Respiratori su jedan od važnih medicinskih resursa u borbi protiv koronavirusa. Radi se o vrsti umjetne ventilacije u kojem ova mašina, prema riječima doc. dr. sc. Jasmine Smajić, specijaliste anesteziologije sa reanimatologijom, pomaže ili zamjenjuje disanje kod oboljelih dostavljajući zrak u pluća putem maske koja dobro prijanja na lice ili kroz tubus koji je umetnut u njihove disajne puteve.
Koordinatorica tima za liječenje teških oblika COVID-19 infekcije Univerzitetsko kliničkog centra Tuzla kaže kako su od početka epidemije do sada na UKC Tuzla na respiratoru bile četiri osobe - dva pacijenta sa smrtnim ishodom i dva koja su još uvijek priključena na aparate.
- Mehanička ventilacija može biti neinvazivna i invazivna. Kod neinvazivne mehaničke ventilacije pacijent je opet na neki način spojen za mašinu koja mu doprema kisik, iako nema endotrahealni tubus, odnosno cjevčicu u dušniku, nego kiseoničku masku na licu – kaže Smajić.
Dodaje da odluku o priključenju pacijenta na respirator trebaju donositi ljekari koji se bave intenzivnom medicinom, a to su prije svega anesteziolozi, te specijalisti interne medicine, pulmologije, infektologije.
Smajić: Za rad sa respiratorima i ljekari i medicinski tehničari moraju biti dobro obučeni
- Više je kriterija koji se uzimaju u obzir kada se donosi odluka o priključenju bolesnika na mehaničku ventilaciju. Kako postoje indikacije za liječenje bilo koje druge bolesti, tako i u slučaju tzv. respiratorne insuficijencije, kada pacijent ne može samostalo disati, odnosno njegove disajne mogućnosti su takve da ne mogu zadovoljiti adekvatnu gasnu razmjenu za postizanje adekvatne koncentracije kisika u krvi uz eliminaciju ugljen dioksida, razmišlja se o priključenju na aparat. Na osnovu kliničkih, radioloških i laboratorijskih parametara donosi se odluka o priključenju na invazivnu ili neinvazivnu mehaničku ventilaciju – objašnjava anesteziologinja.
Pacijent kod kojeg postoji lakši stepen respiratorne insuficijencije prvo se spaja na tzv. kiseoničku podršku preko facijalne maske ili nazalnog katetera pri čemu pacijent spontano diše, a udahnuti zrak je obogaćen kisikom.
Ukoliko se, kaže Smajić, želi primijeniti kisik u većim koncentracijama sa većim protokom, primjenjuju se tzv. High flow nazalne kanile, a bolesnik je i dalje na spontanom disanju.
- U situacijama kada to nije dostatno, pacijent se spaja na neinvazivnu mehaničku ventilaciju koja je najčešće početni stepen, a u slučajevima kada ni to nije rješenje, pristupa se endotrahealnoj intubaciji kada se osoba spaja na neki od modova invazivne mehaničke ventilacije – naglašava Smajić.
Koliko će pacijent biti priključen na respirator zavisi, kaže naša sagovornica, od gasnih analiza, radioloških snimaka te kliničkog statusa i respiratornih mogućnosti bolesnika.
- Ljekari vrše procjene - "kada je najbolji period odvajanja od respiratora". Taj proces nekada zna potrajati, naročito u situacijama akutnog respiratornog distress sindroma, što je teška forma infiltracije na plućima – naglašava.
Za rad sa respiratorima, napominje Smajić, i ljekari i medicinski tehničari moraju biti dobro obučeni.
- Propisivanje i ordiniranje terapije za bilo koje stanje zahtjeva kvalifikaciju i stručnost. Tako je i sa respiratorima. Kada postoji indikacija za mehaničku ventilaciju, respirator je tu da pomogne pacijentu. Komplikacije se mogu javiti, opisane su u medicinskim knjigama, ali su opisane i mogu nastasti i kod bilo kojeg terapijskog postupka – dodaje Smajić.
Iako svjetske statistike pokazuju visok postotak smrtnosti pacijenata oboljelih od COVID-19, koji su spojeni na respirator, mehanička ventilacija, prema riječima Smajić, terapijski je izbor za one sa teškim oblikom respiratornog distress sindroma.
Najnovije
Najčitanije
Na vrh