Bio je uz kolone prognanika iz Podrinja, koje su se slijevale prema Tuzli, uz podrinjske konvoje, pred tunelom od Tišće prema Kladnju sa svojim kamermanom dočekao je i srebreničku nejač, majke i nene koje su preživjele genocid 1995. godine. Salihov životni i novinarski kredo je perom i kamerom treba dodirnuti ranu, biti tamo gdje je najteže.

Snimio je oko 110 masovnih grobnica sa oko 8.000 posmrtnih ostataka, uglavnom bagerima polomljenih, žrtava genocida i drugih zločina. Izvještavao je sa ratišta u Hrvatskoj, ali i nakon jakog zemljotresa u Kašmiru...

Od naroda Srebrenice i Podrinja, kao i Udruženja 'Prosvjetitelj - Muallim' dobio je 'Zlatnu plaketu sa zlatnim grbom' uz obrazloženje da je dao i daje "nemjerljiv doprinos borbi za istinu i pravdu za žrtve genocida u Srebrenici i njihove porodice. Na tome istrajava od 1995. godine i u tome prednjači kao novinar i prijatelj Srebrenice i Podrinja".

- Srebrenica je moja najveća rana, ali i svima koji vole našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Ja ću uz Srebrenicu ostati, dok sam živ. Argumentima i dokumentima pokušavati tražiti pravdu za one koji to ne mogu učiniti, govoriti o njihovom stradanju - kazao je za Fenu Brkić.

Kako ističe, jedan od naših svetih zadataka je trajno čuvati sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici.

- Jedan od takvih primjera je i projekt 'Kultura sjećanja u Bošnjaka', koji je pokrenula i podržava Islamska zajednica u BiH, ali se to mora raditi i kroz izmjenu obrazovnih programa da bi mlade generacije učile sve što je karakteriziralo genocid u Srebrenici i znalo istinu. Sad to nije slučaj. Uz stalno negiranje genocida od vlasti Republike Srpske, stiže se i do slavljenja odgovornih i izvršitelja genocida čija imena nose objekti, ulice i trgovi, murali na zgradama, a presuđeni ratni zločinci se i odlikuju – istaknuo je.

U dugogodišnjoj novinarskoj karijeri dobio je Salih Brkić brojne nagrade i priznanja. Mnoga od njih za izvještavanje 'o tragediji i genocidu u Srebrenici koji traje jer i dalje ledeni zid šutnje skriva lokacije masovnih grobnica, mnogi ratni zločinci još nisu optuženi i osuđeni, roditelji žrtava i svjedoci umiru...'

- Više od nagrada mi znači to što me godinama pitaju jesam li rodom iz Srebrenice i Podrinja. Tako me poistovjećuju sa građanima Srebrenice, pokazuju da mi vjeruju, a to je za novinara najveće priznanje - naglasio je.

Ponosan je i na to što je član žirija za novinarske nagrade 'Nino Ćatić', koja je nazvana po tom novinaru iz Srebrenice. U ratno vrijeme svakodnevno se Ćatić javljao i informirao javnost o stradanju u tom gradu. Posljednji put se javio 10. jula 1995., moleći očajnički da se pomogne Srebrenici. Njegova majka i dalje traga za posmrtnim ostacima sina.

- Ubrzo nakon završetka rata, 1996. godine, primajući specijalnu nagradu 'Najbolji ratni reporter 1995.' podsjetio sam na rahmetli mladog kolegu Nihada Ninu Ćatića i predlagao da se ustanovi nagrada za mladog novinara koja bi nosila ime Nine Ćatića. Evo, sad se to ostvaruje. Mnogo mi znači da se Nino Ćatić ne zaboravi. Molim se i za to da se konačno nađu njegovi posmrtni ostaci, da njegova majka Hajra može otići sinu na mezar da prouči Fatihu - naglasio je.

Tokom svih godina novinarskog rada „obični čovjek“ bio je junak priča Saliha Brkića. Naš dobri narod to cijeni. Sit je, kaže Brkić, suhoparnih izvještaja i praznih priča sa političkih skupova.

- Od priča o rudarima, do stradalnika iz Srebrenice. U mojim tv pričama dominira narod, ljudi i njihove sudbine. I dalje tako, mada sam u mirovini, nastavljam raditi. Putujem svijetom, idem tragom ratnih priča i fotografija. Pišem o ljudima, 25 godina kasnije - kazao je.

U Tampa Bayu na Floridi našao je Seada Bekrića, koji je izbijenih očiju 1993. stigao iz Srebrenice.

- Čak 15 operacija nije pomoglo da moj dragi Sead vidi bar konture ljudi pred sobom. Ali, on je uspio završiti fakultet i magistrirati. To će, ako Bogda, biti drugi dio mog filma koji sam uradio 1993. godine. Uvijek mi je na prvom mjestu bila istina, pa makar i gorka bila. I pravda za „male ljude“, zatim pomoć ljudima u nevolji. Uz pomoć gledatelja osiguravao sam izgradnju kuće čovjeku koji je živio u skloništu okovanom kartonskim kutijama. U dalekom Kašmiru je kuća koju sam, uz pomoć naroda izgradio i opremio za Rabiju Biby, koja je u katastrofalnom zemljotresu izgubila cijelu familiju i obje noge ispod koljena - kaže on.

Tu je i njegova posebna radost, transplantirano srce medicinskom tehničaru iz UKC-a Tuzla što će, kaže, uskoro prikazati u filmu 'Srce'.

- U našem gorkom poslu bilo je teških, ali i lijepih trenutaka. Danas ima mnogo više medija i novinara. Znam da mnogi ne mogu sve napisati što znaju i žele reći. Često su brana stavovi vlasnika. Svim mladim novinarima želim svako dobro, uz poruku da uče i upijaju znanje od bardova novinarstva. I da im istina i narod budu uvijek na prvom mjestu. Oni ostaju, političari dolaze i odlaze - poručio je u razgovoru za Fenu doajen bh. novinarstva Salih Brkić.

Rođen 1948. u Mostaru, Salih Brkić osnovno i srednje obrazovanje završio je u Stocu, u Tuzli stekao zvanje inženjera tehnologije, uz rad je završio i Novinarsku školu u Beogradu. Od 1975. godine profesionalno se bavi novinarstvom, najprije u Radio Banovići, Radio Sarajevu, zatim Televiziji Sarajevo. Sa porodicom živi u Tuzli.

Tokom rata u BiH Salih Brkić bio je ratni reporter RTV BiH, potom nastavio raditi na Federalnoj TV sve do odlaska u mirovinu. I sad priprema dokumentarne filmove, putuje svijetom i snima preživjele sa najvećih stratišta Srebrenice i Podrinja, u okviru svog projekta 'Sjećanje Srebrenica-da se nikad ne zaboravi i ponovi'.

Za novinarski rad dobio je brojne domaće i međunarodne nagrade i priznanja. Među ostalima nositelj je Medalje zasluga za narod i Medalje rada, kao i Ordena žrtve Islamske republike Pakistan gdje je kao jedini novinar iz BiH boravio više puta nakon katastrofalnog zemljotresa u toj državi. Izvještavao je o pomoći naših liječnika i institucija, pomagao djevojčici Rabiji Bibi. U gradu Čikotiju izgradio joj je i opremio kuću, gdje živi sa familijom svog daidže i pet godina slao stipendije da bi se školovala, nakon što je u zemljotresu izgubila obitelj i ostala trajni invalid.

Za izvještavanje o tragediji Srebrenice i Podrinja Salih Brkić dobio je nagradu "Najbolji ratni reporter 1995. godine", kao i nagrade za najbolje TV ostvarenje sa serijal "Srebrenica, genocid koji traje".