Poznato je da dubrovački arhiv čuva transkript povelje Kulina bana, čiji original je u Rusiji, a koji je najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument i jedan od najznačajnijih dokumenata bosanskohercegovačke historije uopće. Šta je još pronašao u arhivima u komšiluku, ekskluzivno u intervjuu za Faktor govorio je profesor Dedić. 

Trenutno ste u Zadru gdje ćete istražiti njihov arhiv. Nekada je tim prostorima vladala bosanska princeza, udajom ugarska kraljica Elizabeta. Šta još Zadar krije bosansko u sebi?

Udajom za ugarskog kralja Ludovika I 1353. godine Elizabeta, kćerka bana Stjepana II, postala je ugarska kraljica. Nakon Ludovikove smrti 1382. godine vladala je kao regentica svoje maloljetne kćerke kraljice Marije. Nakon pobune hrvatske vlastele zarobljena je i ubijena u utvrdi Novigrad kod Zadra početkom 1387. godine. U Zadru se nalaze dva vrlo važna predmeta iz Elizabetinog života. Tu se čuvaju Elizabetina kruna i škrinja koju je naručila za tijelo sv. Šimuna. Fondovi Državnog arhiva u Zadru, koji podrazumijevaju i sačuvane arhivske dokumente iz Splita, još nisu adekvatno istraženi iz perspektive podataka o srednjovjekovnim Bošnjanima. Veliki broj arhivskih dokumenata pruža podatke o dolasku ljudi raznih profila u Zadar i Split kako bi trgovali, učili zanate, te obavljali razne ekonomske poslove. U najvećem broju slučajeva radi se o trgovcima, zanatlijama i mladićima koji dolaze na izučavanje zanata iz područja srednjovjekovnih Donjih Kraja ili gledano iz današnje perspektive iz Bosanske krajine. Ova je oblast u zaleđu Splita i Zadra bila prirodno usmjerena na poslovanje sa ovim značajnim dalmatinskih centrima pa su i sačuvani dokumenti ponajviše ekonomskog karaktera. Iako je Zadar osamdesetih godina 14. stoljeća bio u centru ekspanzionističke politike kralja Tvrtka I, ovaj grad nikada nije priznao vlast bosanskog kralja.

Nakon Zadra istražit ćete i dubrovački arhiv za koji znamo da čuva transkript povelje Kulina bana. Šta još očekujete da ćete pronaći u ovom arhivu, s obzirom na to da je naša zemlja imala otvorenu i prijateljsku saradnju sa ovim dalmatinskim biserom?

Državni arhiv u Dubrovnik je najvažnija institucija za istraživanje bilo kojeg segmenta historije srednjovjekovne bosanske države. Dubrovačke vlasti su od 12. stoljeća do kraja bosanske samostalnosti bile zainteresirane za sve događaje u Bosni s obzirom na to da je za njih teritorij bosanske države bio izuzetno važan iz ekonomske perspektive. Poslovni ljudi iz Dubrovnika se pojavljuju u Bosni kao trgovci, zanatlije, zakupci carina i rudnika. Njihov broj u pojedinim mjestima bio je toliki da su formirali svoje kolonije i imali svoje konzule i sudce. S druge strane, Dubrovnik je za bosanske vladare, vlasteline, diplomate, trgovce i zanatlije bio centar preko kojeg su ostvarivali komunikaciju sa brojnim mediteranskim centrima. Iz ove frekventne komunikacije nastao je i sačuvan je veliki broj dokumenata koji u suštini predstavljaju osnovu naše današnje spoznaje o historiji srednjovjekovne Bosne. Danas je Državni arhiv u Dubrovniku poznat kao mjesto gdje se čuvaju pojedine povelje koje su bosanski vladari i vlastelini uputili dubrovačkim vlastima, međutim za brojne tematske okvire su mnogo važniji dokumenti sačinjeni od dubrovačkih pisara, te je nezamislivo istraživanja bilo kojeg segmenta bez sačuvanih prijepisa uputstava dubrovačkim poslanicima, zapisnici triju dubrovačkih vijeća, zapisi kancelarije i notarijata te tužbe za počinjena djela.

{$galerijaFotografija}

Generalno, da li je poznato koliko svjetski arhivi baštine našeg blaga?

Historičari koji su se bavili istraživanje srednjovjekovne bosanske historije su najviše pažnje posvetili arhivima za koje je bilo poznato da sadrže podatke o bosanskoj historiji poput arhiva u Dubrovniku, Veneciji, Rimu, Budimpešti, Zadru i Kotoru. Sasvim je razumljivo kako su ovi arhivi privlačili najveću pažnju, međutim neki od spomenutih arhiva su uveliko već istraženi. Određeni arhivi, ponajviše oni u Italiji, sadrže manji fond podataka o Bosni u srednjem vijeku, a još nisu istraženi. Istraživanje ovih arhiva se nameće kao zadatak mlađoj generaciji bosanskohercegovačkih historičara.

Kada istražite spomenute arhive, kako ćete to prezentirati bh. javnosti - u obliku knjige, izložbe? Kakve su mogućnosti?

Tokom 2022. godine sam priredio izložbu pod naslovom "Povelje i pisma bosanskih vladara i vlastelina (1189-1461)" koja je podrazumijevala deset važnih i zanimljivih povelja, te njihovu transkripciju i prijevod na savremeni bosanski jezik. Izložba je predstavljena u više bosanskohercegovačkih gradova, ali i u inostranstvu. To je bio pokušaj da približim srednjovjekovno doba i domaću pisanu produkciju široj javnosti. Ovogodišnji boravak u arhivima sastavni je dio projekta pod nazivom "Politički sistem srednjovjekovne bosanske države" podržanog od Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo. Rezultat ovog projekta će, između ostalog, biti i jedna knjiga. Iako do sada nisam u javnosti najavio ovu knjigu, sada mogu reći da će kroz mjesec dana u izdavaštvu Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu biti objavljena moja knjiga "Ispisi arhivske građe iz serije Acta Consilii Maioris Državnog arhiva u Dubrovniku (1415-1497)". Knjiga će obuhvatiti ispise sa regestima svih odluka Velikog vijeća Dubrovačke republike u naznačenom vremenskom periodu, a koji se na bilo koji način tiču Bosne i Bošnjana. Objavljivanje ispisa arhivskih dokumenata olakšava istraživanja i smanjuje potrebno vrijeme uzimajući u obzir činjenicu kako je za istraživanje ove vrste dokumenata nužno poznavanje latinske paleografije, te su ovakva istraživanja iznimno skupa i dugotrajna.

Nedavno ste sa grupom autora objavili knjige "Historija BiH" u šest tomova. Zašto je važno imati takvu publikaciju?

"Historija Bosne i Hercegovine" predstavlja generacijski poduhvat historičara iz Bosne i Hercegovine. Značaj ove publikacije prepoznat je i kod starijih generacija historičara o čemu svjedoči više pokušaja da se napiše sveobuhvatna historija Bosne i Hercegovine. Međutim iz različitih razloga do toga ranije nije došlo. Ovo izdanje obuhvata historiju prostora današnje Bosne i Hercegovine od prahistorije zaključno sa devedesetim godinama 20. stoljeća. Ako posmatrano iz evropske perspektive, pa i iz pozicije drugih zemalja u jugoistočnoj Evropi, bosanskohercegovačka historiografija je relativno kasno zaokružila jednu ozbiljnu, naučnu, sveobuhvatnu, detaljnu i sistematsku sintezu u kojoj je predstavljen svaki vid ljudskog djelovanja od kojih se izdvaja politički, ekonomski i kulturni razvoj ovog prostora kroz različite epohe. Meni je pripala čast i velika odgovornost da budem urednik i jedan od autora drugog toma sinteze pod nazivom "Srednjovjekovna Bosna", te moram istaći da je bilo izuzetno zadovoljstvo sarađivati sa drugim medievistima iz BiH. Realizacijom ovog projekta i objavljivanjem ove publikacije Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu je pokazao naučnu zrelost da iznese i najzahtjevnije projekte iz historije Bosne i Hercegovine.

Koliko smo mi uspjeli istražiti svoju historiju ili su to uglavnom radili stranci? Ko nam je sve pisao historiju?

Historija Bosne i Hercegovine pisana je iz različitih centara, iz perspektive različitih historiografskih škola, te raznovrsnih pobuda. To su posljedice moderne historije kroz koju je Bosna i Hercegovina kao država prolazila. U brojnim segmentima istraživanja provedena iz drugih zemalja obogatila su saznanja o bosanskohercegovačkoj historiji, a neki poduhvati predstavljaju i fundamentalna polazišta za određene tematske okvire. Naravno, evidentni su i pokušaji da se historija bosanskohercegovačkog prostora predstavi kao sastavni dio tradicije drugih zemalja, te su to devijacije na koje je nužno ukazivati. U demokratskom društvu svako ima pravo da istražuje i piše ono za šta je kvalifikovan i za šta gaji određene afinitete, međutim svi historičari bi prvenstveno trebali imati na umu Tacitov historiografski metod sažet u izreci "sine ira et studio" (bez ljutnje i strasti) te nastojati se distancirati od dnevnopolitičkog i ideološkog okruženja te na prvo mjesto staviti objektivnost prilikom iznošenja vlastitih tvrdnji.

Vaša knjiga "Bosansko Kraljevstvo i Srpska Despotovina (1402-1459)" prevedena je na engleski jezik i sada će Vaša istraživanja o BiH dobiti internacionalnu dimenziju, što je jako značajno. No s obzirom na to da predajete i na univerzitetima van granica BiH, konkretnije, nedavno ste bili u Italiji, koliko su studenti upoznati s historijom BiH? Koliko ih to uopće zanima?

Historija Bosne i Hercegovine nije prepoznata u evropskim okvirima. Pojedini segmenti iz novije historije su zbog svoje važnosti i zahvaljujući angažmanu domaćih naučnika bolje poznati. To se u prvom redu odnosi na istraživanje genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se bavim srednjovjekovnom historijom mogu istaći poraznu stvar da izvanredni studenti u Njemačkoj, Austriji, Italiji ili Grčkoj jako malo znaju o bosanskom srednjovjekovlju. Činjenica je da na svojim maternjim jezicima ili na engleskom jeziku nisu ni mogli saznati mnogo o ovim temama, pa je stoga i interes manji. Sasvim je jasno da je zadatak mlađe generacije historičara da pišu svoje radove i knjige na engleskom jeziku, da aktivno učestvuju na internacionalnim naučnim skupovima po Evropi, te da drže predavanja na najznačajnijim evropskim univerzitetima. Tokom decembra iz štampe će izaći već najavljeni prijevod moje knjige pod naslovom "The Bosnian Kingdom and the Serbian Despotate (1402-1459)". Cilj prevođenja ove knjige bilo je omogućiti stranim historičarima uvid u rezultate mojih istraživanja o odnosima Bosne i Srbije u 15. stoljeću. Jedna knjiga ne može ponuditi dovoljno informacija o bosanskom srednjovjekovlju, ali se nadam da može biti podstrek i drugim historičarima da publiciraju svoje knjige na stranim jezicima.