Pristup informacijama je otežan. Zbog bojazni od širenja zaraze, sjednice se prate online, u većini slučajeva ne možete otići na teren kako biste propratili događaj ili se biraju mediji koji mogu biti prisutni. Na press konferencijama također je ograničen broj novinara, na nekima je nemoguće postavljati pitanja ili je njihov broj limitiran.

Mnogim institucijama u BiH pandemija je dobrodošla jer im je opravdanje za sve. Novinari smatraju da je na snazi "tiha cenzura", a da je korona sredstvo kojim se to postiže.

U Udruženju "BH Novinari" kažu kako su do sada imali brojne pritužbe kolega na nemogućnost adekvatnog pristupa javnim informacijama i obavještavanja građana o aktuelnim dešavanjima u vezi s koronavirusom.

- Upravo je to bio razlog zbog kojeg smo odlučili napraviti anketu sa novinarima iz cijele države i pitati ih - koliko su zadovoljni informacijama koje dobijaju od kriznih štabova i ostalih nadležnih institucija. Anketa, koja je provedena na uzorku od 102 novinara i novinarke, pokazala je da više od 83 posto novinara u BiH smatra da krizni štabovi nisu omogućili objektivno i sveobuhvatno informisanje građana o koronavirusu – ističu u Udruženju.

Komunikacija između većine institucija i kriznih štabova mjesecima se uglavnom odvija putem e-maila. Sve se svelo na dvije riječi – "pošaljite upit", a onda kada to i uradite, odgovor uglavnom stiže kasno i za sedmične novine, a nerijetko i nije u vezi s onim što ste pitali.

- Veliki broj pitanja, za koja su novinari smatrali da su od izuzetne važnosti za javnost, ostala su bez kredibilnog odgovora članova kriznih štabova. To su bila pitanja u vezi s javnim nabavkama i općenito za trošenje budžetskog novca za vrijeme pandemije, uzroke smrti pacijenata i neprovođenje obdukcija umrlih, broj testiranih na koronavirus i mjere zaštite, djelotvornost i rok trajanja testova, pojavu virusa u bolnicama i kliničkim centrima, put pacijenta… Također, više od 39 posto anketiranih novinara navelo je da su dobili samo djelimične informacije na pitanja koja su upućivali nadležnima, a samo 16,7 posto njih navode da je dobijeni odgovor sadržavao ključnu traženu informaciju – navode iz Udruženja "BH Novinari".

Po njima, ovakvi rezultati neupitno potvrđuju da su predstavnici institucija pokušali iskoristiti pandemiju kao izgovor za zavođenje svojevrsne "tihe cenzure", odnosno veoma selektivno plasiranje informacija prema građanima na način na koji to njima odgovara.

- Nažalost, ovakvo ponašanje sve više postaje praksa u brojnim bh. institucijama i to ne samo u "vanrednim", već i u redovnim okolnostima. Od novinara se veoma često zahtijeva da svoje upite sagovornicima šalju e-mailom, pa i kada su u pitanju forme poput intervjua, a pojedinci idu toliko daleko da su sebi počeli davati za pravo čak i da odlučuju o tome kakve će naslove i podnaslove urednici i novinari stavljati na tekstove... Ako odbijete da pošaljete pitanja e-mailom i tražite razgovor uživo, postoji mogućnost da odgovore nikada ne dobijete. Sve to je vrlo zabrinjavajuće i predstavlja, ne samo ograničavanje slobode rada i pristupa i novinara i građana javnim informacijama koje po zakonu imaju pravo dobiti, već i otvoreni pokušaj političkog utjecaja na novinare i medije u BiH i manipulacije sadržajima koji se objavljuju – smatraju u Udruženju "BH Novinari".

Iako je zaštita zdravlja svih na prvom mjestu, Fedžad Forto, generalni sekretar Društva novinara BiH, kaže kako to nikako ne znači da novinarima treba uskratiti pristup informacijama i pravo da postave pitanje.

Fedžad Forto, generalni sekretar Društva novinara BiH 

- Mišljenja sam da bi, kada je, primjera radi, riječ o praćenju sjednica parlamenata online, trebalo osigurati da se na otvorenom prostoru organizira davanje izjava. Apelirao bih i na zvaničnike da odgovaraju na novinarske upite koje dobijaju preko raznih aplikacija. Bilo bi loše da se ova situacija koristi da se novinarima uskraćuju informacije i da svjedočimo "tihoj cenzuri" ili izbjegavanju davanja odgovora pod izgovorom pandemije. Smatram da ima dovoljno tehničkih mogućnosti da se, s jedne strane, zaštiti zdravlje novinara, a sa druge, da se pruži mogućnost postavljanja pitanja i davanja informacija služeći se savremenim aplikacijama - naglašava Forto.

Dodaje kako bi Zakon o slobodi pristupa informacijama trebalo osavremeniti, naročito u dijelu koji se odnosi na postavljene rokove, koji su, kaže Forto, predugi.

- Vama će neko formalno odgovoriti na upit. Primjera radi, vi kao portal zahtijevate svježu informaciju, ali od tog odgovora nemate ništa ako vam ga je neko poslao po isteku zakonskog roka od dvije sedmice. Znači, neko unutar samog zakona može da "vas razvlači", odnosno da vam da informaciju u momentu kada vam ona više ne treba jer je tema prestala biti aktuelna. Dakle, imamo situaciju da ne kršeći zakon, štaviše postupajući u skladu sa njim, možete uskraćivati ili "razvlačiti" medijima informaciju, što je vrlo opasno – navodi Forto.

Na pitanje, kako bi ocijenio rad PR-ova u državnoj službi, gdje baš rijetki mogu samostalno odlučiti - hoće li novinaru dati informaciju ili ne, odgovara kako su kod nas savjetnici za odnose s javnošću shvaćeni kao "uhljebljivanje nekoga".

- Prema mom mišljenju, PR treba biti osoba koja je iz najužeg kruga određenog zvaničnika, njegovo drugo - ja, a nikako sekretarica kojoj ćete proslijediti upit, pa će ona, ako stigne i ako smije pokucati šefu na vrata kako bi mu proslijedila upit novinara. Nažalost, percepcija te funkcije kod nas je najčešće svaćena naopako. Rezultat toga je da novinari često zaobilaze službe za odnose sa javnošću jer su beskorisne i pokušavaju direktno doći do zvaničnika. Naravno, ima i pozitivnih izuzetaka – kaže Forto.

Prof. dr. Enes Osmančević, komunikolog i vanredni profesor na Univerzitetu u Tuzli, smatra da bh. novinarstvo proživljava najteži period.

- S jedne strane, imate materijalnu nesigurnost i loš profesionalni položaj novinara, a sa druge, ovisnost medija o politici, odnosno njihovu nedovoljnu samostalnost u odnosu na politiku, te različitu vrstu gušenja pritisaka, prijetnji, pa čak i prebijanja novinara. To zapravo pokazuje način kako se vlast ignorantski odnosi prema tim incidentnim situacijama, odnosno da ona prešutno odobrava takav tretman novinara – ističe Osmančević.

Prof. dr. Enes Osmančević, komunikolog i vanredni profesor na Univerzitetu u Tuzli

Ono što bi se u bliskoj budućnosti moglo uraditi jeste da se, kaže Osmančević, insistira na donošenju zakona o transparentnosti medijskog vlasništva te da se novinari proglase službenim osobama kako bi na taj način barem donekle bili zaštićeni od različitih napada.

- Na snazi je propitivanje novinarske profesije o njenoj principijelnosti. U tom smislu potreban bi bio i jači angažman, kako novinara pojedinaca, tako i redakcija i udruženja novinara. Mi nažalost nemamo sindikat novinara, a bilo bi dobro da ga imamo. Dakle, angažman svih slobodoumnih ljudi, javnih ličnosti koji bi trebali insistirati, ne samo na zaštiti novinara i novinarske profesije, nego i temeljnih principa demokracije koja nije moguća bez medija – navodi Osmančević.

Pandemija je, dodaje, samo poslužila kao alibi da vlast provede ono što već dugo želi u BiH, a to je da ona upravlja na jedan nedemokratski, autoritaran način.

- Prema mom mišljenju, novinari su postali prva žrtva tog i takvog načina upravljanja jer se s jedne strane guši sloboda govora, ograničava i limitira kroz nemogućnost da se vodi dijalog, odnosno polilog sa nositeljima vlasti u smislu propitivanja njihovih odluka. S druge strane, vlast je otišla u sferu tajnosti. Umjesto transparentnosti i javnosti rada, odluke se donose u uskim partijskim krugovima, a provode bez dovoljno znanja i informacija pred javnošću. Pod tri, uvodi se neka vrsta cenzure na način da se novinarima ograničavaju mogućnosti njihovog slobodnog komentiranja i kritiziranja. I dalje se favoriziraju poslušni mediji koji uvjetno rečeno "ne talasaju", a radi se sve da se, kako je god moguće, kazne novinari i neposlušni mediji koji problemazitiraju stvari koje nisu u interesu vlasti - kaže Osmančević.