Padala kiša, snijeg ili sijalo sunce - oni su na svakom ćošku Sarajeva. Obično su tihi, uglavnom zamišljenog pogleda i pognute glave prema zemlji, koja "nije njihova", i uz gotovo nečujno "sister" (sestro) ili "brother" (brate) dižu glavu prema prolaznicima, skrećući pažnju na sebe i ono što drže u rukama.

A drže papirne maramice. Uglavnom po nekoliko pakovanja, koje prodaju. Nemaju formiranu cijenu - uzimaju onoliko koliko im date, a na dobrotu uzvraćaju osmijehom uz naklon ili stavljajući ruku na srce - zahvaljuju simbolično, bez progovorene riječi.

Dosta njih i na parkinzima tržnih centara čekaju kupce kako bi za njih vratili kolica i uzeli sitniš.

{$galerijaFotografija}

Za mnoge su nevidljivi ljudi, bezimeni, zajedničkog naziva - migranti. Dolaze iz miljama dalekih zemalja, i osim maternjeg, jedva da znaju drugi jezik - uglavnom nešto malo bosanskog što su uspjeli naučiti usput ili nešto malo engleskog.

I svi su tu iz istog razloga. Žele bolji život, ali ne da im se pokloni, već da im se da prilika da ga zarade sa svojih deset prstiju. Dosta njih su obrazovani, sa akademskim titulama, puno ih je i fizičkih radnika, ali jednaki su u nesreći da su morali napustiti domovinu, porodicu, mladi su i uglavnom u ranim dvadesetim.

Kažu nam da dnevno ne zarade mnogo, ali su sretni jer ih "niko ne tuče i ne tjera". Kupaca bude nekad više, nekad manje, zavisi od dana.

- Imam dvije diplome, ne znam dobro govoriti engleski, ne mogu objasniti - govori nam Marokanac koji nije želio da njegovo ime objavimo.

Alžirac također nije bio raspoložen da se njegovo ime spominje u javnosti, a na lošem engleskom kazao nam je isto što i Marokanac - "Bosanci dobri ljudi, Njemačka, Francuska - bolji život".

- Moram zaraditi da platim put za Njemačku - kratko je odgovorio Marokanac na naše pitanje zašto prodaje maramice.

Naravno, njihova želja je da dođu do zemalja iz snova, a Bosna je samo most koji moraju preći na tom putu. Zato, ako imate nekog sitniša u džepovima, pomozite im da ostvare snove.