Dijabetes

Roditelji razočarani nakaradnim rješenjima: Vlast godinama štedi na našoj bolesnoj djeci

Objavljeno: 14.11.2019. u 10:41 Autor: A. Sijerčić

Kanton Sarajevo vodi po broju oboljele djece, kaže prim. dr. Midhat Mujić, potpredsjednik državnog saveza dijabetičara, u povodu 14. novembra, Svjetskog dana borbe protiv šećerne bolesti 

Roditelji često sami iznalaze rješenja kako bi pomogli svojoj djeci

FOTO: DAMIR HODŽIĆ

Prema podacima IDF-a, krovne Asocijacije za dijabetes u svijetu, u BiH ima oko 365.000 oboljelih od dijabetesa, od kojih je oko 1.100 djece. Ono što je najgore, kažu u Savezu dijabetičara BiH, je da oko 50 posto od ove brojke, uopće ne zna da ima bolest, a ljekaru se javljaju kasno kad nastupe komplikacije.

Osim toga, oko 250.000 ljudi u našoj zemlji trenutno boluje od predijabetesa, patološkog stanja glukoze, a razlog je visok stepen gojaznih stanovnika BiH, što je, kaže prim. dr. Midhat Mujić, potpredsjednik državnog saveza dijabetičara, faktor broj jedan u nastanku bolesti.

Kanton Sarajevo nažalost vodi po broju oboljele djece. Iako se ta brojka stalno mijenja, trenutno je u Udruženju dijabetičara djece i omladine KS prijavljeno 160 – navodi Mujić na početku razgovora u povodu 14. novembra, Svjetskog dana borbe protiv šećerne bolesti koji će se danas obilježiti i u glavnom gradu BiH šetnjom od Katedrale do spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, te kratkim zadržavanjem ispred Federalnog ministarstva zdravstva i Vlade Kantona Sarajevo.

Prim. dr. Midhat Mujić

U moru problema sa kojima se oboljeli svakodnevno susreću, od nejednakih invalidnina, čija visina varira od kantona do kantona, dugogodišnjeg neriješenog problema sa pumpicama i trakicama, Mujić ističe kako je glavni problem ustvari u nepoštivanju zakona.

- Udruženje dijabetičara djece i omladine KS 2012. godine je do Federalnog parlamenta "doguralo" Rezoluciju o dijabetesu. U jednoj od tačaka Rezolucije stoji da oboljela djeca zahtijevaju posebnu pažnju. Parlament je naložio svim nadležnim institucijama da se Rezolucija, iz koje je kasnije proizašla i Strategija borbe protiv dijabetesa, poštuje, ali to nažalost, niko ne radi – ističe Mujić.

Potpredsjednik državnog saveza dijabetičara kao primjer naveo je mjerače inzulina, koji su, kaže, sve zemlje u Evropi, ali i regiji već odavno uvele za svoje oboljele građane.

- Svako oboljelo dijete u BiH, ako ova vlast ima imalo savjesti, trebalo bi imati kontinuirane mjerače glukoze u krvi, koji će smanjiti ubode po tijelu. Umjesto što će se dnevno ubosti šest, a neki i deset puta, dijete koje ima mjerač, tu brojku svodi na jednom u sedam ili 14 dana. Zamislite, broj uboda mjesečno bi se sveo na 14 ili maskimalno 16 puta, a ne kao što je to kod naše djece praksa 300 ili 400 puta. Može li iko u ovoj državi shvatiti šta to znači za mališana i njegovog roditelja koji svakodnevno gleda i trpi patnju svog djeteta - ističe Mujić.

Amina Memišević majka je 15-godišnjeg dječaka kojem je dijabetes tipa 1 otkriven 2015. godine, od kada je članica Udruženja dijabetičara djece i omladine Kantona Sarajevo. Govori kako će cijeli život pamtiti trenutak kada su joj ljekari kazali da njen Kenan boluje od dijabetesa.

Amina Memišević

- Teško je biti roditelj djeteta sa hroničnom bolesti u uređenim državama, a pogotovo u BiH. Ovdje sistem ne dozvoljava da roditelj svom bolesnom djetetu pruži potpunu njegu. To je naša zbilja koja traje godinama i na koju se svaki roditelj vremenom mora naviknuti i sam se snalaziti jer drugog načina nema. Moj Kenan je napunio 15 godina i izgubio pravo na invalidninu od 240 KM koju je do sada primao, jer je zakon takav. Do 15 godina dijete se vodi kao stopostotni invalid, a onda mu komisija skida invalidnost na 60 posto bez ikakvog objašnjenja. Sa 60 posto invalidnosti dijete ne može dobiti invalidninu. Kakvi su to zakoni i pravila - pita Amina.

Dodaje kako je nedostatak trakica za mjerenje niva šećera u krvi jedan od gorućih problema ove kategorija društva.

- Trenutno država daje četiri trakice dnevno djeci do 18 godina života (nakon 18-te samo jednu), a potrebno je najmanje osam, naročito ako se dijete bavi sportom, onda se nivo glukoze mora stalno pratiti. Ali, nije pitanje samo visokog šećera. Kad dijete ima dijabetes tipa 1, ono se često susreće sa hipoglikemijom, koja je puno opasnije od hiperglikemije (povišenog nivoa šećera u krvi). Visoki šećer u krvi znamo prepoznati i spustiti, ali hipoglikemija može vrlo brzo uzrokovati komu koja nažalost može završiti kobno - naglašava Memišević.

Roditelji se sami snalaze, a to znači da ostatak trakica kupuju u apoteci. Oko 40 komada košta 50 KM i ta količina djetetu, kako objašnjavaju u Udruženju, može biti deset do 12 dana.

- Nije to problem za roditelje koji rade i primaju kakvu, takvu plaću, jer će oni biti gladnu, a svom bolesnom djetetu će osigurati sve što mu je potrebno. Problem je za roditelje koji ne rade, nemaju nikakva primanja, a takvih je puno u našem udruženju - priča Memišević.

I dugogodišnji problem nedostatka pumpica, medicinskih uređaja koji rade na principu kontinuiranog ubrizgavanja inzulina, a koriste se u kontroli dijabetesa kod osoba koje su inzulinski ovisne, polovično je riješen.

- Oboljelo dijete dobit će pumpicu, ali nije riješeno pitanje potrošnog materijala, čija se cijena u periodu od tri mjeseca, penje na 1.000 KM. Šta će nekome pumpica ako nema novaca za potrošni materijal, a većina nas je u udruženju u takvom položaju. Svi koji su stariji od 18 snalaze se na razne načine, kupuju, posuđuju, ako neko ima nekoga u inostranstvu, pomogne ih - naglašava Memišević i dodaje kako je razočarana vlastima koje godinama štede novac na njihovoj bolesnoj djeci.

Suad Baljak

I pitanje Glucagona, lijeka, tačnije injekcije, koji je prije dvije godine skinut sa esencijalne liste, a koji u apoteci košta 50 KM, trenutno se nalazi na B-listi, a to znači da ga dijete, ali samo ono do 18 godina, može dobiti u domu zdravlja. No, problem je što ga većina domova zdravlja u Kantonu Sarajevo nema, kaže Suad Baljak, otac 15-godišnje Lane Baljak, koja od osme godine boluje od dijabetesa.

- Činjenica je da je svako pitanje naše bolesne djece, a koje im život znači, do sada rješevano polovično i privremeno. U ovom slučaju tražili smo da se ta starosna dob produži na bar 26 godina, pokušavajući na neki način pomoći roditeljima. Međutim, ni to nije rješenje, jer - šta znači imati pravo na Glucagon do navršene 18. ili 26. godine života!? Kao da sa tim uzrastom bolest nestaje, a istina je da sa tim godinama počinju dodatne zdravstvene komplikacije koje su posljedica dijabetesa, poput bolesne štitnjače, narušenog vida, odumiranja živaca - navodi Baljak.

Lana Baljak, odlična učenica prve godine Prve gimnazije u Sarajevu, sa dijabetesom tipa 1 susrela se prije sedam godina. Govori kako je za bolest saznala na svoj rođendan.

Lana Baljak

- Bio je to neugodan poklon kojeg sam morala prihvatiti. Danas živim sa dvojom bolešću, iako nije nimalo lako. Prepreka je puno. Moji vršnjaci sve u životu rade onako kako žele, a ja to sebi ne mogu priuštiti. Još je teže ako se u svom okruženju susretnete sa ljudima koji vas ne razumiju, kao što je to bilo u mom slučaju. U osnovnoj školi imala sam problema sa nastavnikom koji mi je zabranjivao da mjerim nivo šećera u učionici. Sa sličnim problemom susrela sam se i u Prvoj gimnaziji. Profesorici je smetalo kada bi moj mobitel alarmirao, jer sam imala senzor, da mi šećer opada. Uzela sam mobitel da ga isključim, međutim, to njoj nije odgovaralo, iako sam je, kao i sve druge profesore prethodno upoznala da postoji mogućnost da telefon na času signalizira hipoglikemiju. Sada sam kod te profesorice na listi učenika koji joj nisu dragi - kaže Lana Baljak.

Izvor:   Faktor

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije