Čim su se čuli pucnji s okolnih brda, osamnaestogodišnji mladić nije imao previše dilema kojoj strani se prikloniti. Izabrao je stranu slabijih i onih kojima se čini nepravda, onih s kojima se družio u djetinjstvu i s kojima je započeo svoje mladalaštvo, piše magazin Stav.

Nadajući se da oružani sukob neće dugo potrajati, vjerujući u brzu odbranu države, među prvima se dobrovoljno prijavljuje u Štab Teritorijalne odbrane, koji je u tom periodu bio smješten u OŠ "Petar Dokić" na Čengić-Vili, danas OŠ "Osman Nakaš", koju je Karlo Ivandić završio. U to vrijeme nije mogao ni pretpostaviti da će opsada potrajati 44 mjeseca. Prilikom pada sarajevskog naselja Otes, 4. decembra 1992. godine, smrtno je pogođen metkom u glavu, kada se treći put vraćao po granatu za RPG, kojim je tog dana u borbama pogodio i uništio jedan neprijateljski tenk i dva transportera.

Danas, u decembru 2021. godine, 29 godina nakon njegovog smrtnog ranjavanja, imena i prezimena Karla Ivandića nema na ploči s imenima šehida i poginulih boraca ispred OŠ "Osman Nakaš", u kojoj je 1992. godine, sa svojim drugaricama i drugarima iz jedinice, osmišljavao kako odbraniti grad od intenzivnih napada. Nema ga ni na spomen-ploči s imenima šehida i poginulih boraca na Ilidži, kojoj teritorijalno i administrativno pripada naselje Otes.

Prije nekoliko godina njegov školski i ratni drug Kemal Šalaka pokrenuo je inicijativu da se OŠ "Osman Nakaš" preimenuje u OŠ "Karlo Ivandić", ali je, kako je rekao za Stav, kontinuirano, kao po dogovoru nadležnih, nailazio na zatvorena vrata. Svi su se pozivali na tekst Plana provedbe Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika iz 2002. godine, u kojem stoji da su nazivi škola prihvatljivi samo ako "ne predstavljaju datum, događaj, vojnu jedinicu ili vojnu ličnost iz posljednjeg rata ili ličnost iz prethodnih ratova koje su nanijele štetu drugim narodima". Karlo Ivandić, što je najvažnije, nije nanio štetu nikome, on je samo hrabro, iako je još bio tinejdžer, stao u odbranu svoga grada i sugrađana. Uz to, valja istaći da je navedeni sporazum mrtvo slovo na papiru i da se danas, u što se lahko možemo uvjeriti ne tako napornim istraživanjem, nazivi mnogih škola vežu upravo za protekli rat.

Kemal Šalaka se nakon 2014. godine, u kojoj je skupljeno više od 1.000 potpisa za preimenovanje spomenute škole na Čengić-Vili, u potpunosti povukao, rezigniran i ljut. Po Karlu Ivandiću ne zove se niti jedan jedini objekt u Sarajevu, a nema ga ni na spomen-pločama. Jedino gdje još živi jesu sjećanja majke i sestre, Kemala Šalake te prijatelja i saboraca. Njegovo vječno počivalište na ateističkoj parceli groblja Lav prekrio je snijeg ispod kojeg smo pronašli igračku i vazu sa cvijećem, koje je neko ljetos, ili prije nekoliko ljeta, ostavio na bijelom mermernom spomeniku s ljiljanom, s imenom i prezimenom Karla Ivandića i imenom njegovog oca Tomislava te godinom rođenja i smrti.

- Uprava OŠ "Osman Nakaš" nije bila za to da se mijenja naziv škole. Ovu instancu je potrebno proći da bi se došlo do općinskog nivoa, a nakon toga i do Skupštine Kantona Sarajevo. Znači, mi smo "zapeli" na prvoj stepenici. Objašnjenje je bilo da je međunarodna zajednica protiv imenovanja škola po ličnostima iz proteklog rata, ali ja imam pravo misliti da to nema puno veze s tim, već da je jednostavno nekome smetalo ime i prezime Karla Ivandića. To je notorna glupost i baljezgarija. Pa evo, ovdje u Velešićima imate OŠ "Velešićki heroji". U Vogošći nekoliko škola ima naziv po ličnostima iz proteklog rata. Međutim, od nekih ljudi sam čuo da se po kuloarima pričalo kako "ne bi trebalo nazvati školu po vlahu". S pravom mislim da je priča o međunarodnoj zajednici i nazivima škola samo paravan, da nadležni naprosto neće da se OŠ "Osman Nakaš" nazove po Karlu Ivandiću. Da je bilo volje, naša inicijativa bi dogurala barem do Skupštine Kantona Sarajevo. Ipak, sve je jasnije da neki neće da Karlo Ivandić dobije spomen. Čak su i mene neki direktno pitali: "Zar još guraš priču za onog svog vlaha?’" - ispričao je Kemal Šalaka.

Kako nastavlja, on je na samom početku opsade Sarajeva mogao otići, ali je upravo zbog Karla Ivandića odlučio ostati i braniti grad. On stalno naglašava da je pokojni Karlo imao harizmu, sposobnost da okuplja i motivira ljude bez obzira na to o čemu se radilo.

- Karlo i ja smo bili prijatelji još od prije rata, išli smo zajedno u OŠ "Petar Dokić’" On je bio, doduše, nešto stariji od mene. Ja sam na samom početku rata trebao ići iz države, ali sam ostao radi njega. On se odmah prijavio u Teritorijalnu odbranu, čiji je štab bio u našoj osnovnoj školi. Tu smo bili stacionirani gotovo čitav rat, u toj školi. Kada se rat završio, podignut je spomenik u blizini škole šehidima i poginulim borcima na kojem nije bilo njegovog imena. Kome god da sam se obratio, udarao sam na golemi zid. Kada je postalo jasno da nećemo ništa postići, neko iz grupe se odlučio za nešto radikalniji potez – kupio je crni sprej i na fasadi škole ispisao njegovo ime i prezime. Nećete vjerovati, za samo dva dana škola je dobila novu fasadu. Na tom istom mjestu imate natpise "Horde zla" i "Manijaci", koji i dan-danas stoje. To godinama stoji i ne smeta im, ali zato se "Karlo Ivandić heroj" ne može zadržati na fasadi ni 48 sati. Godine 2014. smo se baš trudili da se preimenuje škola, skupljali smo i potpise, pravili peticije, ali smo se povukli jer vidimo da nas ignoriraju - dodaje.

Karlova majka Nada Ivandić sjeća se kako su te 1992. godine Sarajke i Sarajlije znale da će situacija eskalirati.

- Slutnje da će se odviti najcrnji scenarij te 1992. godine definitivno su bile opravdane i to smo svi znali. Kada je situacija eskalirala, za što smo svi znali da će se desiti prije ili kasnije, Karlo je preuzeo brigu za cijelu porodicu. Znate, prije nego će se zaratiti muž se teško razbolio, a ja, kao službenica Crvenog križa BiH, već sam godinu i po bila bez posla. Na njegovu inicijativu, u aprilu 1992. godine kćerka i ja napuštamo Sarajevo. To je bio onaj očajnički potez, on je htio da nas što manje bude u tako teškoj situaciji. Moj sin bio je slobodnog i hrabrog duha, u što su se kasnije uvjerili mnogi, što je velika vrlina i kvalitet mladosti, te je na svoja pleća preuzeo brigu za bolesnog oca, baku i djeda. Mnogo više od mene Sarajke i Sarajlije znaju kako se i na koji način borio. Za mene je danas najvažnije da je imao i da ima toliko drugara i iskrenih prijatelja, što se sada i nakon toliko godina potvrđuje - kazala je majka heroja odbrane za Stav.

Nada Ivandić dodaje da je za nju inicijativa o davanju imena osnovnoj školi u sarajevskom naselju Čengić-Vila po Karlu Ivandiću bila vrlo značajan, ali i stresan događaj.

- Inicijativa Sarajki i Sarajlija za mene je bila izuzetno potresna, ne toliko kao za majku koliko kao čovjeka zatečenog u razumijevanju svih vas. Međutim, najteže mi je na dušu pao predosjećaj da će inicijatori biti prinuđeni na jednu dugoročnu borbu. U tome možda i jeste veličina u sazrijevanju i u onome kako treba da čuvate svoju djecu - kratko je dodala Nada Ivandić, koja već godinama živi izvan Bosne i Hercegovine i koja rijetko govori za medije.