VEZANI TEKST - CPC: Priprema se ponovna aneksija Crne Gore Srbiji

Unutrašnji crkveni sukob javno je kulminirao na Cetinju 3 . septembra.

Tog dana više stotina građana koji podržavaju episkopa Borisa Bojovića aklamacijom su ga, skandirajući "Živio vladika" i "Dostojan", proglasili mitropolitom, dok su za dosadašnjeg Mihaila Dedeića naveli da se usljed starosti i smanjene aktivnosti povlači u mirovinu.

Skup je organizovan kao Općecrnogorski zbor, po uzoru na historijska okupljanja iz 18. i 19 vijeka na kome su se donosile važne odluke.

Dedeić je skup i ceremoniju nazvao propalim političkim mitingom, bez legaliteta i legitimiteta.

- Puč na Cetinju predstavlja gaženje Ustava CPC-a. Uličnim mitinzima se ne može smjenjivati mitropolit i birati novi pored živog i zdravog poglavara - naveo je Mihailo saopćivši da ukida sveštenička prava episkopu Borisu i sveštenicima koji su podržali ceremoniju.

Uz ogradu da ne želi niti da ima pravo da se miješa u unutrašnje odnose u CPC-u, pravnik i historičar Novak Adžić za Radio Slobodna Evropa kaže da raskol indirektno koristi protivnicima crnogorske države i crkve.

Ukazuje da crkva ima unutrašnje ustrojstvo i organe, te da se odluke donose u skladu sa pravnim normama, kanonskim redom i poretkom, u skladu sa Ustavom CPC-a:

- Nikada se u historiji CPC-a nije dogodilo da se mitropolit razrješava ili penzioniše na Općecrnogorskom ili na javnom zboru. Civilna lica i civilni organi ne mogu odlučivati o onome što je unutrašnja stvar Crkve.

Dio razloga za stanje u CPC-u potpredsjednik Vijeća mitropolije te crkve Stevo Vučinić vidi u djelovanju spoljnih faktora. On ocjenjuje da su, posljednjih desetak godina, protiv crnogorske crkve zajedničku kampanju vodili Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića i Srpska pravoslavna crkva (SPC).

Težak historijski put Crnogorske pravoslavne crkve

Tokom historije Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna, što potvrđuje Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine. Ukinuta je nakon Prvog svjetskog rata dekretom srpskog kralja Aleksandra 1920. godine i pripojena Srpskoj pravoslavnoj crkvi sa sjedištem u Beogradu.

Dvije godine ranije Crna Gora je izgubila državnu nezavisnost, pripojena je Srbiji, a potom Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, državi koja je postojala između Prvog i Drugog svjetskog rata.

Ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena je na 31. oktobra 1993. godine na Cetinju, tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije.

CPC su obnovili pripadnici političkih partija i društvenih grupa koji su se zalagali za državnu nezavisnost Crne Gore, otvoreno se suprotstavljajući srpskoj nacionalističkoj politici Slobodana Miloševića i tadašnjoj crnogorskoj vlasti DPS-a, koja je bila lojalna toj politici.

Uz to obnavljanje CPC je označavao i distanciranje crnogorskih pravoslavnih vjernika od dominantnog SPC-a u Crnoj Gori, koji je podržavao Miloševićevu ratnu politiku, te negirao crnogorsku naciju.

Za prvog poglavara CPC-a izabran je 1993. godine Antonije Abramović, koji je do tada bio sveštenik u Sjevernoj Americi. Po izboru našao se na meti medija pod kontrolom DPS-a, prosrpskih stranaka i SPC.

Nakon njegove smrti, za mitropolita CPC-a je izabran Mihailo Dedeić 1997. godine.

Crnogorska pravoslavna crkva, koju kanonski nije priznala nijedna zvanična pravoslavna crkva, zvanično je upisana u državni registar kao vjerska organizacija 2020. godine.

Zahtjevi da joj se kao nasljednici crkve koja je ukinuta 1920. vrate crkve i manastiri ostali su bez rezultata. Do danas je na CPC upisan samo Vladičanski dom na Cetinju, gdje joj je sjedište, i kapela na lokalnom groblju. Tokom devedesetih godina gotovo svi vjerski objekti, uključujući i seoske crkve u Crnoj Gori, registrovane su na SPC.

U zavisnosti od perioda, prema istraživanjima javnog mnjenja, CPC je imao povjerenje između 12 i 20 posto građana Crne Gore, dok je povjerenje u SPC bilo između 45 i 50 posto građana.

Ove dvije crkve međusobno su godinama razmjenjivale teške optužbe.

Pripadnici srpske crkve su crnogorsku nazivali "sektom", "nekanonskom i nepostojećom", koristili uvredljive izraze kao što je "lažna crkva", dok su Dedeića nazivali raspopom.

Iz crnogorske su za srpsku tvrdili da je "okupatorska", da sprovodi "velikosrpski projekat", da je Mitropolija SPC-a u Crnoj Gori "filijala" Beogradske patrijaršije čiji je cilj "posrbljavanje Crnogoraca".

VEZANI TEKST - SPC navodno povezana sa kriminalnim grupama: Brate, traže mi 100 kalaša, Crkva finansira nabavku

Zbog veza nacionalnog, državnog i crkvenog pitanja historičar Adžić smatra da je aktuelni raskol poguban kako za crnogorsku crkvu tako i za crnogorske nacionalne interese.

Vučinić: Urušavanje CPC-a pokrenuto još za vrijeme DPS-a

Potpredsjednik Vijeća mitropolije CPC-a Stevo Vučinić kaže da su duboki korijeni problema crnogorskog crkvenog pitanja koji su, kako kaže, eskalirali posljednjim skupom na Cetinju.

Na pitanje da je bilo očekivano da se nakon obnove države na referendumu 2006. godine crnogorska crkva jače etablira u državi i među vjernicima, Vučinić kaže da je ona tadašnjim vlastima u Crnoj Gori služila i za "trgovačke" poslove.

- DPS, odnosno tadašnji državni i politički vrh su trgovali i ucjenjivali Beograd. Prijećeno je Beogradu da će, ukoliko se ne izađe ususret njihovim interesima, DPS podržati i pomoći CPC. Beograd i sama Srpska crkva su na to bili osjetljivi. I to je tako trajalo - naveo je on.

Prema njemu je to bio razlog da CPC bude na margini društva.

Navodi da je urušavanje CPC-a i autoriteta vladike Mihaila počelo 2010. godine zajedničkom kampanjom DPS-a Mila Đukanovića i SPC-a.

Povod je bio, kaže Vučinić, kada je jedno istraživanje pokazalo da je CPC u ekspanziji i ima podršku skoro 35 posto građana. CPC je tada imala trojicu vladika, 23 sveštenika i eparhije u Crnoj Gori, Argentini, Austriji, Belgiji i na Sardiniji.

- Zato su SPC i crnogorska tadašnja vlast zajednički odlučili da svedu CPC na nemoćnu crkvenu organizaciju. U to su se uključila neka sveštena lica iz samog CPC-a, izvjesni intelektualci i tadašnja Agencija za nacionalnu bezbjednost - navodi Vučinić.

On podsjeća da je u vrijeme vlasti DPS-a, do 2020. godine, kada je ta partija nakon tri decenije vladanja prešla u opoziciju, na SPC upisala vlasništvo 12 kvadratnih kilometara crkvenog zemljišta, oko 720 crkava i 84 manastira sa svom pokretnom crkvenom baštinom.

- Država je do tada častila SPC sa 12 miliona eura, a Srbija sa još 15 miliona. U isto vrijeme, i to tek od 2006. od te iste crnogorske administracije, crnogorska crkva je dobijala mizernu pomoć od 4.200 eura - kazao je.

Vučinić tvrdi da je namjera vlasti Đukanovićevog DPS-a bila da crnogorsku crkvu anektira srpskoj crkvi pod nazivom "pravoslavna crkva".

Rješenje crkvenog pitanja odredilo i sudbinu Đukanovićevog DPS-a

Đukanović je još 2011. govorio o prevazilaženju podjela između pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori objedinjavanjem u jednu pravoslavnu crkvu.

No stvari nisu išle u tom pravcu i u crnogorskom parlamentu je njegov DPS decembra 2019. usvojio Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je predviđao da vjerski objekti i zemljište koji su bili imovina Crne Gore do 1918, a za koje ne postoje dokazi crkava o pravu svojine, pređu u državnu svojinu.

To je tokom 2020. dovelo do masovnih protestnih litija SPC-a.

U jednoj od konfrontacija sa SPC-om, Đukanović je maja 2020. rekao da im je nuđen model obnove samostalne pravoslavne crkve, ali da je SPC to odbio:

- Ako SPC to odbija, onda je to crkva nacionalnih Srba u Crnoj Gori. Ali onda ćemo mi stvarati crkvu nacionalnih Crnogoraca, iako ne mislim da je to najbolje rješenje.

Tri mjeseca kasnije, augusta 2020, sinergijom crkvenih protesta i prosrpske opozicije Đukanovićeva partija izgubila je izbore. Nova vlast, bliska SPC-u, odmah je poništila sporni zakon.

VEZANI TEKST - Vladika Mihailo: Srpska pravoslavna crkva prekrštavala Crnogorce u Srbe

Dvije godine kasnije nove vlasti su potpisale Temeljni ugovor koji reguliše odnose države i SPC-a i koji obavezuje državu da na SPC uknjiži, bez dokaza o vlasništvu, sve sporne nepokretnosti.

Za sve to vrijeme, posljednjih trideset godina, vjernici dvije crkve paralelno obilježavaju religijske praznike, poput Badnjeg dana, uoči Božića. Vjernici crnogorske crkve nalažu badnjak ispred Dvorca Kralja Nikole, a srpske ispred Cetinjskog manastira, koji se nalazi nekoliko stotina metara dalje, prenosi RSE.

Zvanično sjedište SPC-a u Crnoj Gori je Cetinjski manastir.