Početkom marta 2021. godine predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pojavio se na televiziji uživo, sjedeći za dugačkim drvenim stolom, a uz njega su bili prvi čovjek tamošnje vlade i ministar unutrašnjih poslova zemlje. Vučić je rekao da ima važno saopćenje o hapšenju bande odgovorne za višestruka ubistva. Ministar unutrašnjih poslova upozorio je gledaoce da udalje svoju djecu od televizora. Serija slika bljesnula je na ekranu iza njega – odsječene glave, tijela bez glave, krvavi torzo... Vučić je govorio polahko, često zastajkivajući i ozbiljno zureći u sto ispred sebe blago pogrbljenog tijela. Pohvalio je policiju i obavještajne agente koji su istraživali bandu. Za dlaku su izbjegli da i sami budu ubijeni, rekao je, piše Robert F. Worth za  The New York Times.

Bila je to šokantna prezentacija, čak i u zemlji poput Srbije, u kojoj se mnogi odrasli sjećaju ratova 1990-ih i njihovih zvjerstava. Međutim, ta press konferencija bila je samo početak kampanje jezivih otkrića. U sedmicama nakon hapšenja u februaru, novi detalji su počeli da cure u štampu. Grupa je navodno namamila svoje žrtve u "kuću strave" u predgrađu Beograda, gdje su ih mučili, komadali, "faširali" kroz industrijski mlin za meso i ponekad bacali u Dunav.

Priča je oduševila Srbe, i to ne samo zbog krvavih slika. Vođa bande bio je krupni fudbalski huligan i trgovac kokainom po imenu Veljko Belivuk, zvani Velja Nevolja, već poznata ličnost u Beogradu. Ranije je bio optužen za ubistvo i niz drugih teških zločina, ali nikada nije proveo mnogo vremena u zatvoru. Pričalo se da je u prijatnim odnosima sa srpskom policijom i obavještajnim službama. On i njegovi ljudi fotografirani su u društvu moćnih ljudi, među kojima je bio i predsjednikov sin Danilo Vučić.

Nakon konferencije za novinare, Belivuk je na sudskom ročištu iza zatvorenih vrata iznio svoju stranu priče. On je rekao da je njegova banda organizirana "za potrebe i po nalogu Aleksandra Vučića", navodi se u sudskim transkriptima. On je opisao neke od zakulisnih poslova za koje je banda tvrdila da ih je radila za vlasti, poput zastrašivanja političkih rivala i sprečavanja navijača da skandiraju protiv Vučića na fudbalskim utakmicama – što je vrijedna usluga u zemlji u kojoj stadion može napraviti ili slomiti predsjednika. Belivuk je upozorio da će, ukoliko Vučić "nastavi postupak protiv mene", imati još mnogo toga da kaže.

Vučić je ljutito osporavao bilo kakvu povezanost s ubicama. Formiran je narativ da je čitav slučaj Belivuk uzeo previše lično, ponekad je Aleksandar Vučić i sugerirao da se radi čak i o zavjeri protiv njega. U jednom bizarnom televizijskom intervjuu nekoliko mjeseci nakon hapšenja tvrdio je da su Belivukovi ljudi od svojih žrtava pravili "ljudske ćevape" i slali ih Belivukovom šefu Radoju Zviceru. Gledajući u kameru i obraćajući se Zviceru, koji je još na slobodi, Vučić je postavio izazov. "Pozivam ga da me ubije", rekao je. "Nemam problem s tim, jer je bolje biti pretvoren u mleveno meso nego pustiti da ova kopilad vlada Srbijom."

Kako se suđenje približavalo, počele su da cure činjenice o dugogodišnjim vezama između bande i raznih članova Vučićeve administracije, za koje se čini da su je pratili, pomagali i štitili. Belivuk je s vremena na vrijeme izgledao kao predsjednikov mračni blizanac, čovjek koji utjelovljuje kriminalnu stranu države koja je u protekloj deceniji postajala sve više autokratska. Vučić, koji je na funkciji predsjednika od 2017. godine i koji je vezan za vladajuću stranku u zemlji, dugo je govorio da želi da svoju zemlju — i dalje među najsiromašnijim u Evropi — vodi ka većem prosperitetu i članstvu u Evropskoj uniji. Istovremeno, on je uništio mnoge srpske demokratske institucije, a čini se da bande u mafijaškom stilu često rade nekažnjeno.

Afera Belivuk, drugim riječima, nije samo noirska priča o odrubljivanju glava i kokainu. Gangsterizam koji je cvjetao pod Vučićem, zajedno s periodičnim prijetnjama Srbije da "zaštiti" etničke Srbe u drugim dijelovima regiona, mogao bi na kraju da razotkrije rješenje kojim je ponovno uspostavljen mir na Balkanu 1995. Evropljani su toga veoma svjesni, kao i Vladimir Putin, koji ima svježe razloge da ih podijeli. Kremlj ima dugu historiju podrške srpskim nacionalistima kao opkoljenim sunarodnjacima Slavenima i motiv više nego ikada – zahvaljujući ratu u Ukrajini – da izazove probleme na Balkanu.

Ali rizici za Evropu su dublji od toga: Vučićev brend etničkog šovinizma i demagogije liči na onaj njegovog saveznika Putina, a širenje neliberalne demokratije – koja već jača u dijelovima kontinenta – predstavlja jednaku, možda zlokobniju prijetnju. Slučaj Belivuk otvorio je prozor u potencijalno sumornu budućnost, u kojoj Vučić iznutra podriva evropski projekt, gradeći državu u kojoj je demokratija fasada, a kriminalne bande se koriste za širenje straha. To bi bilo dovoljno uznemirujuće samo po sebi. Također se dešava da je to ista taktika koju koriste ljudi koji su Balkan uveli u katastrofalan rat prije tri decenije.

U vrijeme kada se Belivuk prvi put pojavio u sudnici, već je stekao jezivi status slavne ličnosti, a njegov uspon i pad zabilježen je u beskrajnoj seriji tabloidnih izvještaja. Uveden je u prostoriju s lisicama na rukama, u bijeloj polo majici i farmerkama. Lice mu je bilo mehko i zaobljeno s velikim praznim očima. Uprkos svojoj veličini – on je krupan čovjek s masivnim gornjim dijelom torza – izgledao je čudno kao prevelika beba, kao da čitav život nasilja nije ostavio nikakav utisak na njega. On i još 30-ak optuženih, uglavnom krupnih muškaraca s tetovažama i obrijanim glavama, izgledali su neobično opušteno, cerekajući se i ćaskajući i dobacivajući jedni drugima nekoliko usputnih uvreda. Možda su očekivali da će se ovo suđenje završiti na način na koji je završila većina njihovih prethodnih, proceduralnim greškama, pogrešnim dokazima i prijevremenim puštanjem na slobodu.

Nakon nekoliko formalnosti, tužilac je stao da pročita optužnicu. Kada je opisao kako su Belivuk i njegov poručnik udarili žrtvu "sjekirom u vrat i odsjekli mu glavu", dotični je zijevnuo i pogledao u plafon. Neki od njegovih kolega optuženih su zadrijemali.

Kada je Belivuk stao, objema je rukama uhvatio govornicu i prešao pravo na stvar. Njegova banda je, kako je rekao, od početka bila državni projekt. Izrecitirao je neke od usluga koje je pružao i čak opisao sastanak za koji je tvrdio da je imao s Vučićem u jednoj privatnoj kući u Beogradu, navodeći adresu i broj stana i ime vlasnika. Tamo su se sreli samo jednom, dodao je, "jer, kako je šef rekao, da nas neko vidi ili snimi, ne bi bilo dobro za njega".

Vučić je odmah demantovao optužbe i čak ponudio da o njima razgovara s istražiteljima i da se podvrgne testu na detektoru laži. Pravno gledano, nije vjerovatno da bi on uopće zazirao od pravosudnog postupka. Nijedan visoki zvaničnik nije optužen, a vrlo malo njih je čak i ispitano. Važnost slučaja Belivuk je negdje drugdje. To je natjeralo cijelu Srbiju da se suoči s obiljem posrednih dokaza da je Vučić dozvolio da gangsteri postanu virtuelna ruka države. Podrška koju su Belivuk i njegovi prijatelji dobili od policije i Ministarstva unutrašnjih poslova u protekloj deceniji uveliko je dokumentirana u sudskim svjedočenjima, presretnutim telefonskim razgovorima i fotografijama. Sugestija da se sve ovo moglo dogoditi bez Vučićevog znanja izaziva smijeh u Beogradu. Prije nego što je Vučić bio predsjednik, bio je premijer, a prije deceniju je reorganizirao službe bezbjednosti Srbije. On sada ima skoro potpunu kontrolu nad gotovo svim aspektima javnog života. Od parlamenta preko sudova, policije i biznisa, Vučić se tretira s uvredljivim poštovanjem. Zapravo, hapšenje Belivuka i njegove bande možda je jedna od rijetkih ključnih odluka posljednjih godina koju Vučić nije kontrolirao.

Većina dokaza u ovom slučaju dolazi od tima evropskih policijskih zvaničnika koji su slučajno naletjeli na njega. Proveli su dvije godine pokušavajući da dešifriraju aplikaciju za razmjenu telefonskih poruka pod nazivom Sky-ECC, koja je bila omiljeno sredstvo trgovaca kokainom u podzemlju Sjeverne Evrope. Kada su konačno provalili šifru, otkrili su mnogo više od lokalnog lanca trgovaca kokainom. S najmanje 70.000 korisnika, Sky se pokazao kao virtuelni Rosetta Stone za globalizirani svijet organiziranog kriminala, s grafičkim porukama i fotografijama koje trepere eterom u vrtoglavom nizu jezika i dijalekata. "Kao da stojite ispred kuće u mraku, a sada ste ušli unutra i upalili svjetla", rekao jedan zvaničnik iz Evropola, organa za sprovođenje zakona Evropske unije.

Sky nije bila prva aplikacija koju je policija optužila za opsluživanje narkobosova. Ali bio je najpopularniji i najdrskiji. Kompanija, koju je osnovao tehnološki preduzetnik iz Vancouvera 2010. godine, hvalila se da je njena četvoroslojna enkripcija neraskidiva; na kraju je zaradio stotine miliona dolara prije nego što su njegovi rukovodioci optuženi 2021.

Ispostavilo se da je veliki dio dokaza sa Skyja s Balkana, a posebno iz Srbije. Proslijeđivanje tih podataka bilo je "veoma osjetljivo", rekao je zvaničnik francuskog Ministarstva unutrašnjih poslova, zbog zabrinutosti da bi mogli procuriti. Iako je srpska policija na kraju uhapsila Belivuka i njegovu bandu, čini se da su to učinili nevoljno. Nekoliko dana prije hapšenja, njemu i njegovom potporučniku dozvoljeno je da napuste zemlju i odu u susjednu Crnu Goru, još jedno središte trgovine drogom. Crnogorske vlasti su saopćile da su osujetile pokušaj njihovog ubistva; Crnogorski tužilac je lokalnim medijima rekao da iza zavjere stoje "određene bezbjednosne strukture" u Srbiji, koje su možda bile zamišljene da bi se izbjegla zbrka suđenja.

Tokom Vučićevih devet godina na vlasti, srpski fudbalski huligani — i kriminalne grupe koje se s njima preklapaju — bili su upleteni u nestabilnu etničku politiku u regionu i pomogli u podsticanju srpskih pobuna u drugim balkanskim zemljama. Neki od njih ispovijedaju lojalnost Rusiji. Neki Srbi su se pridružili paravojnoj grupi Wagner, koja ima sopstvenu historiju angažiranja kriminalaca i koja je objavila videosnimke regrutiranja na srpskom jeziku za rat u Ukrajini. Iako je Vučić zamjerio toj grupi, Srbija ostaje neka vrsta linije rasjeda između Rusije i Zapada. Sve ovo Vučića stavlja u poziciju izuzetne moći. U krizi bi mogao da odluči da li će se region Balkana smiriti ili će ponovno doći u nasilje.

Najvidljiviji rizici danas su usredsređeni na Kosovo, zemlju na jugu Srbije koja je etnički albanska, ali ima "džepove" koji su većinski srpski, posebno na sjeveru. Lideri Srbije i dalje su duboko nezadovoljni otcjepljenjem Kosova od Srbije nakon ratova 1990-ih i odbijaju da priznaju njegovu nezavisnost, koja je međunarodno uspostavljena 2008. Scenario koji drži zapadnoevropske lidere budnima ide otprilike ovako: Vučić, pozivajući se na prijetnju srpske manjine, šalje trupe preko granice i anektira sjever Kosova. Srbi u drugim dijelovima regiona tada napuštaju svoje domove ili zahtijevaju dodatne promjene granica. Ovo bi moglo značiti kraj Dejtonskog sporazuma, pakta koji je posredovao američki diplomata Richard Holbrooke, koji je okončao najgore borbe 1995. godine i prekrojio mapu bivše Jugoslavije. To bi moglo izazvati novi rat. Čak i bez nasilja, urušavanje dejtonskog poretka ojačalo bi politiku etničke solidarnosti i autokratije na cijelom Balkanu.

Drugi scenario uključuje Vučićevo prikrivanje svojih iredentističkih namjera sve dok Srbija ne bude primljena u EU. Ovaj scenario trojanskog konja je stekao povjerenje dijelom i zbog neliberalnog premijera Mađarske Viktora Orbana, bliskog Vučićevog saveznika koji je revnosno lobirao za prijem Srbije. Čini se da se nada da bi Vučić mogao pomoći Mađarskoj, članici od 2004. godine, da usmjeri evropski klub u više populističkom i manje demokratskom pravcu.

Iz svih ovih razloga, slučaj Belivuk je bio osjetljiv za novinare. Rečeno je prije nego što je naša ekipa došla u Srbiju da će se pozivi novinara pratiti, da će i sam autor ovih redova biti praćen, možda čak i zaustavljen i saslušan. Srpski novinari koji su mi dali ova upozorenja i sami su bili redovno uznemiravani i prijećeno im je kako od strane kriminalaca, tako i od strane BIA, tamošenje obavještajne službe.

Siva zona između države i mafije u Srbiji je stvarna. Također je okružena vanjskim zidovima glasina i paranoje koji novinaru otežavaju posao. Mora da sam razgovarao s desetak Srba čiji su sinovi ili muževi ili djeca ubijeni pod sumnjivim okolnostima. Većina njih nije imala pojma ko su ubice, ali su imali razrađene priče o korumpiranim zvaničnicima, narkobaronima, poslovima s oružjem i inkriminirajućim fotografijama. Neki su unajmili privatne detektive. Svi su izgledali uvjereni da se istina namjerno krije od njih. Ipak, neki od ljudi s kojima sam razgovarao očito su skrivali stvari od mene. Proveo sam sat vremena u razgovoru s jednom udovicom čiji je muž bio među zaklanim tijelima na fotografijama koje su pratile optužnicu protiv Belivuka. Bila je visoka i strogog izgleda, s dugom crnom kosom. Njena priča je bila potresna, ali kada sam počeo da se raspitujem o kriminalnom porijeklu njenog muža – on je bio u zatvoru zbog uloge u ozloglašenoj bandi kradljivaca nakita na Balkanu – njeni odgovori su postali hladni i jednosložni. Imao sam osjećaj da bi mi mogla ispričati mnogo zanimljiviju priču da nije bila zabrinuta za posljedice saučesništva svog muža, a možda i svoje.

Vučić nije odgovoran za ovu gomilu straha i endemskog kriminala. To je gotovo dio scenografije na Balkanu, toliko da su samo ime regije vijekovima koristili autsajderi kao neku vrstu skraćenice za etničku mržnju i nasilje — "scena za egzotične trilere o korupciji, brzom ubijanju i lahak zločin", kako je napisao historičar Mark Mazower. Ali Vučić ima demagoški dar da udahne novi život ponižavajućim stereotipima. Sjajno je iskoristio problem srpske mafije, stvarajući okruženje u kojem mu zamagljena linija između organiziranog kriminala i države ide u prilog.

Nije slučajno da su i Vučić i Belivuk krenuli u fudbalske navijačke grupe. Možda više nego bilo gdje drugdje, fudbalski stadioni u Srbiji su mjesta za moć u njenom najsurovijem obliku, regrutovanje za milicije i kriminalce. Stadioni su bili lonac etničkog nacionalizma koji je uništio Jugoslaviju, a te nasilne emocije oblikovale su Vučića i njegove savremenike. Čak i danas, približavanje areni tokom noći utakmice može se osjećati kao ulazak u oluju s grmljavinom. Policajci su pored bulevara, a kako se približavate, tu su timovi militarizirane policije s pancirima i štitovima. Fanovi ponekad uzvikuju uvrede koje podsjećaju na one koje su korištene tokom kampanja etničkog čišćenja 1990-ih. Timska lojalnost poprima gotovo religiozni intenzitet. Izvršni direktor Crvene zvezde, najpopularnijeg tima u Srbiji, rekao je da Crvena zvezda "nije samo fudbalski tim, to je ideologija, filozofija i nacionalni simbol. Crvena zvezda je čuvar srpskog identiteta i pravoslavne vere".

Mrtvi fudbalski navijači gledaju s oslikanih murala širom Beograda, pored ploča, statua i drugih spomenika koji svjedoče o njihovom statusu svojevrsnog vox populia. Huligani su bili među prvima koji su krenuli u rat početkom 1990-ih, a huligani su bili ti koji su dali snagu u pokretu koji je deceniju kasnije srušio nacionalističkog moćnika Slobodana Miloševića. Od tada srpski političari strahuju od stadiona i pokušavaju da zadrže huligane na svojoj strani.

Nije lahko razgovarati sa srpskim huliganima. Neki su opasni. Većina onih koje sam sreo bili su prešutni i oprezni, bez sumnje dijelom zbog slučaja Belivuk. Poslije dvije sedmice potrage, srpski kolega mi je pomogao da pronađem ono što sam tražio: čovjeka koji je odrastao uz Vučića na stadionu i koji je htio i mogao da priča o zajedničkom porijeklu. On je bio 46-godišnjak koji sebe i dalje naziva huliganom, iako ima ženu i djecu i rijetko se tuče. Upoznali smo se u jednom baru daleko od njegovog komšiluka, da ga ne bi prepoznali. Govorio je pod uslovom da ga ne identificiram, pa ću ga zvati B., što je inicijal njegovog imena. Ima kompaktno tijelo i obrijanu glavu, a dok je išao preko šanka pogled mu je bio toliko direktan i neustrašiv da sam imala osjećaj da me napada. Sjeli smo i naručili pivo.

On mi je rekao da je stadion rijetka zona slobode i anonimnosti u strogo kontroliranoj jugoslavenskoj komunističkoj državi. To je također bilo mjesto gdje ste do kasnih 1980-ih mogli vidjeti kako se zemlja raspada iz dana u dan. Mladići su počeli da formiraju bande i donose bejzbol palice na utakmice. Stariji huligani su rekli B. i njegovim prijateljima da pronađu sličnu grupu mladića koji podržavaju drugi glavni beogradski tim, Partizan, i izazovu ih na tuče "da vide ko je hrabar, a ko nije". Ovaj cjevovod je još uvijek na mjestu, rekli su mi drugi beogradski huligani, a ponekad inicirani moraju da "iskrvare" drugog člana da bi se uzdigli u redove prije nego što im se daju "misije". To može uključivati ​​činjenje zločina ili samo premlaćivanje određenog rivala.

Svi mladi huligani na sjevernoj tribini bili su početnici nacionalisti, rekao je B., uključujući i Vučića. Među skandiranjem je bilo i "Srbija, a ne Jugoslavija". Nakon utakmice 1988. godine, rekao je B., on i njegova grupa su čuli za sukob između Srba i Albanaca. Oni su poslije utakmice otišli "u lov” na Albance u Beograd, nadajući se da će razbiti neke prodavnice i naučiti Albance lekciju. Završili su u uličnoj tuči. "U tome je bio i predsjednik Vučić", rekao je B. "I moram vam reći da mi se sada ne sviđa, ali bio je hrabar, hrabar u borbi." (Vučićevi portparoli nisu odgovarali na ponovljene zahtjeve za komentar.)

Vučić je rekao da je bio na tribinama tokom legendarne fudbalske tuče 1990. koja se ponekad opisuje kao pravi početak balkanskih ratova. Dogodilo se to na utakmici Crvene zvezde i zagrebačkog Dinama, a ubrzo je preraslo u metež koji je zahvatio cijeli stadion. Navijači s obje strane su očigledno bili spremni za bitku: kamenje je bilo nagomilano na stadionu, spremno za bacanje. Decenijama kasnije, srpski mediji objavili su mutne fotografije utakmice na kojoj se u masi vidi mršav mladić, identificiran kao Vučić.

Do 1990. godine nasilje je izmaklo kontroli. Bilo je na hiljade mladih vandala koji su tražili nevolje, a B. je rekao da je neko trebao "da smiri tu grupu, jer ih se Slobodan Milošević plašio".

Tako je Milošević, koji je u to vrijeme bio predsjednik Jugoslavije, izabrao vođu huligana. Ovo je bio prvi put da je politički lider ušao u takav odnos i to je predstavljalo presedan koji će Vučić kasnije slijediti. Miloševićev čovjek se zvao Arkan. Imao je dječačko lice s krhkim osmijehom koji je prikrivao sklonost ka nasilnom bijesu. Nešto na njemu izazivalo je poštovanje. Arkan je bio slavna ličnost srpskog podzemlja, koji je stekao ime nizom hrabrih pljački banaka i bježanja iz zatvora širom Evrope 1970-ih i 1980-ih godina. Postao je jedan od najbrutalnijih ratnih zločinaca sljedeće decenije. Fotografije njegove paravojne grupe, Tigrovi, pomogle su da se zapadno mišljenje odlučno okrene protiv Srbije. Na jednoj od njih se vidi kako srpski milicioner udara nogom u glavu umiruće Bošnjakinje.

"Pa Arkan skuplja naše vođe, dao im je dobru platu da svi šute", rekao je B. "A on je rekao: 'Nemoj se svađati s njim. Moramo se sada boriti za Srbiju. To će biti rat'".

Ako je fudbalski stadion oblikovao Vučićev karakter, on je u ratu učio politiku. Tek što je završio pravni fakultet 1991. godine, školovao se kod krajnje desničarskog srpskog političara po imenu Vojislav Šešelj. Te iste godine su Slovenija i Hrvatska proglasile svoju nezavisnost, što je izazvalo povremene i brutalne sukobe koji su razbili Jugoslaviju na manje države. Šešelj, zagovornik etničkog čišćenja, bio je korisna folija za Miloševića, koji je na njega mogao ukazati kao na dokaz da su neki Srbi čak ekstremniji od njega. Šešeljeva Srpska radikalna stranka regrutirala je miliciju koja je postala ozloglašena po divljanju u Srbiji, Bosni i istočnoj Hrvatskoj, gde su pljačkali, mučili, ubijali i protjerivali nesrpske civile. Šešelj je jednom rekao da će njegovi ljudi koristiti zahrđale kašike da vade oči svojim neprijateljima, iako je kasnije tvrdio da je to bio crni humor.

Vučić je bio entuzijastičan pobornik Šešeljeve stranke, a ubrzo je postao i najmlađi poslanik u Skupštini Srbije. Godine 1995., nekoliko dana nakon Genocida nad oko 8.000 bosanskih Muslimana u i oko Srebrenice, Vučić je održao govor u kojem je izjavio: "Ako nas bombardujete, ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana". U decenijama od tada, Vučić se nikada nije u potpunosti izvinio za zločine počinjene u ime Srbije ili za svoju retoriku. Neke osuđene ratne zločince tretirao je kao heroje po izlasku iz zatvora u inostranstvu.

Godine 1998. Vučić je postao ministar informisanja pod Miloševićem, što je bila njegova prva pozicija stvarne moći. On je predsjedavao značajnim gušenjem štampe, nametajući ogromne novčane kazne organizacijama koje su kritizirale vlast. Bio je to početak okupacije medija koji će pomoći da se definira Vučićeva politička karijera.

Ali ako su Milošević i njegov zamjenik uspjeli da ukrote medije, oni su gubili kontrolu nad stadionom. Mnogi fudbalski huligani su se borili u ratovima, a kada su se vratili kući, "osjećali su da mogu biti arbitri nacionalnog identiteta", rekao mi je Ivan Đorđević, antropolog s Etnografskog instituta u Beogradu koji je napisao svoju disertaciju o fudbalu i nacionalizmu na Balkanu. Na stadione je "došla nova generacija", a oni se nisu dali za Arkanovo bogatstvo ili njegovu glamuroznu suprugu folk zvijezdu Cecu, rekao je on. Odlučili su da im je dosta i Miloševića, koji je Srbiju doveo do ekonomske propasti u Evropi. Na stadionima su navijači skandirali "Ubij se, Slobodane!".

Veliki trenutak dogodio se 5. oktobra 2000. godine, kada su ulični protesti kulminirali upadom u Skupštinu Srbije, a prednjačili su huligani. Milošević je podnio ostavku sljedeće noći, a Srbi su nakratko bili oduševljeni. Kao priznanje za ulogu koju su odigrali u njegovom svrgavanju, nekim huliganima je pobjednička koalicija demokratske opozicije očistila krivične dosijee. "Ništa u policiji, ništa na sudovima", rekao je B. "Slobodni smo. Mi smo kao anđeli. Čista ploča.” Euforija je ubrzo nestala. Srpska privreda je bila olupina, a Evropska unija nije namjeravala da spasi zemlju na koju se gleda kao na jazbinu nepokajanih ratnih zločinaca.

Za Vučića je pad Miloševića značio trenutak duboke neizvjesnosti u pogledu sopstvene političke budućnosti. Godinama kasnije, dao je čudan intervju koji nagovještava njegovo osjećanje ljutnje i osujećene ambicije. "Sjedio sam kod kuće i vidio to kao tragediju za srpski narod", rekao je on. "Onda sam izašao napolje, neki narkomani su me napali, pa sam morao da ih savladam.” Obojicu ih je pretukao i nokautirao, rekao je. Ali nekako su ovi misteriozni napadači ustali i ponovno napali na njega, a on ih je tukao po drugi put. "Vratio sam se kući", rekao je Vučić, "i znao sam, naravno, da je Srbija u godinama kolapsa i razaranja".

Vijekovima je nacionalni identitet Srbije oblikovan osjećanjem izgubljenosti i povrijeđenog ponosa. Srbija je došla pod osmansku vlast nedugo nakon bitke 1389. godine, datuma koji je sprejom oslikan na zidovima širom zemlje. Nije u potpunosti povratila svoju nezavisnost skoro 500 godina. Ta osjećanja su se ponovo probudila tokom 1990-ih, kada su mnogi Srbi vjerovali da su nepravedno prikazani kao zlikovci složenog građanskog rata. Oni su također duboko negodovali zbog kampanje NATO bombardovanja koju je predvodila SAD-a 1999. godine koja je primorala srpsku vojsku s Kosova da se odmakne nakon što je optužena za etničko čišćenje i ubistva. To protjerivanje je omogućilo da Kosovo, koje se nekada smatralo srbijanskim srcem, postane nezavisno, što je još jedan udarac za Srbe.

Vučić i njegova Srpska radikalna stranka postali su nosioci akumulirane nesreće u svojoj zemlji. Vučić je 2007. godine predvodio grupu demonstranata u znak podrške Ratku Mladiću, vojnom komandantu koji se ponekad naziva i koljačem Balkana. Godinu dana kasnije, kada je ratni lider bosanskih Srba Radovan Karadžić uhapšen, Vučić se vratio na ulice, a policija ga je opkolila.

Stanje u politici se mijenjalo. Istraživanja javnog mnjenja su 2008. godine pokazala da većina članova Vučićeve stranke želi ulazak Srbije u Evropsku uniju. Vučić je pomogao osnivanje novog bloka, Srpske napredne stranke. Kritičari su je ismijavali kao istu staru zabavu sa drugačijim izgledom. Ipak, četiri godine nakon osnivanja, Vučićeva koalicija je osvojila veći broj mjesta u parlamentu. Njegova stranka je spretno igrala usred srpske politike, obećavajući prosperitet, čistiju vladu i članstvo u EU, iako je služila ljutnji desnice zbog Kosova i drugih uočenih nepravdi. Vučić je bio suviše mlađi da bi postao premijer, ali je stekao kontrolu nad strankom. Također je dobio ovlasti nad svim granama službi bezbjednosti. Zamijenio je glavne šefove odjela lojalistima.

Vučić je ubrzo počeo da se predstavlja kao borac protiv korupcije. Naredio je niz brutalnih hapšenja, a mediji su ga prozvali "srpskim Eliotom Nesom". Iako su neki bili legitimne mete, više od 100 uhapšenih bili su zvaničnici Demokratske stranke koja je upravo svrgnuta na izborima. Kritičari su osudili ovaj potez kao politički obračun. Ali kampanja protiv korupcije bila je popularna u javnosti, a posebno u članstvu Napredne stranke, koja je bila okrenuta starijim i manje obrazovanim Srbima. Gledanost stranke je skočila. Ljudi su htjeli nešto da okrive, a Vučić im je to dao.

Među kriminalcima kojima se Vučić ponosno hvalio da ih je strpao iza rešetaka bio je i Darko Šarić, najmoćniji narkobos na Balkanu. Šarić, "kralj kokaina", vodio je globalnu mrežu krijumčara i optužen je u odsustvu nakon višegodišnje istrage koja je uključivala američku Upravu za borbu protiv droga. Vučić, koji je upravo pobijedio na parlamentarnim izborima 2014. i koji je trebalo da postane novi premijer zemlje, nazvao je hapšenje trijumfom srpskih organa za sprovođenje zakona. Šarić, koji se dobrovoljno vratio u Srbiju i predao policiji, imao je drugačiju perspektivu. Glavni sudija u predmetu mi je rekao da je Šarića na sudu pitao zašto je odlučio da se preda. Šarić je, podsjetio je sudija, odgovorio da se osjeća sigurnije u Srbiji pod novom vlasti koju vodi Vučić.

Kao i Vučića, Belivuka je oblikovao rat u Bosni, iako je bio previše mlad da bi imao bilo kakvu ulogu u njemu. Jednog jutra u kasnu zimu 1995. godine, kada je rat bio na vrhuncu, eksplozija je odjeknula u porodičnoj kući Belivuk u Beogradu, ubivši troje ljudi. Forenzički inspektor koji je tog dana bio na mjestu događaja bio je čovjek po imenu Časlav Ristić, već veteran na svom poslu. Kada sam ga sreo u Beogradu, bio je penzioner od 63 godine, rumenog lica, prorijeđene sijede kose i grubog ponašanja. Donio je požutjele novinske isječke o eksploziji, zajedno sa svojim polaroidnim fotografijama s mjesta zločina.

Belivukov otac, rekao mi je Ristić, bio je veteran koji je nosio oružje kući iz rata; držao je dvije granate u kuhinjskoj fioci. Bio je depresivan i nakon svađe sa suprugom otišao je i aktivirao obje granate, očigledno namjeravajući samo da se ubije. Njegova supruga i svekrva su bile kolateralna šteta. Nakon toga je devetogodišnji Belivuk "morao da prođe kroz hodnik, pored mrtvih tijela, do komšijske kuće", rekao je Ristić. Ristić mi je rekao da je to neobičan slučaj, ali samo zato što se otac ubio s dvije granate. "Obično su koristili samo jednu", rekao je.

Belivuk je odrastao i postao izbacivač po beogradskim noćnim klubovima, što je dovelo do toga da mu dosje ubrzo bude ispunjen sitnim zločinima. Početkom 2000-ih, Srbija se borila s toksičnim naslijeđem Miloševića, koji je osnažio kriminalnu klasu kao sredstvo za izbjegavanje ratnih sankcija koje su izrečene srpskoj privredi. Na vrhu, mafijaši su u dosluhu sa šefovima obavještajnih službi zemlje kako bi zaštitili svoje novčane tokove. Bili su toliko moćni da su 2003. godine ubili reformističkog premijera zemlje Zorana Đinđića, koji je prijetio obračunom. Na dnu su bili nasilnici poput Belivuka, pijuni u rastućoj trgovini kokainom.

Belivuk bi možda ostao mali nasilnik da se njegov život nije presjekao s usponom Aleksandra Vučića. Otprilike 2012. godine, kada je Vučić preuzimao kontrolu nad državnim bezbjednosnim agencijama, nova grupa huligana pojavila se na beogradskom stadionu Partizana, a Belivuk je zamoljen da se pridruži. Većina fudbalskih lojalnosti u Srbiji je doživotna, ali vođe nove grupe uglavnom su činili ljudi koji ranije nisu bili povezani s Partizanom. Ime grupe, janjičari, bila je lukava potvrda ove činjenice: janjičari su bili elitna otomanska vojna sila sastavljena uglavnom od dječaka iz kršćanskih porodica ukalupljenih u osmanske vojne jedinice. Dok su raniji huligani imali neformalnu i slučajnu podršku policije, uglavnom za prodaju droge, veze ove nove grupe s državom bile su direktne i političke.

Belivuk i njegov novi šef – kolega huligan po imenu Aleksandar Stanković, poznat kao Mut – ubrzo su počeli blisko sarađivati ​​sa svojim pokroviteljima u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Veza je razotkrivena u nizu fotografija i razmjeni tekstova koji su se pojavili u parnici godinama kasnije. U jednoj od razmjena, Belivuk je naglasio svoju odanost, a službenik Ministarstva unutrašnjih poslova mu je uzvratio poruku: "Ona zna. Šef zna. Veliki šef zna". U tekstovima nema detalja o kome je riječ, ali ministru je neposredno pretpostavljena bila žena. Vučić je tada bio premijer i šef bezbjednosti.

Belivuk će kasnije na sudu tvrditi da su janjičari pomogli da se izvede brutalna devastacija u centru Beograda koja je otvorila mjesto za projekat na obali koji je jedan od Vučićevih saveznika posredovao s liderom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Taj slučaj, u kojem su desetine maskiranih ljudi buldožerima uništili ulicu punu zgrada koje su bile na putu realizacije projekta, ostaje neriješen.

Zanimljivo je da su janjičari također pomogli da se obezbijedi sigurnost LGBT parade za Vučića. Bilo je to malo neuobičajeno za huligane, homofobičnu gomilu kojoj su ove vrste javnih okupljanja bila prilika za krvavi ples. Ali Vučić je očigledno osjećao da nasilje postaje prepreka za podnošenje zahtjeva Srbije za članstvo u EU. Prema riječima B., koji nije bio prisutan, Vučić je organizirao sastanak iza zatvorenih vrata s grupom huliganskih vođa, držeći u rukama debeli paket slučajeva, dosijea i obećavajući im da će sve prethodne krivične prijave protiv njih biti obustavljene ako održe mir tokom ovog događaja. Parade su nakon toga protekle glatko.

Nisam mogao da potvrdim da je Vučić ikada održao takav sastanak. (Vučić rijetko daje intervjue stranim medijima, a njegovi portparoli nisu odgovorili na moje zahtjeve za intervju.) Ali Stankoviću, Belivukovom šefu, čini se da su njegovi slučajevi suspendirani. Kada je postao vođa bande, već je bio osuđen na pet godina zatvora zbog trgovine drogom i ilegalnog posjedovanja oružja. U narednim godinama, kazna je odlagana desetak puta na lažnim medicinskim tvrdnjama, koristeći ljekarske formulare za koje se kasnije ispostavilo da su falsificirani, navodi se u dokumentima koje je pronašao beogradski nedeljnik Vreme.

Ubrzo nakon toga, Vučić je tokom intervjua upitan da li planira nešto da preduzme u vezi s porastom huliganskog nasilja. Odgovorio je da nema ovlaštenja za to, jer ne postoji "opći društveni konsenzus" po tom pitanju.

Kako je konsolidirao vlast, Vučić je postepeno preoblikovao Srbiju u autokratiju. Neprofitna organizacija Freedom House je 2019. godine snizila ocjenu Srbije u svojoj godišnjoj procjeni demokratija sa slobodnih na djelimično slobodne, navodeći kao razlog politizaciju pravosuđa i drugih institucija i izbore opterećene maltretiranjem i mitom. Ipak, zahtjev Srbije za ulazak u EU tekao je bezbrižno, kao da birokrate u Briselu nisu primijetile da se Vučić kreće u pogrešnom pravcu.

Jedna važna poluga moći za Vučića su mediji. Koristio je državnu telekomunikacijsku kompaniju da kupi lokalne TV stanice, a njegovi saveznici vode trijadu medijskih organizacija koje besramno prate liniju Napredne stranke i daju dovoljno vremena i samom Vučiću. To uključuje TV mrežu pod nazivom Pink koja je specijalizirana za blistave talk showove i reality program. Međutim, u svemu tome isticao se Iformer, Vučićev tabloid.

Početkom 2017. Vučić je najavio da će se kandidirati za predsjednika. Kampanja koja je uslijedila bila je puna optužbi za zastrašivanje birača, a neki javni službenici su rekli da su bili pod pritiskom da podrže vladajuću stranku, navodi se u izvještaju Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju. U medijskom izvještavanju dominirali su organi stranke, koji su blatili Vučićeve rivale. Dobio je 120 puta veću pokrivenost od dva vodeća opoziciona kandidata zajedno, prema Birodi, nezavisnoj istraživačkoj grupi.

Vučić je osvojio predsjedničku funkciju sa značajnom razlikom. Sa svojom strankom koja je dominirala parlamentom, sada je kontrolirao svaku granu vlasti i mogao je da izabere svog nasljednika za premijera, potez koji je zaslužio poređenje s Putinom, koji je 2008. postavio Dmitrija Medvedeva u predsjedničku fotelju kako bi osigurao fatamorganu demokratskog poretka u Rusiji. Tokom Vučićeve inauguracije, huligani, među kojima i pripadnik janjičara, pomagali su da se demonstranti razbiju i uklone. Vučićev stil vladanja postajao je sve otvorenije autoritarniji.

Istovremeno, Vučić je postao otvoreniji u udvaranju autoritarnim liderima Rusije, Mađarske i Kine. Uprkos svim ovim znacima, evropski lideri su nastavili da ga srdačno pozdravljaju, praveći investicije i ne dajući nikakve naznake da je aplikacija Srbije za EU u opasnosti. (EU je 2020. godine donirala Srbiji oko 300 miliona eura i činila je 62 posto srpske trgovine.) Razlog nije bio tajna: status Kosova je još uvijek neriješen. Evropljani su polagali nade u Vučića da će biti za nagodbu. "On je veoma moćan, neko ko može da ispuni stvari ako želi", rekao mi je jedan njemački diplomata. "On bi mogao biti taj koji će postići značajan napredak na Kosovu."

Vučić je slao umirujuće signale Evropljanima, ali je imao i druge poruke za svoju konzervativnu bazu i za srpske nacionaliste koje podržava u Bosni, na Kosovu i u Crnoj Gori. Ove poruke često prenosi Aleksandar Vulin, ministar unutrašnjih poslova, koji se redovno žali da su etnički Srbi u drugim balkanskim zemljama maltretirani. Vulin i drugi nacionalisti odbacuju nagovještaje da je njihov pravi cilj Velika Srbija – isti san koji je pomogao da se Balkan uvede u rat 1991. godine.

Bande imaju svoju ulogu u ovim političkim šaradama. Sjeverno Kosovo, s pretežno srpskim stanovništvom, nominalno je pod kontrolom nacionalne vlade u Prištini. U stvarnosti, njome dominiraju organizirane kriminalne grupe na koje se naširoko gleda kao na saveznike Vučićeve stranke i koje je Ministarstvo finansija SAD optužilo za zavjeru sa srpskim bezbjednosnim zvaničnicima u švercu. To Vučiću daje važnu polugu za podizanje ili smanjenje regionalnih tenzija. Ali kao državno oružje, mafijaši mogu biti nepouzdani.

Prvi znak prave nevolje u odnosima Vučićeve administracije s huliganima pojavio se u noći 13. oktobra 2016. Belivuk je upravo izašao iz beogradske teretane zajedno sa svojim šefom Stankovićem, kada je tim atentatora projurio u crnom Audiju i otvorio vatru iz kalašnjikova. Dok se Belivuk savijao iza automobila, naoružani napadači su odjurili, ostavljajući Stankovića mrtvog. Ubrzo je mjesto zločina prepunila policija, navodi se u pomno dokumentiranoj priči objavljenoj prošle jeseni u Vremenu. Jedan od policajaca je telefonom sa šefom razgovarao, a potom viknuo: "Ko je Belivuk?". Kada je Belivuk odgovorio, policajac je rekao, očigledno misleći na svog pretpostavljenog: "Rekao ti je da se vratiš". Banda je imala novog vođu.

Ubistvo je možda bilo povezano sa Stankovićevom ulogom "državnog projekta". Prema pisanju Vremena, Stanković, koji se vozio u blindiranom audiju, dobijao je pošiljke kokaina po nižim cijenama od ostalih gangstera, koji su bili ljuti. Ali šira lekcija ubistva Stankovića bila je da se banda Belivuk uplela u sve nasilniji rat među narko klanovima u regionu. Trgovina kokainom bila je profitabilnija nego ikada, a latinoamerički karteli su okrenuli pogled ka rastućem evropskom tržištu. Iako veliki dio evropskog kokaina stiže preko morskih luka u sjevernoj Evropi, balkanska ruta je postajala sve važnija, a veliki dio je bio fokusiran na Crnu Goru, južnog susjeda Srbije. Crna Gora ima karakteristike koje je čine pogodnim tlo za trgovinu, uključujući dugu jadransku obalu. Poput Sicilije, siromašna je i dominiraju klanovi s reputacijom bezakonja. I ima historiju krijumčarenja, prakse koju je poticala vlast tokom ratova 1990-ih.

Rat bandi počeo je nakon pada Darka Šarića, narko magnata čije je hapšenje Vučić najavio ovakvom ceremonijom 2014. godine. Šarić je izgradio bazu za narkotike u Kotoru, prekrasnom srednjovjekovnom lučkom gradu na crnogorskom primorju koji je pod zaštitom UNESCO-a. Grupa kotorskih trgovaca naslijedila je njegov plašt, a zatim se podijelila na suparničke klanove zbog pošiljke od 200 kilograma kokaina. Rat se brzo pretvorio u festival smrti, a u Srbiji i Crnoj Gori su se desila sva ubistava. Zaraćeni klanovi, Kavac i Škaljar, izgradili su veze s policijom i obavještajnim agencijama širom Balkana, koje su bile uvučene u nasilje.

Stankovićevo ubistvo je u Beogradu viđeno kao znak da rat klanova izmiče kontroli. Ujutro nakon Stankovićeve smrti, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović održao je konferenciju za novinare na kojoj je objavio da je dosta, tj. da je došlo vrijeme za obračun s mafijom. Kako se to dogodilo, stvari su postale još gore.

Jedna od prvih Belivukovih akcija kao šefa bilo je da promijeni ime svoje bande u Principi. U intervjuu jednom beogradskom sedmičniku — jedinom za koji se zna da je dao — rekao je da je to zato što je djelovao "iz principa". Nije rekao koji su to principi. Ime je nosilo još jednu prešutnu asocijaciju: Gavrilo Princip, nacionalista bosanskih Srba koji je započeo Prvi svjetski rat ubivši nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine i koji se još uvijek smatra herojem među Srbima zbog svog "hrabrog stava" protiv Austro-Ugarske imperije.

Belivuk je dospio u sve veće medije nekoliko mjeseci kasnije, kada su on i njegov zamjenik Marko Miljković, zvani Mesar, optuženi da su ubili čovjeka u centru Beograda. Žrtva je bio stručnjak za borilačke veštine koji je radio na obezbjeđenju u beogradskom noćnom klubu na jednom od splavova. Predsjednik Vučić je na svojoj omiljenoj televiziji Pink objasnio da je ovaj čovjek bio na meti "jer je spriječio neke od Belivukovih i Miljkovićevih ljudi da preuzmu splavove. "Kad dođeš u bunker na stadionu, dobiješ gram droge za 50 eura, pa se onda pronese po Srbiji, prodaju je na splavu za 70. Ta cijena samo raste. I zato je ovaj čovjek ubijen.” Čuvši to, Belivuk je lahko mogao pomisliti da je državna podrška njemu presahla. Umjesto toga, ponovno se potvrdio stari obrazac.

Još jedan znak Belivukove nedodirljivosti bilo je pojavljivanje gosta na tribinama: Danila Vučića, najstarijeg sina predsjednika Aleksandra. Fotografije Danila s rukama oko pripadnika bande Belivuk pojavile su se u beogradskim nezavisnim medijima, što je predsjednika navelo da se bijesno obruši i optuži novinare da su nepravedno prozivali njegovu porodicu. Vučić je više puta rekao da je njegov sin, koji radi u vinoteci, privatnik bez službene funkcije. Ali čini se da Danilo igra dvosmislenu i dvostruku političku ulogu. Prije dvije godine javno je dočekao srpskog ratnog zločinca nakon što je odležao u Hrvatskoj i, prema pisanju srpskih medija, predao mu 30.000 dolara u gotovini, zajedno s ključevima beogradskog stana i automobila. Porijeklo ove velikodušnosti nije objašnjeno.

Belivuk i njegova banda su do 2019. godine na stadionu Partizana osnovali bunker u kojem su mučili žrtve i čuvali drogu i oružje. Imali su na umu veće stvari od fudbala: rat između dvije crnogorske kokainske frakcije poremetio je organizirani kriminal širom regiona. "Najznačajnije organizirane kriminalne grupe odlučile su da se pridruže jednoj od ove dve rivalske kriminalne grupe", zaključak je srpskog obavještajnog dokumenta, koji se citira u istrazi Međunarodnog konzorcijuma o organiziranom kriminalu i korupciji u maju 2020. godine.

Nisu samo kriminalci vodili rat klanova. Pojedine srpske i crnogorske policijske i obavještajne agencije stale su na stranu Kavačevog klana, prema informacijama iz izvještajnog projekta. (Policija u obje zemlje negira bilo kakvu povezanost s bandama.) Atentati su počeli na ulicama Beograda i Podgorice, ali su se ubrzo proširili na Španiju, Austriju, Njemačku, Nizozemsku i Grčku. Nekoliko balkanskih novinara koji su pratili rat klanova rekli su mi da je trenutni broj tijela više od 70.

Banda Belivuka postajala je sve vidljivija i van granica Srbije. Španska obalska straža je 2019. godine zaplijenila 800 kilograma kokaina na brodu koji je dolazio iz Južne Amerike. Droga je bila vrijedna 50 miliona eura. Iako nema dokaza da su trojica srpskih mornara na brodu direktno povezani s bandom Belivuk, mnogi paketi kokaina nosili su lik Gavrila Principa, potpis te bande.

Nema sumnje da su Belivuk i njegova banda u zatvoru jer je Europol razbio kod na Sky-ECC-u, razotkrivši inkriminirajuće tekstove i fotografije grupe. Ostaje nejasno šta su srpske vlasti znale i šta su namjeravale da urade povodom toga. Zvaničnici Europola s kojima sam se sreo u Haagu bili su oprezni u pogledu toga kako i kada su komunicirali sa Srbijom u vezi s podacima Skyja. Zvanično, presretnuti razgovori su predati nakon Belivukovog hapšenja, a oni su bili osnova optužnice. Ali izgleda da je Europol (ili jedan od njegovih partnera) imao dojave iz Srbije i nekoliko mjeseci ranije.

Sve to privuklo je pažnju i Stevana Dojčinovića, jednog od najistaknutijih srpskih istraživačkih novinara. Dojčinović je osnivač Mreže za izvještavanje o kriminalu i korupciji, a o bandi Belivuk i njenim vezama s državom piše od 2016. godine. Bio je meta brojnih prijetnji i napada u Vučićevim medijima, koji su ga etiketirali, između ostalog, kao teroristu, špijuna, mafijaša, narkomana, izdajnika i sadomazohistu. Dojčinović je mali čovek osjetljivog, lisičjeg lica i prstena na nosu. On i njegovo osoblje rade u beogradskoj kancelariji koja je toliko mala i puna dokumenata da je ulazak u nju kao ulazak u pretrpani ormar. Dojčinović mi je rekao da vjeruje da je Vučićev komentar o rezanju glava (očigledno je pobrkao Sky sa Skypeom) možda posljednje upozorenje bandi. "Banda Belivuka je bila korisna državi, ali je izmakla kontroli, postajala suviše nasilna", rekao je Dojčinović. "Također su bili posmatrani spolja, Evropljani su obavijestili srpsku policiju o presretanjama Skyja."

Ako je Dojčinović upravu, srpske vlasti još u oktobru 2020. godine nisu odlučile šta da urade s Belivukom i njegovom bandom. Definitivno su bili zabrinuti, jer sudski dokumenti pokazuju da je srpska policija počela da prati bandu početkom augusta, šest mjeseci prije hapšenja. Ali izgleda da nisu bili dovoljno zabrinuti da spriječe bandu da muči i ubija ljude.

Zahvaljujući Sky-ECC porukama koje je otkrio Europol, sada imamo zastrašujuće precizan zapis o tome šta se desilo s nekim od muškaraca koji su počeli da nestaju u Beogradu 2019. godine. Banda Belivuk razvila je rutinu ubistava i usavršila je zajedno s desetinama pratilaca koji igraju različite uloge. Ponekad su iskušavali žrtvu poslovima s drogom ili oružjem; u jednom slučaju su prevarili rivala da povjeruje da je saradnik zarobio Belivuka i da bi ga sada mogao ubiti. Sky poruke često pružaju trag zločina iz minute u minut.

Jedan od muškaraca koja je bila na meti bio je i 33-godišnji rivalski vođa huligana po imenu Goran Veličković. Bio je istaknuta, omiljena ličnost na Partizanovom stadionu. Bio je oženjen svojom ljubavi iz djetinjstva i imao dvoje male djece i posao kod rođaka koji je popravljao prozore. Na fotografijama ima rumene obraze, vesele smeđe oči i masivne grudi, a na njegovoj desnoj podlaktici je vidljiva tetovaža na kojoj piše "The Young Boys", naziv njegove grupe navijača.

Veličković je znao sve o stadionu i njegovim rivalstvima. Ono što ga je mučilo, rekla mi je njegova udovica Jelena, bila je uloga policije. "Ono što nas je jako zabrinulo je policija koja je bila tu da pruži pomoć suparničkim grupama", rekla je Jelena. "Ako ste dio takve grupe, to vam daje nezamislivu moć. A ako ste protiv te grupe, ne možete se zaštititi."

Početkom augusta 2020. godine Goran je izašao da se sastane s prijateljem i više se nije vratio. Proći će mjeseci prije nego što Jelena sa sigurnošću sazna šta se dogodilo. Tek kada je videla Sky dokaze iz optužnice, shvatila je: Gorana je iz Beograda namamio čovjek kojem je vjerovao na zemljani put pored napuštenog žitnog polja. Grupa Belivuka ga je uhvatila, vezala i odvezla u svoju klaonicu, dok je Jelena hranila bebe i spremala večeru za svog muža.

Banda je pripremila komoru za mučenje u skrivenoj prostoriji u koju se ulazilo preko garaže. Tu su bile lisice i kaiševi, zajedno s oštricama, vrućim peglama i odjećom za jednokratnu upotrebu. Mašina za mljevenje mesa stajala je na jednom kraju. Prije svakog ubistva, članovi bande su postavljali svježe plastične folije na pod i zidove.

Prema optužnici, Gorana su uveli u sobu i ispitivali, primoravajući ga da otključa telefon i pregleda svoje kontakte. Kliještima su mu čupali nokte, tukli ga i dokrajčili odrubljivanjem glave sjekirom. Goranu su nožem urezali uvredu na leđa, snimili nekoliko fotografija i poslali ih kontaktima na njegov telefon. Jedna fotografija je išla s tekstom: "Vidiš dušo? Meksiko usred Beograda.”

Vođe bande, otkrivaju presretnuti razgovori Sky aplikacije, često su uživali u mučenju. Prilikom još jednog ubistva nekoliko sedmica kasnije, Belivuk i njegova desna ruka su se javili na svoje Sky telefone iz Crne Gore (gdje su vršili još tri ubistva) kako bi ohrabrili svoje poslušnike u Beogradu da daju "102 posto sebe" u mučenju. Transkripti sa Skyja pokazuju da su tražili da se telefon stavi blizu žrtve kako bi ga mogli prokleti i reći mu da planiraju da ubiju njegovog oca i brata i "sve što su ikada poznavali i voljeli". Kasnije je Belivuk ponovno poslao poruku, zamolivši jednog od svojih podređenih da opširno opiše torturu i da mu "ne preskače sočne detalje".

Nakon što je svaka žrtva umrla, muškarci su slijedili isti ritual. Sjekirama i noževima su tijelo isjekli na komade, a zatim ih provlačili kroz mlin za meso, skupljajući ostatke u vreće koje su prevrtali u Dunav. Zapalili su torbe, zajedno sa svom odjećom i stvarima žrtve. Također su uništili okrvavljenu plastičnu foliju i očistili mlin za meso kiselinom i izbjeljivačem. Ali to nije bio kraj. U skoro svakom slučaju, kažu tužioci, slali su poruke članovima porodice žrtve, često se pretvarajući da su on, i nalazili načine da izvuku novac, drogu i automobile.

Jelena Veličković mi je rekla da joj je sve do dana kada nije saznala šta se desilo njenom suprugu — kada je u jednoj srpskoj TV emisiji vidjela fotografije njegovog iskasapljenog tijela — bilo teško da povjeruje da je Belivuk odgovoran.

"Bio je skoro prijatelj", rekla je. "Srela sam ga mnogo puta na stadionu. Moj muž također." Godinama ranije, kada je vodila svoje prvo dijete na stadion na utakmicu, Belivuk joj je čestitao. I, po srpskom običaju, čak joj je dao novac za bebu, poklon od 50 eura. "Bio je fin u to vrijeme", rekla je. "Nikada nisam mogla zamisliti da bi tip koji nam je dao poklone za naše dijete, da bi taj tip mogao ubiti mog muža."

Jelena je mala žena velikih, tamnih očiju, okruglih crta lica i rezignirane melanholije. Tetovaže joj prekrivaju ruke, uključujući i nedavnu na kojoj na srpskom piše: "Bol koji osećam danas bit će moja moć sutra."

Jelenin advokat, koji je sjedio s nama, rekao mi je da vjeruje da Belivuk i njegovi ljudi nisu rođena čudovišta. Vladi je bilo potrebno da se to dogodi. "Belivuk je bio žrtva nerealnih očekivanja", rekla je ona. "Imao je iluzije veličine. On i njegovi prijatelji i sami su postali žrtve. Neko ih je hranio zabludama."

U dvije godine od hapšenja Belivuka, Vučić je više puta rekao da je slučaj označio odlučujući raskid s prošlošću. "Očistit ćemo državne institucije od svih njihovih saradnika", izjavio je on na prvoj konferenciji za novinare nakon hapšenja. Kasnije je grupi novinara rekao: "Ovo je važno za nas, ali i za obične građane. Vlasnici restorana i barova neće morati da brinu da će neko doći i željeti da ih reketira, a onda se boje prijaviti policiji jer ne znaju da li je neko u policiji dobro povezan s ovim ubicama." Bila je to poruka sračunata da se dopadne Srbima koji su bili zabrinuti onim što su čuli o slučaju Belivuk. Možda je bio usmjeren i na Evropu, koja Srbiju neće primiti u klub dok se ozbiljnije ne pozabavi vladavinom prava.

Bilo je više razloga za sumnju u predsjednikovo obećanje. Slične stvari je govorio i u prošlosti, a Belivuk je u Srbiji viđen kao posljednji u dugoj seriji korisnih nasilnika, zamjenjivih kao i Aleksandar Stanković prije njega. Veći razlog je to što se srpske vlasti i dalje druže s dilerima droge i bandama. Jedan od senzacionalnijih nedavnih primjera bilo je otkriće velike farme marihuane blizu Beograda koju su, prema tužiocima, štitili policajci i vojni službenici. Čini se da je farma, dizajnirana za proizvodnju visoko koncentriranih oblika kanabisa, najveća u Evropi.

A Vučićev odnos s odmetnicima prevazilazi Srbiju. Godine 2018. kosovski biznismen kojeg Ministarstvo finansija SAD optužuje za veliku trgovinu drogom i oružjem optužen je za ubistvo tamošnjeg političara. Vučić je stao u njegovu odbranu nazivajući ga "čovjekom koji brani srpski narod i ognjišta sjevera Kosova". Paradoksalno, Vučićev utjecaj na sjeveru Kosova jedan je od razloga zašto ga Evropska unija vidi kao vrijednog partnera. Tu moć je demonstrirao krajem prošle godine tokom granične krize koja je nakratko prijetila da preraste u otvoreni sukob.

Konfrontacija se zahuktala, možda ne slučajno, tokom samita Evropske unije u decembru na kojem je Vučić ponovno potvrdio svoje odbijanje da učestvuje u sankcijama EU Rusiji. Etnički Srbi na sjeveru Kosova zabarikadirali su puteve, blokirajući kretanje kosovskih vlasti. Demonstranti su se okupili na srpskoj strani granice, uključujući pripadnike Narodne patrole, srpske nacionalističke organizacije koja je dokumentirala veze s ruskom paravojnom grupom Wagner. Beograd je poslao svoje trupe na granicu, prijeteći da će upasti i braniti Srbe na Kosovu. Vučić je potom održao sastanak s grupom kosovskih Srba i kriza je prestala. Nepotrebno je reći da su granični sukobi privukli pažnju Evropske unije. Sredinom marta, lideri Srbije i Kosova provizorno su pristali na EU.

Prije skoro deceniju, američki naučnik i analitičar po imenu Daniel Serwer pomogao je u organiziranju Vučićevog prvog javnog nastupa u Washingtonu. Serwer je radio na Balkanu 1990-ih i znao je sve o Vučićevim nacionalističkim korijenima. Ali bio je razočaran rezultatima drugih srpskih političkih lidera. Rekao mi je da Vučić nije obećavao o Kosovu, ali je rekao da će se približiti Evropskoj uniji. Server je Vučića smatrao inteligentnim i ozbiljnim. Postojala je nada, rekao mi je, da bi Vučić mogao biti lik "Nixona u Kini", sposoban da dovede konzervativnu bazu svoje stranke do potpunijeg pomirenja sa susjedima Srbije.

Server mi je rekao da se njegov odnos prema Vučiću radikalno promijenio. "Vučić je sada smrtno ozbiljan po pitanju 'srpskog sveta'", rekao je on. Te riječi, na koje se često pozivaju srpski nacionalisti, prenose ideju da Srbija ima pravo da dominira zemljama na kojima žive etnički Srbi, uključujući i nekoliko susjednih zemalja. "Imao je priliku da se kreće u pro-EU smjeru, a odlučio je da to ne učini.” Serwer je špekulirao da je Vučić zaključio da bi reforme potrebne za pridruživanje EU oslabile njegovu vlast ili bi ga možda čak dovele u zatvor. To se dogodilo i bivšem premijeru Hrvatske Ivi Sanaderu, koji je vodio većinu priprema svoje zemlje za pristupanje, da bi bio uhapšen i zatvoren pod optužbom za korupciju (u zatvoru je i danas). Sanaderova sudbina postala je priča upozorenja za balkanske potencijalne reformatore.

SAD i EU nastavile su da se zalažu za Vučića, fokusirajući svoju politiku na ekonomski rast i uglavnom ignorirajući njegov neliberalizam. Trumpova administracija je djelovala posebno naklonjeno Vučiću, otvoreno stala na njegovu stranu u regionalnom tarifnom sporu i primoravajući da se sruši popularna vlada na Kosovu. Tramp je poslao abrazivnog specijalnog izaslanika u region, Richarda Grenella, koji je, čini se, bio naklonjen posredstvu u "sporazumu vijeka" između Srbije i Kosova kako bi poboljšao Trumpove izglede na predsjedničkim izborima 2020. godine (što se nije dogodilo).

Serwer i brojni drugi balkanski eksperti kažu da SAD i Evropska unija propuštaju priliku da gurnu Vučića u demokratskom pravcu. "Imamo više utjecaja na zapadnom Balkanu nego bilo gdje na svijetu", rekao mi je Kurt Basuener, naučnik koji je opširno pisao o Balkanu. "A ipak svoju politiku gradimo na Vučiću i ljudima poput njega. Kada bi Vučić znao da rizikuje da izgubi veliki dio svoje zapadne finansijske i diplomatske podrške, rekao je Basuener, njegova bi računica mogla da se promijeni o svim stvarima, uključujući i njegovu naviku da mazi kriminalce i huligane. Ideja da Srbija može da "uravnoteži" Zapad i Rusiju je u velikoj mjeri fatamorgana, rekao je Basuener. Rusija je možda tradicionalni saveznik Srbije, ali Putin, koji se bori da obnovi svoju razbijenu vojsku, ima malo toga da ponudi običnim Srbima.

Jednog popodneva u Beogradu, proveo sam sat vremena u razgovoru s Borisom Tadićem, koji je bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. godine, kada je izgubio od Vučićeve stranke. Rekao mi je da je organizirani kriminal postao toliko moćan u Srbiji da je teško znati ko je glavni. Dok je bio na vlasti, rekao je, bio je začuđen kada je otkrio da kriminalne bande "imaju bolju opremu i tehnologiju od naše policije". Kokainski karteli postali su toliko unosni da su mogli korumpirati svakoga. Tadić je rekao da se uspješno borio protiv mafije. Vučić je, kako je rekao, "pomogao da se kriminalci dovedu na vlast" vjerujući da može da ih kontrolira. Bilo je to opasno kockanje.

"Kakav je konačni ishod vaše moći ako ćete s huliganima i kriminalcima rušiti temelje društva?", pitao je on. Tadić je s nelagodom bacio pogled oko nas na hotelsko dvorište. "Ko vodi ovu državu?", dodao je. "Možda pored nas sjede neki Belivukovi saputnici."