Tim dokumentom službeno je okončan četverogodišnji rat, a Bosna i Hercegovina je ustrojena kao država tri konstitutivna naroda i ostalih, i dva entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske.

Glavni akteri mirovnih pregovora bili su u konačnici i potpisnici Dejtonskog sporazuma – predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman te srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, 14. decembra 1995. godine u Elizejskoj palati u Parizu.

- Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut - kazao je Alija Izetbegović nakon ceremonije potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu.

Ove riječi možda do danas predstavljaju najbolji opis trenutka u kojem je usaglašen Mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu.

U trenutku potpisivanja, Dejtonski sporazum je ratom iznurenim građanima BiH donio dugo priželjkivani i očekivani mir.

Istovremeno, donio je i sasvim novo ustavno uređenje zemlje, o kojem je, u trenutku kad je potpisan, bar što se tiče običnih građana u BiH, malo ko razmišljao u zemlji u kojoj je umrlo više od stotinu hiljada ljudi, više od milion protjerano sa svojih ognjišta ili izbjeglo u druge zemlje, dok su kuće, fabrike, škole, fakulteti, infrastruktura, kulturni i historijski spomenici razoreni.

Najveći doprinos u kreiranju Dejtonskog sporazuma dao je Richard Holbrooke, bivši zamjenik američke državne sekretarke Madeleine Albright, a svojim prisustvom garantirali su ga američki predsjednik Bill Clinton, generalni sekretar Ujedinjenih nacija (UN) Boutros Boutros-Ghali, bivši francuski predsjednik Jacques Chirac, tadašnji britanski premijer John Major, generalni sekretar NATO-a Javier Solana, njemački kancelar Helmut Kohl, ruski premijer Viktor Černomirdin, kao i švedski premijer Carl Bildt, koji je, također, bio kopredsjedavajući mirovne konferencije u ime Evropske unije.