U srpskoj društveno-političkoj javnosti već se uveliko priča o sahrani Ratka Mladića, ratnog zločinca.

Prema Zakonu o Vojsci Srbije, visokorangirano vojno lice koje bude osuđeno na kaznu zatvora dužu od godinu dana gubi čin i vojna prava.

Imajući to u vidu, Mladić je umro kao civilno lice i država, pravno gledano, nema mnogo razloga da se miješa u njegovu sahranu. Porodica bi se trebala pobrinuti za pogreb, a vlast može izraziti saučešće i tu završiti priču.

Za Aleksandra Vučića to bi zapravo bio prilično zgodan izlaz.

Porodična odluka o skromnoj privatnoj sahrani omogućila bi vlastima da poštuju njenu želju, pošalju nekoga da izrazi saučešće i cijelu stvar brzo završe.

U srpskoj javnosti već se spominjala i mogućnost Topčiderskog groblja, gdje je sahranjena Mladićeva kćer.

To bi bilo dovoljno daleko od čuvenih aleja na Novom groblju u Beogradu i od velikog državnog ceremonijala.

Uostalom, želje porodice već su jednom poslužile demokratskim vlastima u Srbiji kao zgodan izlaz kada je trebalo riješiti još nezgodnijeg pokojnika.

Slobodan Milošević je, prije dvije decenije, uz kršenje niza tadašnjih sanitarnih i drugih pravila, sahranjen u dvorištu porodične kuće u Požarevcu.

Postoji, međutim, i druga mogućnost.

Na prvi pogled, opet bismo mogli govoriti o porodičnoj odluci. Ali politički gledano, takav potez otvorio bi mnogo veću priču.

Mladićeva sahrana mogla bi postati novi megdan Beograda i Banje Luke, odnosno Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.

Njihov odnos u javnosti danas djeluje gotovo besprijekorno. Vučić i Dodik nastupaju kao bliski saveznici, politički se podržavaju i često govore istim jezikom kada su u pitanju Srbija, bh. entitet Republika Srpska i odnosi prema ostatku Bosne i Hercegovine.

Iako se odnosi Vučića i Dodika u javnosti uglavnom predstavljaju kao skladni, između njih postoji i rivalstvo oko političkog utjecaja. To se posebno vidi u pitanju ko ima veću ulogu u oblikovanju srpske politike s obje strane Drine.

To rivalstvo ima i svoju povijest.

U vrijeme političkog uzleta SNS-a Dodik je, kao i danas, bio na vlasti u Republici Srpskoj i podržavao je Borisa Tadića u predsjedničkoj utrci protiv Tomislava Nikolića. Tadašnja opozicija u Republici Srpskoj, koja je podržala Nikolića i SNS, u međuvremenu nije postala vlast – i danas je opozicija Dodiku.

Politički akteri su, dakle, ostali uglavnom na istim stranama, dok su se odnosi između Beograda i Banje Luke u međuvremenu promijenili.

Danas su odnosi drugačiji. Ali političko pamćenje nije kratko, posebno u srpskoj politici. Stare podjele i nekadašnja savezništva nisu nestala samo zato što su se promijenili odnosi snaga.

Vučić je u međuvremenu izrastao u ključnog arbitra srpske politike, a njegov utjecaj danas seže i duboko u strukture Srpske pravoslavne crkve. Dolaskom Porfirija na mjesto patrijarha dobio je u vrhu SPC-a čovjeka s kojim ima mnogo bliskiji odnos nego što su ga prema njemu imali njegovi najglasniji crkveni kritičari. Amfilohije Radović i Atanasije Jevtić, među najutjecajnijim i najotvorenijim Vučićevim kritičarima u crkvenim krugovima, više nisu živi. Time je prostor za ozbiljan unutrašnji otpor Vučiću u SPC-u bitno sužen.

Dodik je, međutim, ostao.

I upravo zato bi Mladić mogao biti važan.

Jer bh. entitet Republika Srpska već dugo nije samo administrativna činjenica nego i prostor političkog oblikovanja srpskog identiteta i povijesnog sjećanja.

Ta novostoljetnja velikosrpska političko-kulturna i povijesna fortifikacija u Bosni i Hercegovini počela je s Andrićgradom. Suština tog pristupa leži u tome da Republika Srpska treba biti predstavljena ne samo kao ratni rezultat nego kao najveći dobitak srpske politike i zalog za budućnost.

Još prije više od decenije ljudi koji su imali političke pameti i soli u glavi govorili su da Andrićgrad u Višegradu nije samo turistički projekt. Estetski gledano, cijelo zdanje možda bi bilo idealno za neki modni outlet, ali njegova politička i ideološka pozadina mnogo je dublja. Andrićgrad je zamišljen kao prostor određene interpretacije povijesti, kao mjesto transmisije srpskog mita, uključujući i kosovski mit, u prostoru Bosne i Hercegovine.

Zato Mladićeva sahrana u bh. entitetu Republici Srpskoj ne bi bila samo pitanje gdje će jedan ratni general biti pokopan. Ona bi se mogla uklopiti u već postojeću politiku sjećanja.

A tu Dodik ima teren na kojem se osjeća mnogo prirodnije nego Vučić.

Mladićev ukop u bh. entitetu Republici Srpskoj otvorio bi Dodiku priliku da preuzme simbol koji je za dio srpske javnosti i dalje snažan.

Ne bi čak morao mnogo toga ni govoriti. Sama činjenica da se posljednje počivalište Ratka Mladića nalazi u Republici Srpskoj mogla bi proizvesti političku poruku.

U dijelu srpske javnosti koja se poistovjećuje s Mladićem i njegovim ratnim naslijeđem, Dodik bi na taj način mogao postati Obilić i Karađorđe, čovjek koji je uspio ono što Beograd nije htio, nije smio ili nije mogao.

A to Vučiću nikako ne bi odgovaralo.

Jer Vučić je danas ključni arbitar srpske politike upravo zato što pokušava držati pod kontrolom različite centre srpske političke moći.

Dodik je jedan od rijetkih koji ima vlastiti politički prostor, vlastitu publiku i institucije bh. entiteta Republike Srpske iza sebe.

Štaviše, njegov politički prostor u jednom trenutku proširen je i na bošnjačku politiku. Sam Dodik je, sjetimo se, govorio da je izabrao upravo "muslimanske", odnosno bošnjačke političke partnere, pa je haman ispalo da njegov politički prostor odavno nije ograničen samo na srpski politički korpus u bh. entitetu Republike Srpske, nego da se proteže i na političke odnose u Sarajevu.

Vučić bi, s druge strane, vjerovatno više volio da se stvar riješi brzo. Porodica, privatna sahrana, nekoliko rečenica saučešća i gotovo.

A izborni kalendar ovdje dodatno usložnjava stvar.

Ukoliko se Vučić bude držao posljednjeg obećanja o izborima, morao bi ih raspisati početkom septembra. Mladićeva sahrana bi tako mogla obilježiti početak kampanje u Srbiji. U Bosni i Hercegovini izbori dolaze svega nekoliko hefti kasnije, početkom oktobra.

Dakle, isti događaj mogao bi se dogoditi između dvije izborne kampanje – u Srbiji i u Bosni i Hercegovini.

I tu bi Mladićeva sahrana mogla nadići pitanje mjesta ukopa. Ona bi mogla postati novo odmjeravanje Vučića i Dodika, ali i događaj čije bi se političke posljedice osjetile u BiH i širem regionu.

Ne treba zaboraviti ni međunarodne nevladine organizacije koje bi ovakav događaj dočekale kao kec na desetku.

Godinama se veliki dio njihovog postojanja opravdava pričom o pomirenju, suočavanju s prošlošću i potrebi za okretanjem budućnosti. Problem je što bi stvarno pomirenje, kada bi do njega ikada došlo, za dio tih organizacija značilo i gubitak razloga zbog kojeg postoje, a s njim i dio finansijskog momentuma.

Zato od pomirenja, barem kada je riječ o političkoj industriji koja živi od nje, teško da će biti išta. Nisu ni međunarodne nevladine organizacije budale.

Ali vratimo se Mladiću.

Sahrana u Srbiji dala bi Vučiću mogućnost da cijelu stvar brzo zatvori. Porodica, privatna ceremonija, nekoliko rečenica saučešća i gotovo.

Ukop u bh. entitetu Republici Srpskoj, međutim, mijenja cijelu priču.

Tada bi Dodik dobio priliku da kroz Mladića dodatno učvrsti vlastiti politički mit, dok bi Vučić morao odlučiti hoće li taj proces pustiti ili pokušati kontrolirati.

A sve to dolazi u nekoliko hefti pred izbore.

Zato pitanje gdje će biti sahranjen Ratko Mladić nije samo pitanje groblja.

Ukoliko je Vučić u posljednjoj deceniji postao arbitar, Dodik bi kroz Mladićevu sahranu mogao pokušati pokazati da ipak postoji megdan na kojem se odluke ne donose u Beogradu.

A Vučić, ako nešto umije, to je da od svega napravi čudo od tri dana, pa nakon toga pređe na drugo, pa na treće. Samo što bi ovaj put to čudo moglo trajati malo duže.

Jer izbori dolaze u Srbiji.

Pa nekoliko hefti kasnije i u Bosni i Hercegovini.

A između njih bi mogao stajati jedan grob.

Mladićev grob u Bosni i Hercegovini s vremenom bi mogao dobiti značaj koji nadilazi samo mjesto ukopa. Za dio srpske javnosti mogao bi postati mjesto kolektivnog sjećanja i političkog okupljanja, svojevrsno srpsko memorijalno uporište na tlu Bosne i Hercegovine.

Upravo u tome leži šira politička težina odluke o mjestu njegove sahrane.

Mladićeva sahrana u Bosni i Hercegovini bila bi mnogo više od izbora mjesta posljednjeg počivališta. Ona bi se uklopila u već postojeći proces pretvaranja ratnog naslijeđa, teritorija i povijesnog sjećanja u politički mit, u kojem se već decenijama potiskuje i relativizira iskustvo Bosne i Bošnjaka, žrtava agresije i genocida.

Mladićev grob mogao bi tako postati još jedno mjesto oko kojeg bi se taj mit materijalizirao i učvršćivao, prenosio na nove generacije i dodatno vezao za samu ideju Republike Srpske kao trajnog srpskog političkog dobitka u Bosni i Hercegovini.