Susret delegacija SNSD-a i HDZ-a BiH u Banjoj Luci ponovo je osvijetlio političku provaliju u kojoj se nalazi bošnjačka politika.

Međutim, nije problem samo u tome šta rade Milorad Dodik i Dragan Čović nego i u tome šta bošnjačka politika ne radi.

Srpski i hrvatski političari često dođu kao zgodan alibi za sve ono što nedostaje bošnjačkoj politici, a to je ozbiljna strategija, pregovaračka snaga i sposobnost da se vlastiti interesi pretvore u konkretne političke rezultate. 

Bošnjačka politika, slikovito kazano, našla se u đerizu. I što je najgore, u njega nije upala samo zbog tuđih političkih poteza nego dobrim dijelom i vlastitim zaslugama.

Po običaju, nakon susreta Dodika i Čovića njihove poruke stavljaju se pod kritičku oštricu. Analizira se šta su dogovorili, šta namjeravaju i kakve posljedice njihova politika može imati po Bosnu i Hercegovinu. Uslijede očekivane osude i upozorenja, a onda sve utihne do sljedećeg susreta.

Ono što gotovo uvijek izostane jeste odgovor na najvažnije pitanje. Šta je alternativa i kako dalje?

Nije neka naročita politička mudrost zaključiti da Dodik i Čović rade u vlastitom interesu.

To rade već godinama, bez prevelikih dilema i bez potrebe da se javnosti pravdaju za svaki politički kompromis.

Mnogo je važnije objasniti zašto bošnjačka politika, umjesto da gradi vlastitu pregovaračku poziciju, toliko vremena troši na međusobne obračune.

Možda je upravo zato najzanimljivija poruka nakon susreta delegacija SNSD-a i HDZ-a bila da će formiranje vlasti zavisiti od međubošnjačkih odnosa.

Koliko god to zvučalo kao politička provokacija, teško je reći da je daleko od istine. Kod Srba i Hrvata zna se ko su glavni politički igrači, zna se šta traže i zna se s kim se pregovara.

Dok jedni i drugi sjedaju za sto i razgovaraju o vlasti, bošnjačka politika još raspravlja o tome ko uopće ima pravo sjesti za taj sto.

Kako onda opravdati koaliciju s Dodikom i Čovićem ako se njihova politika godinama u javnosti predstavlja kao prijetnja državi i bošnjačkim nacionalnim interesima? 

Ne može se godinama graditi politička kampanja na demoniziranju političkih protivnika, a onda, kada dođe vrijeme za formiranje vlasti, ponašati se kao da se ništa nije dogodilo.

Ako je saradnja s njima politička nužnost, onda to treba otvoreno reći i objasniti gdje su granice kompromisa. Ako nije prihvatljiva, onda treba ponuditi alternativu. 

Problem je što se bošnjačka politika prečesto bavi posljedicama, a izbjegava razgovor o uzrocima.

Dodik i Čović nisu pali s neba, niti će njihovim odlaskom nestati politički odnosi koji im omogućavaju da imaju takvu moć. Oni su i proizvod ustavno-političkog okvira Bosne i Hercegovine, izbornog sistema i načina na koji se formira vlast. Sutra ih mogu zamijeniti neki drugi Dodik i neki drugi Čović, ali će politička matematika ostati slična.

Dodik i Čović, dobro razumiju bit politike, a to je da moć nije samo u broju glasova nego i u sposobnosti da se glasovi pretvore u pregovaračku poziciju.

Oni nastupaju kao predsjednici stranaka, koji znaju šta žele i koji imaju u vidu da će bez njih biti nemoguće formirati vlast.

Kod Bošnjaka je situacija drugačija. SDA je ostvarila uvjerljiv izborni rezultat, ali se bošnjačka politička scena dodatno usitnjava i slabi vlastitu pregovaračku poziciju.

Dok se bude lomilo oko formiranja vlasti, ostaje da se vidi hoće li Milorad Dodik ponovo pronaći mjesto u nekoj od političkih fotelja u Bosni i Hercegovini, iako se to ne bi smjelo dogoditi zbog presude Suda BiH koja to izričito zabranjuje.

Nenad Kecmanović, savjetnik Milorada Dodika, u svojoj redovnoj kolumni za beogradsku Politiku osvrnuo se na izborni epilog u Bosni i Hercegovini, ali i na političke procese koji su mu prethodili i one koji bi tek mogli uslijediti.

Kecmanović u Dodikovom političkom manevriranju i međunarodnim kontaktima vidi dokaz da njegov politički utjecaj nije nestao. Tome u prilog ide i njegova tvrdnja da je vlast kod Srba u BiH tamo gdje je Dodik.

Kecmanović ide i korak dalje, tvrdeći da su određeni međunarodni krugovi već odlučili vratiti Dodika u političku igru.

Ako je to zaista tako, onda je zanimljivo kako se mijenja Dodikov odnos prema međunarodnoj zajednici.

Godinama je tvrdio da ona upravlja bosanskohercegovačkom politikom i pravosuđem, predstavljajući to kao problem. 

Sada bi, čini se, upravo međunarodni faktori mogli biti dio njegovog političkog povratka. Izgleda da Dodiku međunarodno upravljanje nije sporno samo po sebi, nego onda kada ne radi u njegovu korist. 

Ako bi konačni epilog u vezi s Dodikom bila odluka međunarodne zajednice da ga vrati u politički život, onda bi se još jednom pokazalo zašto je mirno prihvatanje Schmidtovih intervencija u Ustav BiH bilo prekretnica i opasan presedan.

Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće bez bošnjačkih političkih struktura oličenih u Trojci, koje su na takve intervencije pristale.

Time je stvoren presedan koji može poslužiti kao savršen alibi i za buduća zadiranja u ustavno-pravni poredak BiH.

Dodikov povratak u politički život BiH najmanje bi prava da kritikuju imali upravo oni koje je međunarodna zajednica dovela na vlast 2023. godine.

Pogotovo ako se ima u vidu da je Trojka, nakon što je koalicija s SNSD-om navodno pukla, tvrdila da je završila s tom strankom. Koliko je taj raskid zaista bio uvjerljiv, pokazuje činjenica da su kadrovi SNSD-a nastavili biti imenovani na pozicije.