Direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić napisao je za Al Jazeeru tekst povodom dodjele Nobelove nagrade austrijskom književniku i negatoru genocida Peteru Handkeu.

Suljagić, podsjećanja radi, boravi u Stockholmu, gdje će Handkeu danas biti uručena Nobelova nagrada. Direktor Memorijalnog centra Potočari ističe kako u tom gradu ima kratko, ali intimno iskustvo, te da je tu proveo zimu 2000. godine, kada je napisao knjigu "Razglednica iz groba".

Suljagićev tekst, originalno objavljen na engleskom jeziku, u nastavku prenosimo u cijelosti:

- Trebao sam otići iz Bosne kako bih mogao pisati, pa kada mi je tadašnja djevojka ponudila da podijeli sa mnom svoju malu univerzitetsku spavaonicu, prihvatio sam.

Taj period mog života karakteriziralo je krajnje siromaštvo. Mogao sam si priuštiti kartu za autobus, kojim je za putovanje od Sarajeva do Stockholma trebalo 72 sata jer je njegov vozač švercao alkohol preko granica i morao je često da se zaustavlja. Ostavio sam sestru i majku u napuštenoj srpskoj kući u predgrađu Sarajeva; moja majka posebno nije mogla razumjeti što to radim.

Osjećao sam se krivim što sam ih ostavio, posebno dok sam šetao širokim avenijama Stockholma, gdje je sve bilo prostrano i sjajno. Moj unutarnji svijet, čak pet godina nakon genocida, bio je još uvijek vrlo mračno mjesto, koje je u suprotnosti sa glamurom švedske prijestolnice.

Otišao sam ubrzo nakon što sam završio svoj prvi nacrt i nisam se vraćao 20 godina. Danas sam se ponovo vratio u Stockholm u pokušaju da sačuvam uspomenu na Srebrenicu.

Ovdje sam da protestujem protiv odluke Švedske kraljevske akademije da Nobelovu nagradu za književnost dodijeli Peteru Handkeu - austrijskom piscu koji je dobar dio karijere proveo omalovažavajući i otvoreno negirajući sve što su moja porodica i ja, među milionima drugih, preživjeli 90-ih godina.

Negiranje zločina usko je povezano s moći. Pojedinci, grupe, organizacije, pa čak i čitava društva, učestvuju u poricanju iz jednog jednostavnog razloga: jer mogu. Na taj način oni isključuju svoje žrtve iz moralnog univerzuma koji definira zločin i kaznu. Po toj logici nije počinjen zločin ako su žrtve to zaslužile i, prema tome, ne bi trebalo biti kazne.

Odlukom da Handkeu dodijeli nagradu za književnost, Nobelov odbor još jednom je isključio Bošnjake iz evropskog moralnog univerzuma; a ta odluka nije bila slučajna. To je pokazatelj promjene u evropskom stavu prema Bosni i, usudio bih se, prema muslimanima uopće.

Užasi koji su otkriveni suđenjima na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju gurnuli su u u pozadinu u kratkom periodu neke od najzaraznijih elemenata u evropskom političkom mainstreamu koji zataškivaju ratne zločine. Kroz rat, ovi pripadnici evropske političke elite kontinuirano su opravdavali i racionalizirali pokolje nad Bošnjacima, predstavljajući genocid operacijom koju je "profesionalna vojska" provela nad narodom koji ne pripada Evropi.

Britanski zvaničnici nazvali su genocid "bolnom, ali realnom obnovom kršćanske Evrope", dok su međunarodni posrednici nastavili pregovarati s Ratkom Mladićem, zapovjednikom Vojske Republike Srpske, tokom cijelog jula 1995., čak i dok je genocidna operacija u Srebrenici bila u toku.

Handke, drugim riječima, nije bio izuzetak iz 90-ih; bio je jedan od mnogih drugih u političkom mainstreamu s identičnim planom.

Ova politička kohorta nije nestala. Tačke razgovora nisu se promijenile. Ustvari, čitav diskurs iz 90-ih i dalje je isti. Treba samo pogledati nedavnu retoriku koja dolazi iz najviših ešalona francuskog političkog establišmenta, opisujući "muslimansku Bosnu" kao "tempiranu bombu" džihadističkog ekstremizma da biste vidjeli alarmantne paralele sa retorikom koju koriste arhitekti bosanskog genocida početkom 90-ih.

Odluka o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Handkeu vjerno odražava ono što sam vidio u ponašanju i postupcima dužnosnika Ujedinjenih nacija (UN) i mirovnih snaga za vrijeme genocida u Srebrenici.

Radio sam tamo kao prevodilac za UN od maja 1993., kada je UN-ovo "sigurno područje" Srebrenice palo pod kontrolu srpskih snaga na čelu sa Mladićem u julu 1995. Srbi su odmah počeli govoriti o deportaciji bosanskih izbjeglica u grad Kladanj kod Tuzle, kojeg je u to vrijeme kontrolirala bosanska vlada.

Kad su Srbi počeli odvajati muškarce od njihovih porodica, UN-ovi zvaničnici i holandski mirovnjaci smatrali su da to ima smisla jer su "morali provjeriti ratne zločine". Sjećam se da sam im rekao najglasnije i jasno, "Ubit će ih sve!", te kako su me ignorirali i gurali u stranu.

Nekoliko dana kasnije gledao sam televizijsku konferenciju za štampu UN-a s nekim holandskim oficirima i vojnicima. UN-ov zvaničnik, odgovarajući na novinarsko pitanje o deportaciji, izjavio je: "Narod želi da ode, Srbi samo omogućavaju prijevoz".

Ne samo da je ovo bilo potpuno izobličenje stvarnosti prisilne deportacije, već je izostavljen i jedan ključni detalj: mnogi autobusi koje su Srbi dovezli - oni koji prevoze muškarce - nikada nisu trebali otići u Kladanj. Muškarci koje su stavili u ove autobuse više nikada nisu viđeni živi; odvedeni su u zabačena mjesta i pogubljeni. Genocid je započeo, ali UN i "mirovne trupe" i dalje su to negirale.

Idemo do današnjice. Komitet Nobelove nagrade na sličan način se bavi demantiranjem. U nizu pisama od 15. novembra, upućenim preživjelima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, Komitet tvrdi da "mora postojati prostor za različita mišljenja o autorima i da mora postojati prostor za različite razumne interpretacije njihovih književnih djela". .

Neke od "različitih mišljenja" i "razumnih interpretacija" ponuđenih u Handkeovom djelu uključuju i teze da je srpsko bombardiranje tržnice Markale u Sarajevu zapravo djelo bosanskih muslimana; da su bosanski muslimani sami doveli do pokolja više od 8000 svojih muškaraca i dječaka u Srebrenici; da je nepravedno Srbe oslovljavati kao "agresore" u sukobu; i da bosanski muslimani nisu ustvari narod.

Handkeovo poricanje genocida logično je političko širenje neznanja i ravnodušnosti racionalizacije UN-ovih i holandskih zvaničnika kojima sam svjedočio 1995. godine.

Poricanje je dio procesa koji na prvo mjesto postavlja kontekst genocida. Žrtve se moraju posmatrati na isti način na koji su konstruirane i zamišljene prije ubistava: kao niži oblici ljudskih bića i da su zaslužni za svoju sudbinu. Najočitiji oblik poricanja je sahranjivanje u neobilježenoj masovnoj grobnici. O onom što se ne vidi se ne govori ili se ne pamti.

U oktobru ove godine Nobelov komitet donio je konačnu presudu o našem mjestu u evropskom sjećanju: neviđeni smo i neobilježeni, naša bol i naša istina - negirani.

Ne, vanjski svijet nije stajao samo za vrijeme bosanskog genocida. On je aktivno racionalizirao i negirao naše iskustvo, a to i dalje čini.

(Originalni, autorski tekst je objavljen na Aljazeera.com. Prijevod sa engleskog i priređivanje teksta na bosanskom jeziku - redakcija Faktor.ba)