U ekskluzivnom intervjuu za Anadolu Agency (AA), kapiten i vođa te slavne generacije Milan Pavlović kaže da sjećanja još uvijek ne blijede. Naprotiv, kako vrijeme odmiče, sve su jasnija i ljepša.

- Podsjetili ste me na nešto zaista sjajno, fantastično prelijepo, na generaciju prije svega ljudi, pa tek onda igrača. Kada pogledate koliko godina je prošlo, a i dalje se priča o timu koji je otišao u jednu daleku zemlju i vratio se okićen titulom svjetskog prvaka. Kada smo uoči polufinalne utakmice imali problema sa povredama jer su Boban i Štimac bili pod znakom pitanja, rekao sam selektoru Joziću da ne brine i da sigurno osvajamo trofej. Bio sam uvjeren da je to najnormalniji epilog jednog dugogodišnjeg rada. Jednog procesa u kome je učestvovalo mnogo vrhunskih stručnjaka, od Miljana Miljanića, do Ćeleta Vilotića, Radeta Bečejca, Radeta Matića i mnogih drugih. Vodilo se računa o svakom detalju, nije se radilo samo kvalitetno već i sa ljubavlju, što je utjecalo na stvaranje sjajne atmosfere u reprezentaciji. Uspjeh u Čileu je bio preteča onoga što će Ivica Osim napraviti sa svojim momcima na Svjetskom prvenstvu u Italiji - istakao je Pavlović.

Pavlović u svakoj prilici ističe kolika mu je bila čast da sa kapitenskom trakom predvodi igrače kalibra Mijatovića, Šukera, Bobana, Prosinečkog…

- Svi su oni napravili vrhunske karijere, ali su zahvaljujući izuzetnim ljudskim osobinama nastavili sa podvizima i kao funkcioneri. Nekolicina nas nije uspjela da dosegne njihove visine, ali je svako za sebe odabrao neki put i na tom putu dao svoj maksimum. Sedam sam godina radio u Olimpijakosu, 20 godina u Asterasu, bio sam sa Goranom Stevanovićem u Kini gde smo pokušali da učinimo nemoguće. Veliko mi je zadovoljstvo što kao instruktor FIFA putujem po svijetu i svoje fudbalsko iskustvo prenosim na mlade i perspektivne stručnjake. Mnogo sam naučio od svog mentora Jana Poulsena, koji je sa Danskom 1992. godine osvojio titulu evropskog šampiona. Jednostavno, svi ti ljudi, ti "čileanci", nose u sebi neku harizmu, imaju ljudske i fudbalske kvalitete koji im pomažu da u svakom poslu pruže maksimum i dođu do rezultata - mišljenja je Pavlović.

Putevi su ih odveli na različite strane, ali su mislima i dalje zajedno, kako i dolikuje ekipi koja se zahvaljujući timskom duhu popela na svjetski tron.

- Peđa Mijatović je dao sjajnu izjavu na onoj promociji filma u Madlenijanumu, rekao je da nema veze što zbog privatnih i poslovnih obaveza nemamo priliku često da se srećemo, bitno je da smo jedni drugima u glavama i srcima. Imao sam zanimljivu situaciju kada sam držao predavanje za UEFA pro-licencu u Crnoj Gori, pa su u klupama sjedili Branko Brnović, Lemajić, Leković, Mijović, Dragićević. Čitav stručni štab crnogorske reprezentacije. Pozvao sam ih poslije časa na kafu, oni su se nasmejali i rekli "ne, ne, nije u redu da učitelj i učenici idu zajedno na piće". Mnogo je tu obaveza, nema se vremena za druženje. Davor Šuker je predsjednik HNS, Zvone (Zvonimi Boban, op.a.) radio je u FIFA i Milanu, Robert Jarni vodio mlađe kategorije, Igor Štimac obavljao razne uloge u klubovima i savezu. To su ljudi koji zrače pozitivnom energijom i nemaju strah da se uhvate u koštac sa različitim vrstama odgovornosti - kazao je Pavlović.    

Čast da bude kapiten najslavnije generacije u historiji jugoslovenskog fudbala, Pavlović je zaslužio ponašanjem i igrama u dresu sarajevskog Željezničara.

- Znate kako se kaže – za druge se navija, Željo se voli. Pratim sa posebnom pažnjom rezultate mog omiljenog kluba. Šteta što su zbog nekih neočekivanih poraza protiv rivala koji nisu u njihovom rangu, napravili toliki zaostatak za Sarajevom na polusezoni. Tu Željo mora da pronađe ravnotežu u formi. Oduševljen sam kako je stadion rekonstruisan, nažalost trenutna situacija ne dozvoljava da na Grbavici vlada onaj prepoznatljiv ambijent. Verujem u Amara Osima i ne sumnjam da će sa svojim saradnicima iskorigovati neke detalje i vratiti Željezničar u borbu za šampionsku titulu - rekao je Pavlović i dodao:  

- Za Želju me vežu najljepše uspomene. Sjećam se gola koji sam dao u pobjedi protiv Veleža od 2:0, koji je proglašen za najljepši u cijeloj sezoni. Ako bih birao najdražu utakmicu, onda je to ona sa Partizanom 3:3. Toliko dramatike, lijepog fudbala, šest golova, pun stadion. Padala je kiša posljednjih 20 minuta i nikome nije padalo na pamet da napusti tribine. Jako mi je drago što sam zahvatio generaciju Meše Baždarevića, Baljića, Škore, Mihajlovića, Bahtića, Nikića, Komšića, Berjana, Šabanadžovića, i drugih, što sam dijelio svlačionicu sa takvim igračkim i ljudskim veličinama. Kakav se fudbal igrao na Grbavici najbolje govori scena uoči jedne utakmice sa Crvenom zvezdom kada mi je Robi prišao i rekao "Mićo, mi svuda igramo i uglavnom napadamo, ali kad dođemo ovdje znamo da će prštati na obje strane i nikada nismo sigurni šta nas čeka".

Iako se trenutno nalazi u Grčkoj gde je nedavno nastupao za veterane njihove zemlje i oduševio na turniru sa Italijom i Albanijom, Pavlović ne krije da se zaželio trenerskog posla.

- Vezan sam za teren i ne plašim se odgovornosti. Bio sam trener prvog tima, vodio omladince, obavljao funkciju tehničkog direktora. Mislim da sam fudbalski sazreo i da mogu da odgovorim zahtjevima nekog ozbiljnog kluba. Možda će vam zvučati čudno, ali moja ambicija je da jednog dana osvojim Ligu prvaka i Ligu Evrope ili da sjednem na klupu neke reprezentacije i osvojim Evropsko i Svjetsko prvenstvo. Neko bi rekao nepromišljeno i preambiciozno, ali ja zaista vjerujem u svoje sposobnosti. Radio sam u Olimpijakosu i Asterasu i izbacio mnogo igrača koji su danas grčki reprezentativci i brane boje velikih evropskih klubova. Ostavio sam neki pečat u njihovoj karijeri i spreman sam da svoje znanje, praksu i iskustvo stavim u službu nekog novog kolektiva. Možda Mačve ili Željezničara, što da ne? To su dvije moje najveće ljubavi i bila bi mi čast da se prihvatim izazova u sredinama gdje me ljudi vole i poštuju - naglasio je Milan Pavlović.