Saopćenje Demokratske fronte o otpuštanju radnika bošnjačke nacionalnosti u javnim preduzećima Grada Mostara otvorilo je, osim pitanja odgovornosti HDZ-a i gradskih vlasti, i niz pitanja o političkoj logici same DF-ove reakcije.

DF tvrdi da HDZ provodi teror nad Bošnjacima u Mostaru te odgovornost prebacuje na SDA i SDP, navodeći da te stranke kao partneri HDZ-a na različitim nivoima vlasti nisu učinile dovoljno da zaštite radnike.

Ali ostaje jedno jednostavno pitanje: kako DF dovodi SDA u direktnu vezu sa HDZ-om na nivou Federacije BiH, kada te dvije stranke nisu u koaliciji na tom nivou vlasti? Politička odgovornost može biti predmet rasprave, ali političke veze ipak imaju svoje granice.

Posebno je zanimljivo da ovakva poruka dolazi od stranke koja se u Mostaru nalazi u koaliciji upravo sa SDA i SDP-om. Dakle, dok DF na jednoj strani učestvuje u lokalnoj vlasti sa strankama koje sada proziva, na drugoj strani ih optužuje da su dio problema.

DF problematizira i politiku "relaksacije odnosa" prema HDZ-u. Međutim, ako se danas govori o potrebi popravljanja odnosa među političkim akterima, postavlja se pitanje šta su Željko Komšić i Demokratska fronta uradili u tom procesu. Da li je politika koju su godinama vodili otvorila prostor za smirivanje odnosa ili je dodatno učvrstila političke podjele koje danas svi pokušavaju prevazići?

Još jedno pitanje nameće se nakon dijela saopćenja u kojem DF posebno naglašava da su otpušteni radnici bošnjačke nacionalnosti. Svaki oblik diskriminacije, ukoliko se utvrdi, mora biti predmet institucionalne reakcije. Međutim, zanimljivo je da stranka koja zagovara građansku državu sada političku poruku gradi upravo oko nacionalne pripadnosti radnika.

Ako nacionalna pripadnost ne bi trebala biti presudna u građanskom konceptu društva, zašto je u ovom slučaju ona postavljena kao centralna politička činjenica? Da li je riječ o principijelnoj borbi za prava svih građana ili o poruci koja dolazi u trenutku kada se političke stranke pripremaju za izbornu utakmicu?

Pamtimo 2015. godinu i antologijski ideološki salto mortale tada DF-ovca Reufa Bajrovića. Dok se uoči popisa stanovništva grčevito borio protiv bošnjačke nacionalne odrednice glumeći osviještenog građanina bez etikete, bošnjaštvo mu je naprasno postalo milo onog trenutka kada je zamirisala ministarska fotelja. Demokratska fronta je od takvog političkog meandriranja napravila vlastiti zaštitni znak - princip je savitljiv, dokle god je fotelja fiksna.

Na tragu tog dobro poznatog meandriranja iz 2015. godine, kada se ideologija prilagođavala fotelji, slučaj Zorana Mikulića pokazuje kako DF-ovi principi funkcionišu u praksi. Nakon što je iz SDP-a prešao u DF, a kasnije glasno optuživao Trojku za veleizdaju i snishodljivost spram HDZ-a, Mikulić je zaboravio vlastiti potez iz Skupštine HNK prilikom izglasavanja listi za Dom naroda. Iako je napravio svoju listu i stavio sebe na nju, na glasanju je završio sa nula glasova jer nije glasao ni sam za sebe.

Taj njegov presudni glas, kako se nebrojeno puta u javnosti spominjalo, a DF i Mikulić nikad nisu demantovali, otišao je HDZ-u, kojem je nedostajao tačno jedan glas da uđe u žrijeb za svoju treću listu. To im je kasnije omogućilo da osiguraju četiri delegata u Domu naroda BiH i postanu nezaobilazan faktor. Nije li onda DF preko Mikulića u prilično dobroj poziciji da od HDZ-a "zatraži milost" za radnike Bošnjake u Komunalnom? Ili radnici i nisu tako bitni, ali glasovi tamošnjih Bošnjaka jesu pa im valja u saopćenjima objašnjavati da su ih SDA i SDP "izdali"?!

Helem, teško je ne primijetiti da DF, ali i politička lica koja se pojavljuju uz tu stranku, poput Slavena Kovačevića, posljednjih mjeseci sve češće fokusirani na teme koje snažno rezoniraju sa bošnjačkim biračkim tijelom. 

Isti onaj politički performans koji je započeo građanskim popovanjem, a završio preusmjeravanjem ključnih glasova HDZ-u, danas dobija svoju novu, patetičnu epizodu. Otpuštanje radnika u Mostaru, DF ne promatra kroz prizmu radničkih prava, socijalne pravde i borbe za običnog čovjeka, već kao priliku za svoj redovni politički kabare. 

Slučaj otpuštanja radnika u Mostaru, Demokratskoj fronti dođe kao kec na desetku. Od toga će se napraviti političko pitanje, i uz par dosjetki o građanskoj državi, eto idealne prilike da se DF-ovci predstave kao najdosljedniji zaštitnici interesa Bošnjaka.

U predstojećem razdoblju DF i Slaven Kovačević dežurat će i ćumurati kraj svakog potencijalnog političkog požara, ali s kantama benzina, pritom uvjeravajući bošnjačko biračko tijelo da su baš oni njihovi jedini i beskompromisni zaštitnici. Formula je već dugog vakta u upotrebi, pa nije za očekivati da će je mudraci iz DF-a mijenjati, ali je toliko izlizana da je postala prozirna. Uzme se bilo koji lokalni problem, začini s par jeftinih fraza o "građanskoj državi", doda malo dramatične borbe protiv "dušmana" i fotelje su opet sigurne, makar one skupštinske gdje se iz opozicione hladovine može docirati drugima bez ikakve odgovornosti.  

Iz DF-a zaključuju kako šutnja kadndidata Hrvata za Predsjedništvo BiH, Darijane Filipović i Zdenka Lučića, predstavlja čistu podršku Kordićevom teroru. Eh, na kraju onda preostaje samo da Slaven Kovačević u znak solidarnosti s mostarskim radnicima koji, za razliku od njega i ostatka stranačke bulumente, u životu zapravo nešto i rade, izvede kakav patetični performans s tupim žiletom nasred Rondoa. Samo da taj čin obavi u pauzi između dva saopćenja o spašavanju države i prebrojavanja fotelja koje te građanske patnje moraju kompenzirati.