Ova asocijacija smatra da je u sjeni dnevno-političkih događaja i ubiranja političkih poena, već godinama na sceni relativiziranje i stavljanje u drugi plan jednog od najvažnijih datuma u cijeloj historiji Sarajeva. Na sceni je banaliziranje kulture sjećanja na 6. april i na pale žrtve, ističe Krug 99.

Ova asocijacija će povodom obilježavanja 28. godišnjice vlastitog rada, prvi put uručiti povelju, a to će biti Povelja Sarajevu kao gradu heroju.

To je odlučeno tokom današnje redovne nedjeljene sesije Kruga 99, održane o temi "Sarajevo: herojstvo i destrukcija", koja na sebi svojstven način koincidira s nedavnim obilježavanjem 6. aprila kao Dana grada.

Jedan od gostiju-uvodničara na današnjoj sesiji, Alija Šabanović, autor knjige "Kako smo opstali i preživjeli u Sarajevu pod opsadom 92-95.", navodi da je "generalna proba" opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine izvedena godinama prije početka otvorene agresije 6. aprila 1992. godine, odnosno prije 13. maja, kada su napadači zatvorili grad hermetičkim vojnim prstenom,  a stanovnike odsjekli od svijeta, zbog čega je počela njihova nezamislivo teška patnja, višegodišnja borba za opstanak.

Pripreme za agresiju počele su još 1984. godine, rekao je  Šabanović, kada je tadašnji Savezni sekretarijat za narodnu odbranu iz Beograda organizirao naučno istraživanje o mogućnosti preživljvanja branilaca i stanovnika Sarajeva u uslovima opsade.

Istraživanje u čiju dobru namjeru tada nije sumnjano rađeno je više godina i 1987. tek jedan primjerak dostavljen u Sarajevo. U tom materijalu je snimljeno kompletno stanje u gradu - svaki izvor, dotok struje, vode, plina; sve fabrike, lokacije zaliha repromaterijala i gotovih proizvoda. Podaci su stavljani na mapu, s koordinatama glavnih tačaka, a agresorima je, prije napada, trebalo još samo da provjere nišanske sprave, kaže Šabanović.

U funkciji mnogo ranijih priprema agresije, on navodi i veliku vojnu vježba „Romanija“, izvedenu šest godina prije rata, kada su iskopani osnovni rovovi koje je pred agresiju trebalo samo dograditi.

Treći krucijalni segment priprema napada bilo je, po njegovim riječima, trinaestodnevno oduzimanje kompletnog naoružanja i vojne opreme od Teritorijalne odbrane koja je na taj način ostala, između ostalog arsenala, bez 240.000 cijevi pješadijskog naoružanja.

Šabanović u knjizi navodi brojne podatke o ljudskom stradanju u glavnom gradu tokom rata te bilježi da je izveden 486.591 napad granatama na civilne ciljeve, oko dva miliona  po linijama odbrane. Poginulo je 10.615 civila, a ranjeno 61.136 stanovnika, svaki treći tokom 1992. i 1993. godine.

Radi usporedbe o naoružanosti napadača i branilaca, Šabanović navodi da se iz arsenala oduzetog Teritorijalnoj odbrani i onoga što je u Bosni i Hercegovini imala JNA, moglo naoružati 296.000 vojnih obveznika. Sve to je stavljeno na raspolaganje pripadnicima SDS-a i djelimično HVO-a tamo gdje su im se interesi podudarali, dok je, primjerice, organizacija Teritorijalne odbrane u Vogošći, raspolagala sa svega 411 cijevi, a regionalni štab Teritorijalne odbrane imao 15. aprila samo 6.390 imao naoružanih pripadnika.

- Napadač je imao sve, a branioci gotovo ništa, zbog čega su oni došli u poziciju - ili da otimaju naoružanje od neprijatelja ili da počnu proizvoditi - kazao je između ostalog Šabanović. "Jedva smo čekali da neka granata ne eksplodira", rekao je dalje, jer je eksploziv korišćen za izradu naoružanja.

Šabanović je u knjizi naveo mnogo primjera te inovativne proizvodnje te kao jedan u nizu,  izradu pušaka od cijevi saobraćajnih znakova.

 U daljnjem toku njegovog izlaganja, naveo je nadljudske napore stanovnika u opsjednutom Sarajevu mučenih glađu, žeđu i preživljavanjem bez struje. Čitavim tokom rata, uprkos humanitarnoj pomoći slanoj iz svijeta, oni su dobili svega 150 grama po stanovniku jer su paravojne snage na aerodromu onemoguaćavale da zalihe dođu onima kojima su namijenjene.

Život u Sarajevu, uprkos tako teškim uvjetima, bio je dostojanstven, zaključio je Šabanović, a kulturni život bogatiji nego danas. Sadržaj je bio veoma bogat te naglašavao multietnički karakter Bosne i Hercegovine, rekao je Šabanović na koncu.

Drugi uvodničar na sesiji, sociolog i politikolog Ahmed Kulanić izjavio je da je istorija Sarajeva omeđena događajima iz aprila, a da su uprkos svemu, 29 godina iza historijskih događaja, na sceni pokušaji relativizacije agresije.

Kulturu sjećanja dodatno relativiziraju i nijekanje, odnosno prekrajanje vlastite povijesnosti, kazao je također.

Bosanskohercegovačko društvo treba da smogne snagu da kreira istinu o sebi i ugradi je u obrazovni sistem na bazi relevatnih činjenica, sudfskih presuda i dokumenata, zaključuje ovaj uvodničar.

Treći govornik na sesiji, direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine Strajo Krsmanović, ističe da Sarajevo već 30 godina "vida rane", duboke srazmjerno silini pretrpljenog razaranja nečega što je, posebno osamdesetih godina proteklog stoljeća, bilo vrijeme kompanija kao što su bile Energoinvest, UNIS, Šipad, te vrijeme fascinantnog kulturnog doprinosa svim domenima stvaralaštva od grada s bogomoljama četiri monoteističke religije na malom rastojanju.

Na to i takvo Sarajevo  sručila se sila nevjerovatnih razmjera, a kulturni otpor, čiju dimenziju Krsmanović posebno naglašava, začela se u nemogućnosti drugog otpora pod maksimom: "Pa kad nas već ubijaju, nek nas bar ubijaju kao ljude".

Kulturni otpor je demanirao sve laži napadača da se vodi muslimansko-srpski rat i propagandne medijske spinove o tome ko se u gradu za šta bori i zbog čega.

Zato je kulturni otpor doprinosio vitalitetu otpora i odbrane Sarajeva, zaključio je Krsmanović i dodao da podjelom na dva grada nakon rata, kanton i više općina, za Sarajevo nastaju novi problemi.