Oni su svoje živote izgubili nakon prvog uspješnog preskijavanja Prenja i prvog poznatog zimskog uspona na Lupoglav. Nažalost, sreća ih je napustila pri povratku s vrha, kada su se izgubili u gustoj magli. Šta se sve događalo, i kako su izgledali njihovi posljednji trenuci, tajna je koja će zauvijek ostati zapisana u prenjskoj bjelini.

Njima u čast Planinarski savez tradicionalno organizuje memorijalni uspon na Lupoglav još od 1971. godine, a povodom 50. godina od prenjske tragedije Planinarski savez FBiH će svečano otvoriti planinarsko sklonište (bivak) "Barni do" na 1580 metara nadmorske visine.

FOTO: PSD "Prenj" Mostar

Prije nekoliko godina, pripadnici Gorske službe spašavanja Mostar, objavili su zanimljiv novinski članak pronađen u arhivi Stanice, napisan nedugo nakon ove tragedije.

Zapis o najdramatičnijoj akciji spašavanja na Prenju

Tekst je iz pera zagrebačkog novinara Saliha Zvizdića (1925-2012), objavljen u jednom od tadašnjih vodećih listova u zemlji, a koji u nastavku donosimo u cijelosti: 

Pogreb na 2000 metara nadmorske visine značio je kraj najdramatičnije i najduže akcije spašavanja na Prenju. Pothvat osvajanja vrha Lupoglava u toku zime ušao je u anale našeg alpinizma, ali je plaćen životima planinara Zijaha Jajatovića, Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića. Naši reporteri, na jedinstvenoj alpinističkoj sahrani pod surim vrletima Prenja,uspijeli su saznati kako je došlo do tragedije i kako je tekla akcija traganja, što je s obzirom na broj ljudi u njoj, trajala 886 dana.

Najdramatičnija i najduža akcija spašavanja u historiji jugoslavenskog planinarstva, nazvana "Tri planinara na Prenju", završena je, nažalost, rezultatom koji niko nije želio. Sva trojica mladih planinara, dvojica iz Zenice i jedan iz Sarajeva, završili su tragično u ćudljivoj planini, koja uprkos svojim mnogobrojnim zamkama smrti, ili upravo zbog toga, sve više privlači najpoznatije alpiniste i planinare iz cijele zemlje.

U toku 138 dana, koliko je trajalo traganje dok nije nađeno mrtvo tijelo i posljednjeg planinara, izišle su na vrleti Prenja 62 ekipe sa 347 planinara, koji su ukupno proveli 886 dana u akciji traganja.Od svega toga ostat će samo zapis u analima Planinarskog saveza BiH i dva groba na Sedlu ispod Lupoglava, jednog od vrhova Prenja, kao vječiti spomenik mrtvim planinarima i opomena živima na jedan uspjeh plaćen sa tri života.

U razgovoru sa Uzeirom Beširevićem, predsjednikom odbora "Akcije Prenj", Dragom Bozjom, načelnikom Gorske službe spašavanja u BiH, te drugim članovima GSS-a i planinarima iz planinarskih društava u Sarajevu, Mostaru, Konjicu i Jablanici koji su sudjelovali u traganju, rekonstruirali smo uvjete pod kojima je došlo do tragične smrti planinara i čitav tok akcije traganja. Ovo je skraćeni dnevnik tih događaja koji su četiri i po mjeseca uzbuđivali našu javnost.

Zamke vjetrovite planine

U zimskim mjesecima niko se dosad nije uspio popeti na Lupoglav (2102 m), najnepristupačniji od tri vrha Prenja.  Stotine planinara i alpinista bile su na Zelenoj glavi (2155 m) i Lupoglavu (dva vrha Prenja), ali samo za vrijeme kratkotrajnog ljeta na toj planini, koja skupa s masivima Bjelašnice i Treskavice čini prirodnu granicu između kontinentalne i sredozemne klime u našoj zemlji.

 FOTO: Dženad Džino 

Zimski uspon na Lupoglav oduvijek je stoga privlačio planinare. U historiji planinarstva BiH poznato je da su se zimi 1934. godine dva planinara, Jakov Gaon i Drago šefer (obojica žive u Sarajevu), pokušali popeti na Lupoglav, ali su se vratili neobavljenog posla. Poslije je bilo još nekoliko pokušaja, ali su završili svi neuspjehom. Tri mlada čovjeka, ali iskusna planinara-alpinista: Zijah Jajatović (22), student druge godine Visoke škole za fizičku kulturu, član PD "Bjelašnica" iz Sarajeva; te dvojica članova zeničkog Planinarskog društva "Tajan" Ilija Dilber (24), alatničar u Željezari Zenica i Milorad Stjepanović (21) radnik u istoj Željezari- godinu dana su se pripremala da izvrše taj pothvat. Planinarili su ljeti po Prenju, upoznavali njegovu hirovitu ćud, pripremali se da osvoje "zimski Lupoglav". Onda kad su bili uvjereni da su dovoljno spremni, krenuli su. Uspjeli su, ali su taj uspjeh platili životima.

Ima u nas i viših vrhova na koje se dobro opremljeni planinari penju i usred zime. No, Prenj je zbog svog geografskog položaja nešto drugo. Zato što se na njegovim mnogobrojnim vrhovima, kamenim "kulama" i "tornjevima" sudaraju sredozemna i kontinentalna klima izložen je naglim atmosferskim promjenama. U ciglih tridesetak minuta vedar i topao sunčan dan pretvara se u snježnu mećavu kojom vitla vjetar brzinom i do 200 km na sat. Dvije planinarke Ada Modic (24) i Marija Hribar (25) iz Maribora i Kranja, također su životima platile olako shvaćenu, čudovišnu "prenjsku salauku" (oluju). One su 19. augusta 1949, vraćajući se s mora, krenule po izvanredno toplom danu da osvoje Lupoglav. U podnožju vrha iznenadila ih je i zatrpala sniježna mećava. Tijela su im pronađena poslije šest dana. Na isti takav način izgubio je život i alpinist iz Zagreba, Mladen Škreb, kojega je u julu 1954. takoder iznenadilo nevrijeme prilikom povratka s vrha Prenja.

Ta ćudljiva planina kojoj po vrletima (južna strana planine uglavnom je kamenita, a sjeverna pod šumama) dominiraju orlovi i bjeloglavi supovi, što kao od šale nose u kandžama janje, ovcu ili divokozu, puna je kamenih gromada što obilježavaju grobove nepoznatih "švercera duhana", koji su, za stare Jugoslavije, koristeći se ovim nemogućim putem "kojim ne zalazi vlast", prenosili duhan, tzv. "škiju", iz Hercegovine na sjever zemlje. Više od stotinu takvih grobova rasuto je Prenjem, koji je dosad progutao i šest života planinara. Prije dva mjeseca zbog nevremena su izgubile živote i dvije sestre, pastirke, koje su sa stadom ovaca boravile u podnožju planine, nadomak Konjicu.

Seljaci Grabovčića, Jasenjana, Konjičke Bijele i drugih sela u podnožju te planine imaju uzrečicu: "Prenj je mahnit usred ljeta". Za sve te opasnosti znala su i trojica planinara iz Zenice i Sarajeva, ali želja za plemenitim pothvatom vukla ih je snažno. Nadjačala je opasnost od iznenadnih zamki "Vjetrene planine" na kojoj se, kako kažu gorštaci iz njenog podnožja, u deset godina nađe zimi samo pet - šest dana bez mećave ili orkana, koji nastaju zbog sudara južnih i sjevernih vjetrova, odnosno sudara vlažnog zraka s mora i rashladenog suhog zraka s bosanskih planina.

 

Rekord plaćen životima

Jajatović, Dilber i Stjepanović krenuli su iz Konjica u jutarnjim satima 12.februara, u četvrtak, preko sela Konjička Bijela i uspona Skok (1463) prema Lupoglavu. Oko 15 sati na tom su ih putu vidjeli vojnici u kotlini Rakov Laz, a jedan ih je oficir čak i legitimirao. Istog dana u sumrak stigli su u planinsku kuću na Jezercu (1650), koja je bila prazna i zatrpana snijegom visine od 3,5 metra. U kuću su ušli kroz sniježni tunel koji su sami, kako je to već običaj, prokopali. U dnevniku planinarske kuće, jedinom pisanom dokumentu koji je ostao iza njih, Jajatović je 13. februara zapisao: "Danas teško nevrijeme, gusta magla, kiša sa snijegom."

Tog su dana pravili samo kratka izviđanja, ali se nisu micali iz skloništa. No, u zoru 14. februara, u subotu, nebo nad Prenjom bilo je bez oblačića, a planina bez daška vjetra. Sve je obećavalo lijep i sunčan zimski dan na planini. To ih je izazvalo. Od te kuće do Lupoglava ima u ljetnim uvjetima oko šest sati hoda, a zimske uvjete niko nije mjerio. Krenuli su oko četiri izjutra, noseći uprtnjače s hranom, zatim kompletnu alpinističku opremu (capine, dereze, klinove, karabinere itd.) i skije. Sve što se dalje događalo s njima može se samo saznati iz rekonstrukcije pošto su pronađena njihova mrtva tijela i stvari.

Po krasnom sunčanom danu kakav se samo može poželjeti u tim uvjetima, prošli su ispod Zelene Glave (2155), najvišeg, ali pristupačnijeg vrha Prenja, a zatim su se tzv. "istočnim pravcem" uputili prema Lupoglavu. Oko 400 metara ispod Lupoglava ostavili su nepotrebni dio opreme. Pretpostavlja se, sudeći po meteorološkim podacima u Mostaru, Konjicu i na Bjelašnici, da su već pod vrhom, tu gdje su ostavili dio stvari, osjetili negdje oko 11 sati nagovještaj promjene vremena. No, bili su nadomak cilju i, premda su poznavali Prenj, nisu se vratili. Oko 12 sati sva trojica su bila na vrhu Lupoglava! Njima sada pripada posmrtno priznanje da su prvi osvojili taj vrh u zimskim uvjetima, što je već upisano u planinarske knjige kao svojevrstan planinarski rekord Prenja.

Nažalost, bio je to najskupliji plaćeni uspjeh. Kad su već bili na vrhu, Prenj je, kako to on zna, naglo promijenio ćud. Sunce, koje je do tada sijalo kao u maju, odjednom je nestalo u oblacima vlažnog snijega, a orkanski vjetar počeo je urlati, naglo je snizio temperaturu. Sve se dogodilo u desetak minuta. Da bi što prije stigli do kotline i izbjegli strmiji istočni pravac, trojica planirana krenula su u povratku blažim, jugozapadnim pravcem u smjeru Barnog Dola. Prema mjestima na kojima su poslije nadena tijela Jajatovića i Dilbera, računa se da su oni išli prvi i da su nagazili na "sniježnu strehu" (snijeg koji se "lijepi" uz oštri rub stijene i stvara dojam da je ispod sniježnog sloja čvrsta podloga, iako se stvarno nalazi provallja).

FOTO: PSBiH 

Pod pritiskom tijela "streha" se otkinula i oni su se u lavini skotrljali prema Barnom Dolu. Stjepanović je išao posljednji, pa je to bio razlog da ga "streha" nije zahvatila. Kad su mu drugovi nestali u oblaku snijega, on je ostao na vrhu i poslije je krenuo pravcem gdje su se oni "okliznuli". Kad je nađeno njegovo tijelo, uz njega su bili i capini nastradalih drugova, te dva foto-aparata (filmovi su uništeni od smrzavanja). To ukazuje na mogućnost da su dvojica planinara ostavila kod njega dio pribora i krenuli naprijed da ispitaju smjer i sigurnost puta. U tom ispitivanju dogodila se nesreća.

Mrtva tijela Jajatovića i Dilbera nađena su u Barnom Dolu. Od vrha Lupoglava bila su udaljena oko 1000 metara s visinskom razlikom od oko 450 metara. Međusobno su tijela bila udaljena oko 200 metara. Jajatović je imao ozljedu na grudnom košu i smrt je nastupila vjerovatno od gušenja pod pritiskom oko 3,5 metra visokog sloja snijega (težina kvadratnog metra vlažnog "prenjskog" snijega iznosi oko 800 kg). Dilberovo tijelo čini se da je ostalo na površini. Sudeći po tragovima vjerojatno je Stjepanović nekako uspio pronaći Dilbera. Pokušavao je da mu pruži pomoć, što se vidi po položaju tijela i odjeće, a posebno po rukavici skinutoj s Dilberove ruke, što upućuje da mu je mjerio puls i da je nastojao da ga oživi umjetnim disanjem.

Nemoćan da pruži pomoć Dilberu, koji je još prije njegovog dolaska vjerovatno već bio mrtav od hladnoće i iscrpljenosti, Stjepanović je krenuo dalje. Ali, nije daleko stigao. Zastao je pod jednom ogoljelom munikom (vrsta planinskog bora) na udaljenosti od oko 200 metara od mjesta gdje je nastradao Dilber. Tu je mirovao određeno vrijeme, čak je jeo čokoladu što se vidi po ostacima papira nađenih pored tijela. Iscrpljen od hladnoće (oko minus 25) i umora, slomljen zbog tragične smrti drugova, onemogućen zbog mećave i vjetra da se dalje kreće, Stjepanović je ostao tu, naslonjen na stablo. Umro je od famozne "bijele smrti".

Ako se za smrt smije uopće reći da može biti i lijepa, liječnici kažu da je "bijela smrt" lijepa, da je to najlakša smrt. Čovjek klone od hladnoće, živci se paraliziraju, doživljava ugodne halucinacije topline, osjeća jaku potrebu za snom. "Bijela smrt" redovno dolazi u snu. Smireni izraz lica, položaj tijela i stvari oko Stjepanovića, te neke druge pojedinosti pokazuju da je taj mladić umro upravo na taj način. Poslije je i njegovo tijelo, kao i tijela ostale dvojice nesretnih planinara, zatrpao novi snijeg slojem debelim više od tri metra, što je i bio glavni razlog da se traganje za tijelima odužilo.

138 dana potrage

Prof. Azra Jajatović iz Sarajeva, sestra Zijaha Jajatovića, obavijestila je 18. februara u 10 sati Franju Zrinušića, sekretara Planinarskog saveza BiH, da se njen brat sa dva druga nije vratio s Prenja. Trebali su stići u Sarajevo 16, a najkasnije 17. februara. Bila je zabrinuta zajedno s majkom (otac, poznati planinar, umro četiri godine ranije) zbog nevremena koje je tih dana vladalo i u Sarajevu. Istog dana iz Sarajeva je poslije podne izašla prva ekipa GSS-a na Prenj. Tako je počela potraga koja ni pod najtežim vremenskim prilikama nije prestala punih 138 dana.

Već nakon deset dana spasiocima je bilo jasno da su šanse za život trojice planinara bile minimalne. Ali, po nepisanom zakonu planinara, šanse za život izgubljenih u planini postoje sve dok se ne nađe čovjek ili njegovo tijelo. Svih devedeset članova Gorske službe spasavanja BiH, zatim mnogobrojni drugi planinari iz Sarajeva, Konjica, Jablanice, Mostara, Travnika, Zenice, Zagreba i Nikšića krstarili su Prenjom i pod najtežim zimskim uvjetima. Više puta i spasioci su bili u vrlo teškoj situaciji koja je graničila s krajnjom opasnosti za život. U akciji su sudjelovala i četiri helikoptera JRV, te dva sportska aviona iz sportskog zrakoplovnog centra u Mostaru.

Izuzetno visoki snježni pokrivač (izmedu 3 i 7 metara). vjetrovi i hladnoća koja je te zime bila osobito jaka, nisu spriječili te ljude da ustraju u naporima.Nevolja je bila utoliko veća što se nije znao pravac kretanja planinara, pa je trebalo pretražiti oko 25 kvadratnih kilometara prenjskog masiva. Visoki materijalni troškovi ove izvanredno složene akcije djelomično su podmireni dobrovoljnim prilozima privrednih organizacija BiH, ali su najveći dio troškova snosili sami sudionici akcije, a koliko se to moglo iz skromnih sredstava od članarine, pomogle su i planinarske organizacije čiji su članovi sudjelovali u akciji. Dragocjenu pomoć ekipama pružalli su gorštaci iz sela u podnožju Prenja, osobito iz Grabovčića i Konjičke Bijele.

Pošto su potkraj maja nađene neke stvari unesrećenih planinara u podnožju Lupoglava, pažnja sudionika akcije skoncentrirana je na taj predjel. Prvo je nađeno tijelo Zijaha Jajatovića, 21. juna, i to nakon naglog otopljenja snijega u području Barnog Dola. Jedan od planinara, Ivan Tobić iz zeničkog PD "Tajan", ugledao je dvogledom crvenu mrlju u snijegu (bila je to "vindjakna" nastradalog planinara). Nesretni mladić ležao je na sloju snijega debelom 3,5 metra, a poslije je iznad njega napalo još tri metra. Tijelo je prenijeto u Sarajevo i tamo sahranjeno. Kasnije, 4. jula, pronadeno je tijelo Ilije Dilbera, a 6. jula i Milorada Stjepanovića. Svi su stradali u jugozapadnom podnožju Lupoglava.

Planinarski savez BiH zamolio je roditelje Dilbera i Stjepanovića (obojica su imali još i braću i sestre) da se ta dva planinara sahrane na Sedlu, ispod Lupoglava. Oni su, poslije kraćeg kolebanja, pristali. U subotu, 11. jula, u prisutnosti roditelja, funkcionara Planinarskog saveza BiH i Gorske službe spasavanja BiH, te oko 150 planinara iz raznih krajeva zemlje, na Sedlu ispod Lupoglava održana je tužna svečanost sahrane te dvojice hrabrih alpinista koji su životima platili pothvat zimskog osvajanja najmarkantnijeg vrha Prenja. Tu će se podići spomenik, a put od planinske kuće na Jezercu do Lupoglava nazvat će se imenima trojice hrabrih alpinista.

Od 18. februara kad je iz Sarajeva izašla na Prenj prva ekipa spasilaca, pa do 6. jula kada je pronađeno tijelo Stjepanovića, planinari su gotovo neprekidno tragali za svojim drugovima. Taj jedinstveni pothvat planinara, ostvaren uz pomoć pilota helikoptera JRV i pilota aviona Aerokluba iz Mostara, primjer je koji osvaja svojom humanošću i samopožrtvovanjem svakog od 347 sudionika ove akcije, koja zaslužuje svaku pohvalu kao divan izraz ljudske solidarnosti.