Nakon deset godina uspješne profesorske karijere na čuvenom Mimar Sinan Univerzitetu u Istanbulu, danas na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu predaje grupu predmeta iz oblasti materijala dekoracije i manuelne tehnike, interdisciplinarni studij konzervacije/restauracije, a na Katedri arheologije pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu islamsku arheologiju.

Ranije je na istom univerzitetu, ali pri Katedri historije umjetnosti predavao i islamsku umjetnost i arhitekturu 16. stoljeća. Njegova istraživanja, naučni radovi, knjige, umjetnička djela kroz koja svjedoči o bogatoj kulturi i tradiciji domovine, prepoznati su i cijenjeni kao neprocjenjivo blago ostavljeno u amanet svim dobronamjernim ljudima koji prepoznaju njihovu važnost. Pofesor Ćazim Hadžimejlić svojim djelovanjem davno je prešao granice Bosne i Hercegovine.

Dobitnik je brojnih stručnih priznanja i nagrada za doprinos nauci i kulturi. Knjigu "Basir baba nefesleri" preveo je sa staroosmanskog na turski jezik te je istu 2001. godine objavio u Istanbulu. Godine 2009. objavio je knjigu "Umjetnost islamske kaligrafije", zatim "Umjetnost islamskog knjigovestva", "Umjetnost ebrua"...

Pored akademskog obrazovanja Hadžimejlić ulaže veliki trud na vlastitom usavršavanju konzervacije i restauracije, te u svim disciplinama umjetnosti kaligrafije, različitih kaligrafskih stilova i pisama, kao i ostalih pratećih elemenata kaligrafskog rada. Posebno je vješt u umjetničkom ispisivanju harfova. Na taj način stekao je brojna priznanja i diplome od čuvenih svjetskih kaligrafa, a iza sebe ima više od 100 izložbi, samostalnih i kolektivnih, kako u Bosni i Hercegovini tako i u inostranstvu.

Još neki zanimljivi podaci o dugogodišnjem radu dr. Ćazima Hadžimejlića su izrade kaligrafskih radova i dekoracija za džamiju u Žepču, Ključu, Biljanima, Jajcu, Livnu, Duvnu, Tesliću, Banovićima, Kozluku, Ljubljani, Ilidži, Hrasnici... te iluminacija i kaligrafija za bosansko selo Altnova Kara Mursel u Turskoj, kao i kaligrafski zapis za nišan r. Alije Izetbegovića te idejno rješenje nišana u Chicagu za Bošnjake.

U intervjuu koji je dao za naš portal govorio je o svetom muslimanskom mjesecu ramazanu, o bosanskom čovjeku, kulturno-historijskom nasljeđu koje pripada svim građanima BiH...

Sveti mjesec ramazan je počeo. Šta želite poručiti vjernicima?

Ramazan je sam kao poruka, a znači pročišćenje čovjeka od svih loših osobina kroz jedan vid odgoja, kroz post i ljepote koje su date u samom postu. Prvo čovjek da očisti svoj um od loših misli i pomisli, da očisti svoje tijelo od različitih vrsta bolesti, da dušu prosvijetli, a da srce otvori.

Jedan ste od najvažnijih bošnjačkih intelektualaca današnjice. Bošnjaci su prolazili kroz mnoga turbulentna vremena. Kakva je njihova pozicija u današnjoj BiH?

Kada govorimo o pameti, više vrsta pameti ima. Ali ako je dijelimo na područja kojem narodu pripada, pamet, znanje, umijeće, sposobnost ili dar ljudi sa ovih prostora BiH, pa i Balkana, vrlo je značajna, jer su jako puno doprinijeli na svjetskoj platformi kroz historiju, s obzirom na to u kakvom su položaju bili, kakvi su učenjaci ili alimi bili, kakvi su umjetnici bili. Kroz historiju uvijek su naše ljude bolje znali cijeniti drugi narodi, nego što smo mi to sami znali. Znali smo, ali ne u onom kontekstu koliko su drugi mogli da prepoznaju tu vrijednost, marljivost, širokoumnost, djelovanje, rad iz kulture, umjetnosti, historije, pa i vladajućih struktura koje su svojevremeno bile. BiH je uvijek imala, ima i imat će sposobnih ljudi, širokoumnih i nadarenih ljudi. Ovi su prostori po tome i čuveni. Samo što je ljubomora kod naših ljudi, kroz to sve što imamo, zastupljena, zbog čega je na sceni jedan vid omalovažavanja, necijenjenja onoga što ova zemlja iznjedri. Ovaj narod je obdaren, samo tu obdarenost mi trebamo poštovati, cijeniti, priznavati, dati joj mjesto koje zaslužuje, pogotovo stručnim ljudima. Da se čuje za njih, da se priznaju.

Vi ste brojnim internacionalnim nagradama dokazali tvrdnju da drugi više znaju cijeniti našu pamet. Na Vašu adresu stigla su brojna priznanja, a posebno je značajna jedna iz Turske...

Mimo niza nagrada koje sam dobio u svijetu, kao i mimo niza nagrada koje su stigle iz Turske jedna je, kako ste kazali, posebno značajna. To je turski UNESCO. Kada kažem turski UNESCO, ne mislim samo na Tursku kao državu, nego mislim na sve države i narode koji pripadaju Turcima, počev od Uzbekistana, Tadžikistana, i drugih država. To je dakle turski UNESCO, odnosno Turksav. Dobio sam tu međunarodnu nagradu za očuvanje kulture, umjetnosti i kaligrafije, konzervacije i restauracije, zaštitu kulturne baštine generalno. Prepoznali su moj rad koji je na neki način značajan kako za njihovu kulturnu baštinu, tako i za našu. Ima i drugih nagrada kako sa Istoka, tako i sa Zapada.

Već dugo njegujete kaligrafsko pismo. Koliko je ono danas cijenjeno i traženo u BiH, i koliko su mlađe generacije, Vaši studenti, zainteresirani da Vas naslijede?

Kada kažemo kaligrafija, onda je to širok pojam, obuhvata sva pisma, da li je to ćirilićno, latinično pismo, arapsko slovo, japansko ili neko drugo. Ali kada je riječ o kaligrafiji arapskog slova, onda je to daleko univerzalnije pismo koje ima svoje proporcije, postulate, koje se može smjestiti, za razliku od svih ostalih pisama, u sve moguće forme i oblike. To je neki dar i sposobnost arapskog slova. Na našim prostorima arapsko slovo značajno je bilo i ima neku svoju težinu i danas, u manjem obliku, nego što je bilo za vrijeme Osmanlija i Austro-ugarske. Mnogo je svjetskih kaligrafa Bosna iznjedrila, i oni se spominju u svim enciklopedijama kaligrafa o kojim mi mnogo manje znamo nego što to drugi znaju. Imamo jako veliki broj prepisivača, onih koji imaju lijep rukopis, ali nisu na nivou kaligrafe. Kaligrafija je kod nas doživjela jedan pad tokom sistema koji su bili, i smatrala se kao pismo koje je arapsko, odnosno vjersko. Ako je arapsko, ne mora značiti da je samo vjersko, nego je i tekst, tu su pjesme, pjesnički izrazi, književna djela, medicina, i ostalo, kao kod svih naroda. Kao što je slikarstvo na Zapadu, tako je kaligrafija na Istoku, pogotovo kod Turaka. Oni su najbolji kaligrafi. Turci su umjetnički narod. U kaligrafiji nose primat. Kaligrafija u BiH u posljednje vrijeme, daleko je više dobila, vraća joj se neko njeno mjesto koje je imala. Sporo to ide, ali je ipak ljudi prepoznaju, žele da je imaju u svojim kućama, u kancelarijama, u prostorima u kojim borave. Oni žele kaligrafski ispis koji neće samo nositi sveti tekst, nego i druge poruke sa modernim materijalima... U svijetu blizu 300 miliona eura na godišnjem nivou se vrti oko kaligrafije.

Možete li potvrditi da ćete imati vjerodostojne nasljednike među Vašim studentima?

Kaligrafija je svakako specifična. Ima potencijala kod raje koja se želi baviti njom, vidim da su nadareni sa umjetnošću. To je stvar želje, volje, rada i truda. Oni koji se trude mogu daleko dobro uspjeti. Imamo niz učenika koji su već prilično došli do dobrog nivoa u zrelosti umjetnosti kaligrafije. Imamo neke koji su sazreli već da dobiju diplome. BiH njedri dobre umjetnike kaligrafije, ali pošto kod nas nemate toliku potražnju za kaligrafijom, ona ipak ostaje po strani. Kad je veća potražnja, onda se i umjetnici više izražavaju. Onda imate uz to i niz drugih neprofesionalnih, neadekvatno obrazovanih ljudi u kaligrafskom izrazu, koji nisu prošli kroz kaligrafske postulate klasičnoga obrazovanja nauke i škole. To su neke stvari koje oskrnavljuju kulturu, tradiciju i postulate koje kaligrafija ima. To su vjerski objekti i mimo vjerskih objekata.

Bavite se konzervacijom i restauracijom, predavali ste islamsku arhitekturu. Prije nekoliko godina ispod slojeva kreča, otkriveno je zidno slikarstvo u Baščaršijskoj džamiji. Pokazalo se da su i mnoge druge džamije u BiH oslikavane na sličan način. Koliko znamo o kulturno-historijskom bogatstvu i koliko ga dobro štitimo. Čuvamo li na adekvatan način ono što nam je ostavljeno u amanet?

Nažalost, svoje historije i bogatstva njenog, pa i kulture i umjetnosti, koliko vidim, nismo svjesni. Mnoge stvari potiskujemo i mislimo da to ne pripada nama, a to je stvar neznanja i nepoznavanja, prvo historije, a onda nepoznavanja kulture, te nepoznavanja umjetnosti, pogotovo kada je riječ o zaštiti toga. Tako da niz objekata, koji su u ono zlatno doba islamske arhitekture 16. stoljeća do polovice 17. nikli, nismo najbolje sačuvali. BiH ima bogatu kulturu i umjetnost, pogotovo kada je riječ o sakralnim vjerskim objektima muslimana, a naravno i drugih vjerskih objekata koji svjedoče i o multietičnosti naše lijepe domovine. Mnoge stvari se oksrnavljuju, a razlog je upravo sistem obrazovanja, jer mi ovdje nemamo mjesto gdje se izučava islamska arhitektura i islamska umjetnost, u onom kontekstu gdje će ljudi moći da se bave ovim pitanjima. Naučimo nešto malo i mislimo da možemo da radimo...

Ako prošetate Sarajevom od Baščaršije do Marijinog Dvora, građevine pored kojih na tom putu prolazite pričaju nevjerovatnu historiju o vladarima i kulturama koje su se ovdje smjenjivale. Mogli bi reći da je to muzej na otvorenom. Šta građevine govore o Sarajevu i BiH općenito?

Pa samo ime Sarajevo znači dvorac na otvorenom prostoru. Dvorac po samoj strukturi, mjestu gdje leži Sarajevo, sa svim prirodnim ljepotama koje ima, različitim periodima kulltura i civilizacija koje su tuda prošle. Neizmjerno jedno bogatstvo. Ne samo Sarajevo, to nam govore svi ostali gradovi koji se nalaze u BiH - Banja Luka, Tuzla, pogotovo gornja Tuzla, Travnik, Mostar, Počitelj, Trebinje, Stolac, Foča, Višegrad, Jajce... Ti gradovi odišu kulturama koje su prošle kroz ovo područje. To je specifičnost ovog naroda da je prihvatao to. Želio je da živi, da mu bude dobro, da život provede u lijepome i prihvatao je sve te nove stvari koje su dolazile. Imamo period Osmanlija koji su dosta izgradili. Urbanizacija je faktički sa Osmanlijama počela, pa se nastavila kroz dolazak Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, Titine Jugoslavije, do današnjeg vremena i izgradnji koje pokazuje neki drugačiji pristup, a opet svjedoči o bogatoj baštini. Mislim da smo te baštine malo svjesni, a mnogo više oni što dolaze s vana. Svaki ovaj grad specifičan je sam za sebe, i može biti muzej na otvorenom.

Dakle cijela BiH je muzej na otvorenom.

Pa upravo. Samo u muzejima u Sarajevu imate više eksponata nego što BiH ima stanovništva, a još koliko je toga izneseno, odneseno, uništeno, zapaljeno zbog nehata naših ljudi. Zbog neznanja. Kod nas je bilo uvriježeno to - starina je to, ne treba nam, treba to baciti.

Je li neznanje najveći neprijatelj ovog naroda?

Neznanje je najveći neprijatelj civilizacije, kulture, umjetnosti, svega. Pa i oni koji znaju su po strani, ne mogu doći do izražaja. Oni koji misle da znaju, oni puno pričaju.

Zašto pametni šute danas?

Pa pametni ne mogu da dođu do izražaja zato što se ne daje adekvatno mjesto znanju. Da se poštuje znanje, bilo bi drugačije. Šta će džabe govoriti ovaj koji zna, kada se to njegovo ne prihvata. Znači, ne prihvata se znanje.

Sad smo i mala zemlja puna "krokodila"...

Mala zemlja bogata, široka, prostrana, a lijepa. Ali vrijednost koju ona ima, nažalost, mi koji živimo u njoj, slabo znamo. Prošao sam svijetom, obišao država, ali što Bosna i Hercegovina ima čari kod sebe, to rijetko koja domovina ili država ima, i zato su se uvijek oko nje borili, htjeli da je oduzmu, da uzmu jedan dio nje. Upravo zbog njenih čari. A i ti koji su htjeli da je uzmu, možda ni oni nisu bili toliko svjesni tih čari. Ali Bosna se uvijek odbranila, te čari su uvijek Bosnu i odbranjivale. Probudi se taj momenat u ljudima da to sačuvaju, pa taj bunt koji unutra čuči u datom momentu izađe na površinu.

Govorite o prkosu i ponosu bosanskom?

Možda prkos na kraju i dođe, ali svaki čovjek koji je odavde porijeklom ima se čime ponositi. Ne treba svoj ponos iznositi, nego ponos čemu ti pripadaš, o njemu govoriti, a da bi govorio o njemu, trebaš znati.

Citirat ću Miroslava Krležu: "Nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj". To možda objašnjava zašto svi oni koji su nas pokušali osvojiti nisu uspjeli. Čini se da smo mi od njih uzimali ono najbolje, a opet zadržali svoje.

Ono što je dobro, što će unaprijediti, uvijek je prihvatano, ma da ne znam iz koje kulture ili civilizacije dolazilo. To jeste faktički dobra japija tog prostora i dobra japija tih ljudi. I takvi ljudi gdje god da odu u svijet, vrlo brzo uspiju, jer imaju taj specifičan kod kod sebe. I oni koji prepoznaju kod Balkanca žele da ga zadrže, jer je vrijedan i čestit čovjek, pošten čovjek koji želi da doprinese u prostoru kojem živi, čovjek koji zna da cijeni najznačajnije svetosti od kuće, familije, društva, do svog opredjeljenja. Čovjek koji zna da cijeni prijatelje, koji zna da cijeni društvo i ono što ga okružuje. Čovjek koji zna da se našali, oraspoloži, da humor unese u sve to sa čim on živi. To je prostor koji je vrlo interesantan. Možda i prostor koji najbolje govori kako bi čovjek generalno trebao da živi. Generalno na zemaljskoj kugli.

Stranci bi trebali da uče od Bosanaca?

Trebali bi. Ali dosta toga se promijenilo od rata. Vlada izgubljenost jedna u kojoj se još nismo našli.

Je li izgubljenost riječ kojom bismo mogli opisati današnje stanovništvo BiH?

Ne znam da li možemo generalizati, ali ljudi su izgubili povjerenje, izgubili su nadu u ono što su mislili, što su očekivali kroz te promjene. I dan-danas oni isčekuju, čekaju, traže malo nešto da se učini ovdje na ovim prostorima. Malo ovim ljudima treba za sreću. Ovdje ljudi ne traže puno, samo da normalno žive, i traže onoliko koliko im treba da znaju da su im djeca sigurna i da mogu da se obrazuju. Žele da budu ispunjeni sa tim svim, i da uživaju u onome koliko im je potrebno. Ništa više od toga.

Kazat ću stih jednog našeg velikog učenjaka, vrhovnog stožera na ovim prostorima, koji je ostavio jednu parolu, ako mogu tako da kažem, jednu definiciju kako bi neko trebao da se ponaša na ovim prostorima. Stih je na turskom i kaže: "O Bošnjače, svoju tajnu ne otkrivaj". Toliko BiH ovdje ima tajni da ih čovjek čak ne može ni otkriti. I ne treba. Hoće da kaže da tajnovita BiH ima svoje čari.

"Budi čestit i budi vjernik. Spominji Boga. I nemoj da se uznemiravaš. Traži mir i spokojstvo u spominjanju Boga". Ovdje se Bog uvijek štovao, i prije dolaska islama kroz narode koji su ovdje bili. Poštovala se ta prizma odnosa čovjeka i Boga - kroz islam, kršćanstvo, pravoslavlje... i uvijek su ti ljudi odani Bogu bili poštovani. Taj aspekt govori o tome šta je vrijednost čovjeka, šta ga čuva od niz nevaljalih stvari.

"Ono što ima u tvojoj, pjesnički izraženo, posteljini, nemoj to iznositi, čuvaj one svoje stvari koje su intimne, vezane za tebe. Još će mnogo biti lijepih dana". Lijepi dani u BiH su uvijek zacrtani, ali eto ona ima te svoje prijelaze, valovitosti kroz koje prolazi. Ali uvijek ima lijepih dana u BiH i bit će ih. Ovo je parola ili stih koji je mene inspirisao i drago mi je podijeliti ga.

Ovim stihom smo zaokružili našu priču o BiH i njenim narodima. Želim istaći i Vaš umjetnički put. Iza Vas je mnogo samostalnih i kolektivnih izložbi. Možete li se sjetiti zemalja i kontinenata gdje ste bili?

Imao sam negdje oko 116 izložbi, 56 samostalnih, a ostale su bile kolektivne. Mimo mojih i tih kolektivnih izložbi, organizirali smo niz izložbi drugih umjetnika, pogotovo onih iz prošlosti poput Nasuha Matrakčije koji je bio minijaturista. Imali smo Čanakale projekat, kao i redovne godišnje izložbe posvećene Mevlani Rumiju. Moje izložbe bile su ne samo u BiH, nego i u Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Turskoj, Libanonu, Bejrutu, Njemačkoj, Francuskoj Americi, Švicarskoj, Crnoj Gori... A učestvovao sam i na različitim kolonijama diljem svijeta.

Niz mojih radova se nalazi po muzejima, privatnim kolecijama, kako ovdje, tako i u svijetu, i ne samo kaligrafskih izraza, nego i nešto moje čime sam doprinio u umjetnosti. To je rad na koži sa motivima slike protkane sa zlatom na jedan specifičan način. Ta inspiracija mi je došla od ljubavi prema knjizi. Ti radovi se nalaze po svjetskim dvorovima o kojima nisam govorio do sada. Mimo tog klasičnog kaligrafskog izraza perom i tušem, pokušavam još da se izrazim kroz sliku. Kaligrafija u slici, na platnu u datim bojama. To su stvari koje dolaze same po sebi određenim nadahnućem. Uskoro ću u Istanbulu imati jednu međunarodnu izložbu gdje ću izložiti rad u koži.

Knjige pišete jednako dobro na turskom i bosanskom.

Ne predstavlja mi problem, ali ipak dam nekome da pogleda iza mene. Ponekad napišem i neku pjesmu na turskom.

Koliko je knjiga izašlo iz Vašeg pera i postoji li nešto o čemu niste pisali, a željeli biste da zaokružite priču o nekoj temi, o nečemu što Vas cijeli život dira?

Svakako da imam, i nije to samo jedna. Ono što je meni drago jeste naučiti i podučiti ljude i studente onim za što se interesuju, a što umijem i za što znam znanje prenijeti. Tako bi se najbolje odužio, pa neka onda oni pišu o tome. Mimo toga, napisao sam knjige iz oblasti umjetnosti islamske kaligrafije, "Umjetnost islamskog knjigovestva", specifičnu knjigu koja danas u svijetu nije na takav način izašla. To je također jedno monografsko izdanje gdje slike sve govore, a tekst vam dođe kao potpora da uđete u problematiku. Napisao sam i knjigu "Umjetnost ebrua" o umjetnosti na vodi koja postaje sve popularnija.

A to su sve umjetnosti koje jedna drugu prati. Kaligrafiju prati umjetnost knjige, umjetnost knjige i kaligrafiju prati ebru. Cilj je da povežem te umjetnosti. Planiram pisati o islamskoj umjetnosti sa osvrtom na BiH. A i spomenute knjige u određenim segmentima govore o islamskoj umjetnosti sa osvrtom na BiH.

Imam neke knjige koje sam uradio vezano za svog oca, one naginju ka tesavvufskom tradicionalnom vidu. Tu je niz oko 40 naučnih radova objavljenih... Već 15 godina izdajem i uređujem časopis u kojem je objavljeno mnogo historijskih podataka sa područje gdje živimo o kulturnoj i historijskoj baštini, tesavvufu. Magazin je već renomiran i koriste ga kao izvore.

Vaša biografija je kao nečijih deset, a uz to ste, uvjerila sam se, sjajan otac i suprug.

Volim da radim i trudim se da radim. Zato nemam vremena za besposlice. Treba uvijek znati voliti, ali ne voliti nasuho, nego voliti sa srcem. Sve što volite sa srcem, ono vam daje inspiraciju za bilo šta da radite. Onda ništa nije ni teško ni mukotrpno, i ne radite silom. Šta god radite iz ljubavi, dat će rezultate.

Svi koji na jednom mjestu žele da vide zaokruženu Vašu širokoumnost, otvorenost, ljubav prema kulturno-historijskom naslijeđu trebaju doći u Vaš muzej, gdje se kriju brojni vrijedni eksponati koje godinama skupljate...

Taj objekat je od mog rahmetli dede. To je medresa, škola koja je u periodu i nakon 2. svjetskog rata radila. Otac je to pokrenuo, pa smo je proširili da damo svoj značaj i doprinos sa svim onim što sam prikupljao i volio. Bavim se konzervacijom i restauracijom, pa ono što bih restaurirao, ne bih uzeo pare, nego bih drugi eksponat koji treba restaurirati, sačuvao, ostavio, pa se to godinama gomilalo. Nešto mi je od familije ostalo, mnoge stvari sam dobijao od različitih ljudi koji su prepoznali da ću ja to sačuvati, da neću to uzeti i prodati ili zloupotrijebiti. Stvorila se bogata kolekcija. Muzej ima više od 300 bosanskih ćilima, najveću kolekciju kaligrafskih izraza - levhi sigurno na Balkanu, možda čak i šire, keramike, bakrenog suđa... To su bosanski proizvodi, svih oblika i formata. U Muzeju postoji i bosanska nošnja, posebno sufijska, pa do različitih oružja, oruđa, alatki, svijećnjaka, ibrika. Ima više od 300 slika bh. umjetnika u različitim umjetničkim tehnikama...