Nakon što je Vlada Srbije usvojila uredbu kojom se ponovo pokreće projekat eksploatacije litija na područu Jadra u zapadnoj Srbiji, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić potpisao je Memorandum o razumijevanju između Evropske unije i Srbije o strateškom partnerstvu o održivim sirovinama, lancima proizvodnje baterija i električnim vozilima. Rudarski gigant Rio Tinto, čini se, nikada nije bliže početku radova na eksploataciji litija u susjedstvu Bosne i Hercegovine.

O rudarenju litija govori se i u Bosni i Hercegovini, posebno entitetu Republika Srpska, koja je svaku priču o ovakvim projektima već sad stavila pod svoju kontrolu. Naime, prije desetak dana Narodna skupština RS-a izglasala je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o geološkim istraživanjima, po kojem entitetskim vlastima više nije potrebna saglasnost lokalne zajednice da bi se na njenoj teritoriji vršila geološka istraživanja i iskopavanje ruda.

Priča o litiju u BiH u vezi je s Loparama. Firma ArCore AG iz Švicarske, početkom oktobra 2023. godine, nakon istraživanja koje je trajalo četiri godine, objavila da je otkrila nalazište najmanje dva miliona tona litij-karbonata na području Lopara te su ispunjeni svi uvjeti za podnošenje zahtjeva za koncesiju.

Uz najave o eksploataciji litija neizostavno ide i priča o ekologiji, odnosno ugrožavanju životne sredine, zbog čega se svaku najavu otvaranja rudnika prate protesti ekoloških aktivista i lokalnog stanovništva. To se upravo dešava u Srbiji, a objava Švicarske firme izazvala je reakciju i u Loparama.

Dr. sc. Samir Nurić, redovni profesor na Rudarsko geološko građevinskom fakultetu u Tuzli na Katedri za rudarsku i bušotinsku eksploataciju, pojašnjava za Faktor kako je uopće došlo do potrebe za novim sirovinama poput litija.

- Buran industrijski razvoj posljednjih 100 godina, a naročito posljednjih 50-ak godina doveo je do rasta zahtjeva privrede za mineralnim resursima i energijom. Nove tehnologije, novi proizvodi, moderni kućanski aparati, značajno su podigli kvalitet ljudskog života. Međutim, sve te aktivnosti dovele su i do prijetnje globalnim klimatskim promjenama čiji smo svjedoci posljednjih godina. Danas je fokus čovječanstva usmjeren ka smanjenju emisije stakleničkih plinova kako bi se zaustavilo zagrijavanje i porast prosječne temperature zemlje. Najveći izvori stakleničkih plinova su sektori transporta i proizvodnje električne energije. Iz tog razloga pritisak je na proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora poput solarne ili energija vjetra, u čemu prednjači EU i razvijene zemlje koje imaju prirodne pretpostavke za proizvodnju takve energije. U tom smislu evidentni su značajni pomaci, ali smo još daleko od postavljenog cilja. Radi se o tranzicijskom putu za koji bi se moglo pretpostaviti će potrajati duži period, tako da se zatvaranje postojećih termoelektrena neće desiti preko noći! Na koncu, uvijek će postojati potreba za određenim "stabilnim" izvorima energije, koji neće ovisti o tome je li sunčan dan i ima li vjetra. Ali da se na ovom putu neće posustati najbolje govori činjenica da je prisutno oporezivanje električne energije proizvedene iz neobnovljivih izvora i da će se proizvodi koji budu proizvedeni korištenjem električne energije iz ovakvih izvora pri izvozu, odnosno uvozu dodatno oporezivati - pojašnjava Nurić.

Što se tiče sektora transporta i u tom polju načinjeni su pomaci, ističe Nurić i dodaje da je značajno porasla proizvodnja i prodaja električnih automobila, a EU i brojne druge zemlje već su postavile vremenske rokove do kojih je dopuštena proizvodnja automobila sa motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem.

- Zbog sve većih potreba za litijem, naročito u kontekstu rasta broja električnih vozila i potrebe za skladištenjem energije dobio je epitet "bijela nafta". Istraživanje nalazišta litija u svim zemljama svijeta privukla su ogromnu pažnju, kako bi se pratio i osigurao razvoj ove tehnologije. Određeni izvori pokazuju da je globalna proizvodnja litija porasla sa oko 37.000 tona prije deset godina na 130.000 tona u 2022. godini. Samo ove godine cijena litija na svjetskom tržištu je porasla više od 100 posto. Litij se trenutno uglavnom dobija iz tri različita izvora: vadi iz slanih voda koje sadrže visok procenat litija i kopa i ekstrahuje iz tvrdih stijena rude pegmatita te sedimentnih formacija - navodi Nurić.

O eksplaotaciji litija puno se priča, ali većini ljudi nije uopće jasno o kakvoj se rudi radi i kako se ona zapravo dobija.

- Više od 100 različitih minerala sadrži određenu količinu litija, međutim, samo pet se aktivno kopa za proizvodnju litija. Brojne kompanije aktivno istražuju vađenje litija iz stijenskog materijala koji sadrži litij. Ispituje se nekoliko različitih proizvodnih metoda, uključujući kiselo luženje u sumpornoj i hlorovodoničnoj kiselini. Svaka upotreba kiselog luženja će vjerovatno zahtijevati hidratizirani krečnjak za uklanjanje nečistoća i neutralizaciju otpada prije njegovog odlaganja u prirodno okruženje. Od 2016. do 2018. godine proizvodnja litija u Australiji porasla je za više od 300 posto. Prema nekim analizama oko 80 posto iskopanog litija sada se koristi za izradu baterija. Australija je najveći svjetski proizvođač litija, a slijedi je Čile. Sjedinjene Američke Države također proizvode značajne količine litija. U Aziji, Kina je neprikosnoveni lider u sektoru litija i ulažu ogromna sredstva u istraživanje i razvoj resursa litija ne samo u svojoj zemlji već i izvan nje. Pored litij-jonskih baterija, Kinezi ulažu značajna sredstva u istraživanje i razvoj novih tehnologija. Već izrađuju i natrij-jonske baterije na bazi kuhinjske soli čija je cijena 88 €/kWh, što je skoro ekvivalent litij-jonskoj bateriji. Ali za razliku od litij-jonskih, natrij-jonske baterije su ekološki umnogome prihvatljivije, a napravili su i prototip vozila na kojem su ugrađene prve natrij-jonske baterije snage 25 kWh sa kojim se može preći do 300 km - navodi Nurić.

Ležište Jadar u dolini istoimene rijeke, u blizini Loznice, ističe Nurić, trenutno predstavlja jedno od najvećih nalazišta litija na svijetu.

- Litijsku rudu, u obliku jadarita, srebreno-bijelog litijskog minerala slučajno su otkrili geolozi kompanije Rio Tinto istražnim bušenjem na dubinama od 100 do 720 metara, na polju kukuruza u dolini Jadra. Pored litija ležište također sadrži značajne količine bora što predstavlja dodatnu pogodnost za aspekta ekonomske isplativosti rudarenja na ovom prostoru. U vlasništvu je kompanije Rio Tinto. Ekološki utjecaji rudarenja litija su prilično jasni i mogu ostaviti dalekosežne posljedice. Naprimjer, za proizvodnju litija neophodne su ogromne količine slatke vode, a voda se može okvalifikovati kao dragocjeni resurs u svim područjima, naročito sušnim. To može dovesti do redukcije vode za lokalno stanovništvo. Nadalje, kiseline koji se koriste za izluživanje-ekstrakciju litija mogu prodrijeti u tlo i vodu, što bi prouzrokovalo onečišćenja ogromnih razmjera. Krčenje šuma, uništavanje poljoprivrednog zemljišta, prirodnih staništa i zagađenje vode neminovno uzimaju svoj ekološki danak narušavanjem ravnoteže prirode. Prema nekim izvorima, ugljen dioksid i druge emisije stakleničkih plinova koje nastaju u procesu iskopavanja litija, njegove ekstrakcije i ukupne proizvodnje štetniji su za klimu od nastavka proizvodnje vozila na fosilna goriva. Studija The Wall Street Journala iz 2019. godine otkrila je da 40 posto ukupnog klimatskog utjecaja uzrokovanog proizvodnjom litij-jonskih baterija dolazi od samog procesa rudarenja - pojašnjava Nurić.

Nakon svega rečenog postavlja se pitanje može li rudarenje litija u Srbiji imati utjecaj na prirodu u našoj zemlji.

- Ne može se dati precizan odgovor zato što još nisu poznati detalji načina i tehnologije koja će se koristiti za dobijanje litija na ležištu Jadar kod Loznice. Pretpostavka je da su utjecaji eksploatacije, u slučaju istjecanja opasnih materija u zemljište i vodu, izloženi lokalna zajednica i donji sliv rijeke Drine - navodi Nurić.

Kao jedno od nalazišta litija spominje se i područje Lopara, koje su veoma blizu Tuzle i susjednih općina u TK, području na kojem živi veliki broj ljudi.

- Prema dostupnim informacijama ležište litija na prostoru Lopara je sa daleko manjim rezervama u poređenju sa ležištem Jadar. Imajući u vidu i u ovom slučaju, nepoznanicu kojom metodom bi se vršila eksploatacija i prerada rude na ovom prostoru, vrlo je teško dati precizan odgovor da li bi njegovom eksploatacijom bili ekološki ugroženi grad Tuzla i druga mjesta u TK. Najveći rizici proističu od hemikalija koje se koriste pri izluživanju litija iz rude. Ukoliko bi se napravio zatvoren proizvodni proces iz kojeg ne mogu opasne materije tokom prerade rude isteći i iscuriti u okolno zemljište i vode, onda bi onečišćenja i rizici pri eksploataciji litija bili jednaki, naprimjer, eksploataciji kamena krečnjaka. Rudarske kompanije najčešće se obavežu da će konsultovati lokalne zajednice oko iskopavanja litija na njihovoj zemlji, kako bi bili sigurni da je eksploatacija ekološki prihvatljiva. Međutim, iste te kompanije i kompanije kojima se isporučuje litij posjeduju značajnu moć i utjecaj te vođene ekonomskim interesima, uz sveprisutne zahtjeve za porastom proizvodnje litija vrlo često iznalaze pravne nedorečenosti, "rupe" u zakonodavstvu, što se nepovoljno odražava na zaštitu životne sredine - navodi Nurić.

S druge strane, dodaje on, lokalne zajednice nemaju resurse i pravnu podršku da zaštite svoju životne sredinu, pa koncu sve ovisi o opredjeljenju vlada država u kojima se planira eksploatacija litija i drugih mineralnih sirovina čijom eksploatacijom se ugrožava okoliš.

- Predstavnici vlasti su ti koji kreiraju razvojne politike jedne države i stavljaju prioritete na pojedine oblasti kao što su industrija, energetika, rudarstvo, poljoprivreda, turizam... Treba istaći, većina ljudskih aktivnosti ostavlja manje ili veće posljedice po životnu sredinu. Tako je i sa rudarskom djelatnošću. Međutim, sami rudarski procesi pri eksploataciji bilo koje mineralne sirovine manje-više jednako utječu na okoliš, bilo da se radi o kamenu, uglju, boksitu, rudama željeza, bakra, olova, cinka, zlata, srebra... Ali ono što predstavlja značajnu razliku između navedenih sirovina je proces ekstrakcije, odnosno izluživanja i koncentracije i daljnje prerade određenih minerala iz rudne mase, jer se u tim procesima upotrebljavaju opasne i rizične materije po okoliš, najčešće kiseline. Takav je slučaj i sa litijem. Dosljednom primjenom mjera zaštite uz puno poštivanje zakona o zaštiti okoline, utjecaj eksploatacije na životnu sredinu bilo koje mineralne sirovine, pa tako i litija, može se značajno umanjiti i svesti na najmanju moguću mjeru. Najveću opasnost na prostoru Zapadnog Balkana moglo bi se reći predstavljaju nedovoljno uređen zakonodavno-pravni okvir, nedostatak vizije i liderstva utemeljenog na znanju predstavnika vlasti na svim nivoima od države do lokalne zajednice, neodgovorne i bahate politike, koje na krucijalna rukovodeća radna mjesta i pozicije umjesto kompetentnih i stručnih, postavljaju podobne i poslušne kadrove, stavljajući time lični ispred općeg interesa - navodi Nurić.

On ističe da na koncu moramo biti svjesni da odbijanje bilo kojeg vida proizvodnje i razvoja industrije, nanosi drugu vrstu štete kako lokalnoj zajednici tako i društvu u cjelini.

- Naprimjer, nekada je Tuzla bila prepoznatljiva kao značajan industrijski centar na prostoru bivše Jugoslavije. U Tuzlu je svakodnevno ulazilo 30 hiljada radnika raznih profila, obavljajući složene poslove u brojnim fabrikama kao što su HAK-hloralkalni kompleks, DITA Tuzla, Guming, Livnica Tuzla, TTU (Tvornica transportnih uređaja), Fabrika obuće Aida, Tvornica odjeće Tuzko, Elir i brojne druge firme. Ekologija ne može i ne smije biti kočničar i razlog za zaustavljanje razvoja društva, već naprotiv, motiv i podstrekač da se unaprijede i usavrše proizvodni procesi, na opće zadovoljstvo svih zainteresiranih strana, a to su investitori, lokalna zajednica, državni organi i društvo u cjelini. Za takvo nešto treba mnogo rada, mnogo znanja, uspostavljen sistem vrijednosti na realnim osnovama, inventivnosti, vizionarstva i liderstva. Pitanje je koliko toga imamo - zaključio je profesor Nurić.