Slična fotografija, ali ratne 1992., nastala je u Mostaru. Ratni fotoreporter iz Holandije, Van Vouten, zabilježio je momenat dok mostarski muzičar, a tada i pripadnik Armije RBiH, Derviš Deri Nazečić, svira klavir u razrušenoj muzičkoj školi.

Iz pepela i čađi, srušenih zidova ove kulturne ustanove, odjekivala je poznata klavirska dionica Ludwiga van Beethovena "Za Elizu", kojom je Nazečić prkosio granatama i snajperima koji su sijali smrt na ulicama Mostara. Svirao je kako kaže i u čast prijatelja koji su poginuli na samo nekoliko metara od škole.

Derviš Deri Nazečić

- Kao pripadnik Patrotske lige, a onda i Armije RBiH učestvovao sam u akciji oslobođenja lijeve obale od srpsko-crnogorskog agresora, crnogorskih dobrovoljaca i ostale bagre. Tokom oslobađanja bili smo u muzičkoj školi. I to su bili najteži trenuci. Borba prsa u prsa, bukvalno. Tu je nekoliko prijatelja poginulo u blizini. Ali uspjeli smo dobiti bitku. Nekoliko dana nakon oslobođenja sa fotoreporterom iz Holandije Van Voutenom, kojeg sam upoznao negdje u gradu, a boravio je i kod mene nekoliko dana, otišao sam do muzičke škole i zasvirao na klaviru, koji je dosta bio i oštećen. Ali, morao sam, iako nisam to planirao, emocije su me savladale. Prijatelji su mi poginuli u blizini. Svirao sam za njih. To je bio muzički krik za njih i svo ludilo koje nam se dešavalo. Holanđanin je taj momenat fotografisao i mislim da je ta slika negdje objavljivana – prisjetio se Nazečić.

Slična ratna fotografija, za sada nepoznatog autora, nastala je 1993., a na njoj Nazečić zajedno sa članovima tadašnjeg benda "Mo Army Band" svira u jednom od mostarskih skloništa.

Izvor: Centar za mir i multietničku saradnju Mostar

- Bili smo multinacionalni bend, i svi pripadnici Armije RBiH. Ja, Saša Đermanović, Nedim Šarić, Sergio Radoš, Siniša Točaković i Senad Šuta kada bi se vratili sa linije, hodali bi po podrumima, skloništima, onako pod uljaricama, jer struje nije bilo, i svirali bi naše i popularne pjesme iz tog perioda. Željeli smo ljudima pomoći da prežive ludilo koje nas je okruživalo, da zajedno sa nama sačuvaju zdrav razum. Tada su nastale i neke naše patriotske pjesme, a dio toga smo prošle godine objavili. Zapravo, obradili smo nekih deset pjesama kao uspomenu na taj ratni period. Svi iz benda su živi, puni gelera i ožiljaka, po dva - tri puta ranjavani, ali družimo se i dalje, to je jako prijateljstvo kojem nema kraja. Ponekad opet zajedno zasviramo, opet za mostarsku raju – ističe Nazečić.

Svi ratni nastupi bili su uz dvije akustične gitare, a 1994., električno pojačanje stiglo je iz Irske. Električnu opremu, poslao im je lično Bono Vox, frontmen popularne grupe U2.

- Preko ekipe iz Passengera napisao sam pismo Bono Voxu. Opisao sam šta se dešava i pitao za opremu. Sve nam je poslao. Poslije smo s tom opremom svirali i nekoliko prvih godina po završetku rata. Bonu sam imao priliku uživo zahvaliti, i to na otvaranju Pavarotti centra u Mostaru– prisjetio se Nazečić.