Munira Subašić, predsjednica Udruženja majki Srebrenice i Žepe, na početku govora u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u New Yorku istakla je kako je ona preživjela genocid u kojem su ubijena 22 člana njene porodice, među ostalim njen suprug i najmlađi sin.

Ona se zahvalila svima koji su podržali Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a onima koji to nisu učinili poručila je neka "nastave žijeti u mraku", kao i da im majke to nikada neće oprostiti.

Njen govor ispraćen je glasnim aplauzom prisutnih na komemoraciji u UN-u, a u nastavku ga prenosimo u cijelosti:

Ja sam Munira Subašić, preživjela sam genocid. Dvadeset i dva člana moje porodice su ubijeni, među njima muž i najmlađi sin kojeg sam najviše voljela na svijetu. Govorim u ime hiljada majki čija su djeca ubijena u zaštićenoj zoni UN-a u Srebrenici u genocidu u BiH.

Zahvaljujem se svima koji su glasali za Rezoluciju. Oni koji nisu - neka žive u mraku, mi majke im nećemo zaboraviti, niti oprostiti. UN je odgovoran za sve što se dešavalo 1995. godine pred očima cijelog svijeta i pod zastavom UN-a. Teško je živjeti i nositi bol 30 godina u svojoj duši, slušati negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Naša djeca su ubijena jer su se drugačije zvala i bila muslimani. Svijet i Evropa su nijemo posmatrali ubijanja. Majke nisu čekale da im neko donese pravdu. Ustale smo jasno da kažemo da su naša djeca nevine žrtve i da neko za to mora odgovarati.

Zato smo mi majke imale važne ciljeve u kojima smo uspjeli: 5.500 djece koja su ostala siročad, djeca koja su gledala kako im ubijaju oca, siluju majku, a neka su se djeca rađala nakon smrti svog oca, a mnoga i nemaju sliku svog oca. Mnoga su nas pitala da li liče na svog oca, to je jako teško, ali smo i to preživjele kao majke, da tu djecu odgojimo bez mržnje i osvete.

Naša djeca su doktori, inžinjeri, profesori, i šaljem poruku svim majkama svijeta da djecu odgajamo u ljubavi, jer je rađamo iz iste.

Kada ubijete jednoj majci dijete, ubili ste dio nje. Bez tog dijela je jako teško živjeti. Svijet i Evropa su nepravedni prema nama muslimanima u BiH. Pokazali su to da nakon 30 godina ništa nisu naučili. Ne znam kakvu će poruku poslati Ukrajini, Palestini dok se dešava zločin. Zar neko ima pravo da ubije majku, dijete ili siluje nečiju kćerku?

Pozivam vas da se zajedno borimo protiv nepravde, veličanja ratnih zločinaca, mržnje koja ubija, a vidimo da u cijelom svijetu postoje mržnja ili ratovi. Sve se loše dešava.

Majke koje su izgubile djecu, naš cilj je bio da odgojimo djecu bez mržnje. Moj Nerko da je živ bio bi voljen i uspješan, ali zločinci to nisu dali. Danas bih ja imala snahu i unučad, ali nažalost, ubistvom mog djeteta ubili su sve što bi trebala biti moja radost.

Iako smo doživjele genocid, pružile smo ruku povjerenja majkama u BiH, ali i čitavom svijetu. Jer mislim da je majka samo majka i da ništa drugo ne može biti. Ubijanje neka sud riješava, čije je dijete žrtva, a čije zločinac. Sva djeca ubijena imaju imena i prezimena kao žrtve, ali zločinci koji su ubijali u Srebrenici nisu izašli pred lica pravde, nemaju imena i prezimena kao zločinci.

Borba nam traje u istini i pravdi. Cilj majki je da pronađemo kosti naše djece. A bez kostiju ne možemo reći da su postojali i da su živjeli. Zločinci kažu da nismo majke, da nismo rađale. Ovdje u UN-u, obilježavanje nam daje nadu da će prestati mržnja, ubijanje, veličanje ratnih zločinaca, te da ćemo naći kosti naše djece.

Svi ćemo se boriti da odgovaraju i to je moja poruka. Borimo se da znamo da su razlike dobre, a podjele nisu. Dijelimo se na dobre i loše, to je poruka nas majki. Pravda je na našoj strani, a mnogi će od nas naučiti da bez prošlosti, ne može biti budućnosti".