open-navfaktor-logo
search
Intervju
Kokan Mladenović otvoreno: Stravično je da u Srbiji nema volje da se govori o zločinima u Prijedoru i Srebrenici
Nakon uspješne predstave "Sjećaš li se Doli Bel" Abdulaha Sidrana, koja je Kamernom teatru 55 donijela brojne nagrade, srbijanski reditelj Kokan Mladenović u ovom sarajevskom hramu kulture započeo je rad na novom projektu - "Schindlerov lift" prema istoimenom romanu Darka Cvijetića.
12.01.2021. u 21:00
get url
text

"Schindlerov lift" je istinita priča čija radnja se dešava u crvenom soliteru, gdje autor i danas živi na devetom spratu. U romanu bez dlake na jeziku govori o svim zvjerstvima koja su se tu događala, a glavni likovi su zapravo njegove komšije, koje je potpisao imenom i prezimenom.

Tu je dosta i simbolike, marka lifta je Schindler i asocira na oskarom nagrađeni film o holokaustu "Schindlerova lista". Lift je u ovom romanu simbol ubica, a okosnica romana je priča o djevojčici Stojanki, koja je opet simbol sve nevine djece i svih nevinih ljudi koji su stradali u ratu. Crveni soliter simbolizira bivšu državu Jugoslaviju jer u njemu su zajedno živjeli i Bošnjaci i Srbi.

Cvijetić priča o narušenim, iščezlim životima. O zidu šutnje o zločinima koji su se u nekad dobrosusjedskom soliteru radnika i prosvjetara dogodili u Prijedoru. Knjiga je nastala kao pokušaj da se odbrani posljednji bedem ljudskosti, a predstava bi trebala pomoći u toj misiji.

Adaptaciju knjige za scensko izvođenje potpisuje Vedran Fajković. U predstavi će igrati: Tatjana Šojić, Gordana Boban, Aleksandar Seksan, Admir Glamočak, Muhamed Hadžović, Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Senad Alihodžić, Davor Golubović, Dina Mušanović, Sin Kurt, Isa Seksan, Dino Hamidović, Lana Zeničanin i Tijana Zeherović. 

O predstavi, njenom značaju, kakvi smo to ljudi i gdje nas sve to vodi, razgovarali smo sa rediteljem Mladenovićem. 

Veliki je izazov, ali i odgovornost raditi predstavu po tekstu koji je istinit, gdje su glavni akteri stvarni ljudi - komšije.

- Moj dogovor sa direktorom Kamernog teatra 55 i mojim prijateljem Emirom Hadžihafizbegovićem je da naši zajednički poslovi ovdje budu u vezi s nekom istinom i važnom stvari, pa mi je pripala čast da režiram dva sjajna romana bh. i jugoslovenske književnosti - "Sjećaš li se Doli Bel" Abdulaha Sidrana i sada "Šindlerov lift" Darka Cvijetića. Darko spada u one rijetke ljude koji nas svojom ličnom hrabrošću, umjetničkim i ličnim poštenjem, osjećanjem morala uvjeravaju da možda još nije sve izgubljeno na ovim našim područjima, da još  ima tih moralnih vertikala i nekih pravih heroja, bar u umjetnosti. Uspio je da napiše jednu umjetnički poštenu, odnosno ljudski poštenu knjigu u odnosu na stradanje Bošnjaka u Prijedoru, a opet da to ne bude samo faktografija, nego da ta fikcija koja okružuje sve te strašne fakte bude umjetnički izuzetno dragocjena.

"Schindlerov lift" je roman koji nikoga, kome dođe u ruke, ne može ostaviti ravnodušnim. Čita se u jednom dahu, i izaziva paralizaciju tijela i uma zbog svog sadržaja. Može li se taj isti efekat prenijeti na predstavu?

- Taj svijet romana treba istražiti, trebamo naći adekvatan scenski jezik. Koje to pozorišne metafore daju prave odgovore na literarne metafore Darka Cvijetića. Ali ja vjerujem da uz ovaj ansambl sa kojim sam sjajno radio i uz proces koji smo jučer započeli, da ćemo uspjeti do 24. februara, kada je planirana premijera, dobiti poštenu predstavu, a da opet na najbolji način prati sve te velike značajne linije romana. Najstrašnije u vezi s tom knjigom je što je ona aktuelna. Ona nije sjećanje na neki rat. Mi i dalje živimo u crvenom soliteru, bio on u Sarajevu, Beogradu, Prijedoru, mi prosto ništa što se rata tiče nismo završili. I ta jeziva tišina kraja romana, ta prisilna pomirenja ljudi koji su izgubili svoje, ti tužno smješni susreti dželata i žrtava na nekom korzou u ljetnim mjesecima, to je sve jedna jeziva i nezavršena priča i bilo bi dobro za sve nas da je to sjećanje Darka Cvijetića sjećanje na rat u BiH, rat u Prijedoru. Međutim, to je jedan izuzetno aktivan materijal koji u svim bolnim tačkama pokazuje da se ništa nije promijenilo do dana današnjeg i da nama neki novi rat visi nad glavom. Ne postoji nijedna zemlja u okruženju koja je uspjela da suštinski očisti sve probleme u svojim crvenim soliterima i da to budu neka sretna mjesta.

Je li podsjećanje na takve događaje, odnosno potreba da pričamo o njima, da se suočimo jer su nažalost i naša realnost, prilika i da izgradimo bolju budućnost? 

- Mi stalno ponavljamo greške prošlosti. Ja vjerujem da je i namjera ovog romana, namjera ove predstave upravo to da jednim bolnim suočavanjem sa tim šta smo radili jedni drugima možemo da dođemo do uočavanja šta više nikada ne bismo smjeli da uradimo. Za to ne postoji politička volja, a ta politička volja se nažalost prebija i na obične ljude. Strahota ovog romana je što dželati ne dolaze sa strane, što to nije neki svijet u kojem neka strana vojska okupira i izvrši zločine. Zločinci su bližnji. Aristotel kaže da je najveća tragedija, odnosno da je osnov prave tragedije kad se zlo dešava među bližnjima. E ovdje rođene komšije rade monstruozne stvari jedni drugima i upravo je to sam osnov tragičnog. U tom se romanu ne spominje nijedno veliko političko ime, te vojske znamo koje su, ali zlo dolazi tamo gdje mu se najmanje nadamo. Samim tim je i strašnije.

Da, dogodilo se totalno pomračenje uma. Da li strah tjera ljude da probude to zvjerstvo u sebi? Odnosno kako je moguće da komšije ubijaju komšije?

- Strah je nama alibi. Očigledno je ta patina civilizacije kao ljudskom rodu tako malena, tako tanjušna da je dovoljno da se samo malo zagrebe, pa da izađe neko neviđeno zlo kojeg nismo ni svjesni. Ništa se nije promijenilo. Prije svega 80-ak godina jedan veličanstven narod Njemačke je učinio najveće zvjerstvo u historiji na zaprapaštenje svih. Isto se dešava sa nama na jugoslovenskim prostorima. Iz te progresivne sretne zemlje kako smo je mi doživljavali, mi smo samo za par mjeseci došli do monstruoznih zločina. Zločini u Prijedoru dešavaju se '92. na samom početku rata, u trenutku kada svega par mjeseci prije toga ljudi imaju zajedničke proslave, slavljenje nacionalnih i vjerskih praznika. Par mjeseci kasnije ubijaju jedni druge na monstruozne načine. I to bi trebao biti predmet nekih naših školskih programa, to bi trebalo da bude predmet nekog ozbiljnog izučavanja. Mada udžbenici historije kako su pisani u Srbiji, Hrvatskoj i BiH ne rade ništa drugo nego vaspitavaju neke nove vojnike za neke nove ratove.

Činjenica je da je nacionalizam i dalje prisutan i da su na odlučujućim pozicijama oni koji su kreirali zvjerstva s početka 90-ih.

- Mi smo na našim prostorima taoci onih koji su sve ovo napravili i ništa se nije promijenilo. Srbijom i dalje vladaju ratni zločinci 90-ih, ne neki drugi, nego bukvalno isti ljudi. Mislim da je i Bosna talac nacionalnih politika. Ja nerado govorim o tome, ali mislim da je Dejtonski sporazum suštinski uništio Bosnu zauvijek. Zaustavio je rat, ali je podijelio teritorije po nacionalnoj pripadnosti i zauvijek uništio mogućnost građanske države Bosne i Hercegovine. Ja ne vjerujem u nikakve nacionalne države, vjerujem isključivo u građanske države. To ko ste vi kao čovjek, a ne kao pripadnik neke nacije.

U Prijedoru je ubijeno nekoliko hiljada Bošnjaka, međutim, ti monstuozni zločini nisu proglašeni genocidnim.

- Genocid se zvanično dogodio samo u Srebrenici. Na probama smo konstatovali da je prijedorska priča strašnija i monstruoznija, iako je užasno ružno komparirati dva velika zla. U Srebrenici su neki monstrumi ubili hiljade ljudi, ali ti ljudi konkretnim žrtvama nisu poznati. Hiljade ljudi u Prijedoru strada od poznatih. Strada od bližnjih, od komšija. Nama lično je naš Prijedor strašniji jer se to dešava od vrata do vrata. Ali sama činjenica da postoje Prijedor i logori oko njega i Srebrenica je monstruozno za sve nas. Stravično je što u Srbiji ne postoji nikakva politička volja da se o tome govori otvoreno. Stravično je što smo mi prvi put vidjeli filmove o Srebrenici, dokumentarnu građu, svega u nekoliko dana, a koji su poslužili ne za nacionalno osvještavanje, nego da se napravi jedan šok u kojem se bez ikakvih protesta Slobodan Milošević isporučuje Hagu. Nikada više nakon toga se u Srbiji nije govorilo otvoreno na te teme, niti je naša zajednica spremna da se suoči sa tim. Ova predstava i ovaj roman nam trebaju da se suočimo sa zlom u sebi prije svega, da bismo mogli dalje da idemo kao ljudi, a onda i kao narod. Pristojan čovjek uvijek prvo čisti ispred svojih vrata. Pa se nadam da ćemo imati dovoljno hrabrosti i ljudskog poštenja da svako očisti prvo ispred svojih vrata.

Kokan Mladenović, 12.01.2021
1 od 5
left-arrowright-arrow
2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.