Očito je da euforija u Srbiji još neće tako brzo splasnuti. Dokaz tome su scene u kojima je egzaltirana rulja upadala u redakcije i maltretirala medijske pristalice i megafone Aleksandra Vučića.

Suludo bi bilo sporiti da su ti mediji radili išta drugo osim kontaminacije javnog prostora. Oni su u svojoj biti bili emanacija te kontaminacije.

Gore od toga je jedino kada nastupi tzv. pobjednička pravda, koja se manifestira kroz upade, maltretiranje i obračune s političkim oponentima.

Međutim, izbori u Srbiji i posljedice koje će iz njih proizaći svakako zaslužuju podrobniju analizu i pedantno praćenje.

Jedno od tih pitanja, na koje je lucidno skrenuo pažnju dobro upućeni Miša Đurković, jeste i pitanje ko će, nakon eventualnog pada Vučića, kontrolirati tržište bijelog praha.

Pad Vučića neke je rastužio, a neke obveselio. Kod jednih je apetit oslabio, kod drugih se razgoropadio.

Kada jedan poslodavac odlazi, a drugi dolaze, oni zaboravljeni, potisnuti i marginalizirani počinju tražiti svoje mjesto pod suncem.

Politika odavno nije pitanje ideologije, državnih funkcija i velikih nacionalnih parola. Ona je, na našim prostorima, primarno pitanje kontrole tokova novca, utjecaja i unosnih poslova koji se odvijaju daleko od mahluka.

Para lahka i dobra, posao nije težak, a država poslodavac. Ko ima imalo soli u glavi, zna da Srbija politički penetrira u Bosnu i Hercegovinu i preko kriminalnog podzemlja, njegovih veza i snabdjevača bijelim prahom.

Dolazak novih ljudi na vlast ne znači da će nestati i veze koje su njihovi prethodnici godinama gradili. Neko će izgubiti zaštitu, neko će pokušati sačuvati ono što ima, a neko će u svemu tome vidjeti priliku da se domogne dijela kolača. Tako to obično biva kad se promijeni odnos snaga.

Možda bi i u našoj lijepoj krasotici Bosni nekima mogli porasti apetiti. Možda bi i ovdje poneko mogao pomisliti da je došlo vrijeme da se naplati strpljenje, obnove stare veze i pronađe mjesto pod suncem.  

Tomovi knjiga napisani su o jugoslavenstvu, bratstvu i jedinstvu naših naroda. Očito je, međutim, da se ta ideja nije primila među našim narodima onako kako su njeni zagovornici zamišljali. 

Ono što nije uspio intelektualni džihad, izgleda da je svoj surogat pronašlo u bijelom prahu i kriminalu.  

Više je taj toliko opanjkavani hemijski derivat učinio na zbližavanju naših elita nego sva raspoloživa inteligencija, sve akademske rasprave i decenije propovijedanja zajedništva. 

Bratstvo i jedinstvo, dakle, nije mrtvo. Ono je, naprotiv, doživjelo strmoglavi uzlet, samo u nešto drugačijem obliku.  

U ne tako davnom vaktu povezivale su nas parole, kongresi i historijski govori. Danas nas, čini se, povezuju bijeli prah i zajednički poslovi.