U Bosni i Hercegovini se često govori o tome da institucije moraju biti jače od pojedinaca. Da procedure moraju funkcionisati bez obzira na to ko sjedi u ministarskoj fotelji, da službe moraju raditi po pravilima i da država ne smije zavisiti od karaktera, sposobnosti ili političke volje jednog čovjeka.

Ipak, stvarnost je najvećim dijelom drugačija. Promjena osobe na vrhu institucije nerijetko znači i promjenu načina na koji ta institucija funkcioniše, njenih prioriteta, odnosa prema javnosti, pa čak i političke poruke koju šalje građanima.

Često slušamo od naših politačara, kako je kadrovska politika jedan od temelja svake ozbiljne politike. O tome političari govore kao o pitanju od kojeg zavisi sposobnost države da funkcioniše, kvalitet institucija i rezultati koje građani mogu očekivati.

Međutim, onda nas upravo njihovi kadrovski izbori često razuvjere i vrate na suštinsko pitanje. Ponavljaju li političari određene fraze zato što dobro zvuče i prijemčive su biračima, ili zaista razumiju njihovu suštinu i odgovornost koju takve riječi nose?

Jer ako zaista vjeruju da kadrovi određuju snagu institucija, onda bi izbor ljudi koji će tim institucijama upravljati morao biti mnogo više od političkog dogovora, stranačke kvote ili nagrade za lojalnost. Formalna stručnost sama po sebi malo govori o tome kako će neko voditi instituciju kada dobije stvarnu moć i odgovornost. Nije li, naprimjer, Ramo Isak doktor nauka? Nemali dio bosanskohercegovačkog puka vjerovatno se grohotom nasmije kada dr. Isak prozbori o meritokratiji. Sreća u nesreći jeste to što značajan broj ljudi takve istupe prepoznaje kao dobru šalu, a ne kao ozbiljnu političku poruku.

Iza svakog imenovanja stoji politička odluka. Neko je tog čovjeka predložio, neko podržao, a neko procijenio da je upravo on dovoljno sposoban i odgovoran da vodi instituciju.

Iz toga razloga odgovornost ne bi trebala završiti njegovim imenovanjem. Ona bi trebala obuhvatiti i rezultate njegovog rada, način na koji upravlja institucijom i posljedice odluke onih koji su ga na tu funkciju doveli.

U Bosni i Hercegovini o kadroviranju se govori kao o dijelu političke trgovine, koalicionih sporazuma i raspodjele funkcija, dok se mnogo manje govori o tome šta se događa nakon što određeni kadar preuzme instituciju. Ko ga je postavio, ko je stao iza njega i ko će snositi političku odgovornost ako se pokaže da izbor nije bio dobar pitanja su koja se najčešće izgube negdje između koalicionog dogovora i prve naredne političke krize.

Kod nas se, međutim, često primjenjuje princip koji bi se mogao opisati narodnom izrekom "rodilo se, valja ga ljuljati". Jednom kada je kadar postavljen, politička odgovornost za taj izbor vrlo brzo počinje blijedjeti. Umjesto suočavanja s rezultatima vlastitih odluka, mnogo je lakše pronaći objašnjenje u nečemu što se dogodilo prije njih.

Upravo se taj obrazac može vidjeti kod Trojke, posebno kako se približavaju izbori. Umjesto da se vlastiti učinak mjeri onim što je obećano i onim što je urađeno, vrlo brzo se ponovo aktivirala priča o navodnih trideset godina vlasti SDA.

SDP, kao jedna od stranaka Trojke, nije politički akter koji se prvi put susreo s federalnom ili državnom vlašću tek nakon formiranja Trojke, niti se može zanemariti činjenica da Trojka u Kantonu Sarajevo vlast obnaša već godinama.

Baš zbog toga učinak vlasti mora se mjeriti vlastitim odlukama, vlastitim kadrovima i vlastitim rezultatima, a ne greškama onih koji su bili prije njih.

To je posebno važno kada je riječ o ljudima koji su postavljeni na čelo institucija. Ako je neko izabran kao dio političkog dogovora, onda nije dovoljno nekoliko godina kasnije reći da je za stanje u toj instituciji kriva neka ranija vlast.

Onaj ko bira kadar mora biti spreman objasniti zašto ga je izabrao, šta je od njega očekivao i može li danas stati iza tog izbora. Politička odgovornost ne smije imati rok trajanja do prve naredne krize.

Slučajevi Ramo Isak i Nenad Nešić različiti su po mnogo čemu, ali su bitni, jer dotiču šire pitanje o načinu na koji političke stranke u Bosni i Hercegovini biraju ljude koji dolaze na čelo važnih institucija i o tome ko politički odgovara kada takav izbor proizvede probleme.

Ili, recimo, cjelokupna Vlada Kantona Sarajevo na čelu sa Nihadom Ukom, koji je u premijersku fotelju zasjeo zato što, javna je tajna, nakon Edina Forte i svih njegovih promašaja na čelu KS niko drugi iz vladajuće Trojke nije htio. Odgovornost za rad Vlade KS koja posljednju godinu mandata provodi u ostavci nije samo na Uku i ministrima, već na liderima Trojke i njihovim strankama.

Kada je Ramo Isak 2023. godine predložen za ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, njegovo imenovanje izazvalo je brojne reakcije i javnu polemiku. Posebnu pažnju privuklo je i objašnjenje Elmedin Konaković, koji je tada javno govorio o tome zašto je Isak prihvatljiv koalicijskim partnerima.

U toj priči, međutim, važnije od same biografije jednog ministra jeste ono što takva politička odluka govori o sistemu. Ministar nije na tu funkciju došao sam. Iza njegovog imenovanja stoji politička većina, stranka, koalicioni dogovor i ljudi koji su procijenili da upravo on treba voditi jednu od najvažnijih institucija u Federaciji.

Ako politička stranka nekoga predloži, ako koalicioni partneri taj izbor prihvate, a njihovi lideri ga javno brane i predstavljaju kao dobar politički potez, onda je logično da se ista politička odgovornost mora posmatrati i kasnije. Posebno onda kada se pokaže da osoba na funkciji ne ispunjava očekivanja koja su od nje javno postavljena.

Slično je i s "ministrovanjem" Nenada Nešića. Dok je obavljao funkciju ministra sigurnosti BiH, Nešić je u decembru 2024. godine uhapšen u okviru istrage Tužilaštva BiH. Tužilaštvo ga je sumnjičilo za krivična djela koja su uključivala udruživanje radi činjenja krivičnih djela, pranje novca, zloupotrebu položaja i primanje mita, a predmet je bio povezan s njegovim ranijim djelovanjem u Javnom preduzeću "Putevi Republike Srpske". 

Ali i bez prejudiciranja sudskog ishoda, ovakav slučaj pokazuje koliko je bitno ko dolazi na čelo državnih institucija i na osnovu kojih kriterija.

Kada se pojedinac nađe na vrhu institucije, njegove odluke više nisu samo njegove privatne odluke. On predstavlja instituciju, upravlja njenim radom, postavlja političke prioritete i utječe na ljude i procese koji ostaju u sistemu i nakon njegovog odlaska. Zbog toga se posljedice lošeg političkog izbora ne završavaju smjenom ili istekom mandata.

Nije dovoljno reći da je neko bio dio koalicionog dogovora, da je pripao određenoj stranci ili da je u međuvremenu postao problem. Do tog problema je došlo nakon odluke ljudi koji su ga postavili.

Nažalost, kada počnu problemi, ista ta imena nekako postanu manje važna. Kadar se više ne posmatra kao nečiji izbor, nego kao tuđi problem.

Tu se zapravo i vidi koliko vrijedi priča o kadrovskoj politici. Lahko se podijele funkcije. Teško se priznaju greške. A upravo bi to trebalo biti mjerilo ozbiljnosti politike, ne samo koga ste postavili, nego jeste li spremni stati iza tog izbora kada više nema prostora za opravdanja.

A prostora za opravdanje više nema. Sad računi dolaze na naplatu. Mandat na izmaku osim po brojnim malverzacijama, hapšenjima ministara i direktora, aferama..., ostat će upamćen i po prilagođavanju statuta javnih preduzeća kadrovima Trojke te ostalim "štimanjima" da bi se namirile stranačke uzdanice. Dovoljno je samo sjetiti se slučaja Međunarodnog aerodroma Sarajevo ili Federalne uprave civilne zaštite. 

Trojka je u mnogim slučajevima u Kantonu Sarajevo i na nivou Federacije prvo odabrala kadrove koje je trebalo uhljebiti pa tek onda instituciju ili javno preduzeće i propise, prilagođavala stranačkim ljudima. 

Sve suprotno riječima koje je za govornicama izgovarao predsjednik tada stranke u povoju koja mnogo obećava.