Dragan Čović, njegova nevladina organizacija Hrvatski narodni sabor (HNS) i HDZ BiH nemaju namjeru odreći se nasljeđa udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) i zločinačke tvorevine Hrvatske zajednice Herceg Bosne, koju su 18. novembra utemeljili ondašnji hrvatski zvaničnici, koji su uglavnom osuđeni za ratne zločine.

Presuda Prliću i ostalima, izrečena 29. novembra 2017. godine, nije presuda hrvatskom narodu, već isključivo jednom nacionalističkom i retrogradnom konceptu rasturanja međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, na čijoj ideološkoj matrici je upravo Čović zasnovao svoje političko djelovanje. Baš kao što su Prlić i ekipa zatvarali, protjerivali i naređivali ubijanja i silovanja pravdajući se da to čine u ime svog naroda, istom se matricom danas služi i Čović, nanoseći najveću štetu upravo Hrvatima. 

Čović više ništa i ne skriva. On želi taj treći entitet. I čini sve da ga i dobije. Podrška Zagreba u svemu tome ne izostaje.

"Nositelj europskih vrijednosti" i njegova stranka tako poručuju nam, sa obilježavanja još jedne godišnjice ove zločinačke tvorevine, da "presuda Haškog tribunala nije usmjerena protiv ideja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, niti je Haški sud osudio Herceg-Bosnu, osudio je šest dužnosnika, sa čijom se političkom konstrukcijom zajedničkog zločinačkog poduhvata nikada niko ne smije složiti".

Zaboravio je pri tome, ispisujući ove historijske neistine, da je "Sudsko vijeće većinom glasova ocijenilo da je sukob između HVO-a i ARBiH 1993-1994. bio međunarodni sukob". 

Zaboravio je iznenada da je hašku presudu Prliću i ostalima, odnosno presudu HRHB za UZP, odmah nakon izricanja nazvao "zločinačkom".

Iz dokaza se vidi, kazao je haški sud u presudi, da su se snage hrvatske vojske borile zajedno s pripadnicima HVO-a protiv ARBiH i da je Republika Hrvatska imala opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Vijeće je većinom glasova utvrdilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.

Taj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili postati nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana s Hrvatskom.

-U decembru 1991. čelnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (uključujući tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja nužno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na područjima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni.

Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad muslimanima od janaura 1993. do aprila 1994. uglavnom ukazuju na očigledan obrazac ponašanja. U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici UZP-a kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne, ocijenilo je Vijeće.

U pogledu svakog od optuženih, haške sudije su se većinom glasova uvjerili da su značajno pridonijeli UZP-u i da iz njihovog doprinosa proizlazi da su namjeravali ostvariti zajednički zločinački cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva.

Nadalje, Čovićeva stranka "poziva bošnjačke dužnosnike da pojasne javnosti znači li da je presuda Haškog tribunala nekadašnjem načelniku Glavnog štaba Armije RBiH Rasimu Deliću, također presuda Republici BiH?"

Ovo pitanje upućeno bošnjačkim dužnosnicima, nije samo zamjena teza, već klasičan primjer podmetanja i pravdanja za nešto što se zove –politika ratnog zločina, za što je HZHB, odnosno HRHB i osuđena u Hagu, i ratnog zločina koji jesu počinili pojedinci, pripadnici Armije RBiH, a za što su odgovarali i moraju odgovarati. 

General Delić nije osuđen za zločine koji su bili dio zločinačkog plana kako bi se etnički očistile teritorije od Srba i Hrvata, već zato što nije spriječio i kaznio one koji su počinili ratne zločine, a uz to nad tom jedinicom (EL-Mudžahdi) i nije imao stvarnu kontrolu.

Razlika ne da je ogromna, već se ni u snu, osim u Čovićevim paklenim planovima, ne mogu porediti presude Prliću i ostalima i generalu Deliću.

I na koncu, obilježavanje još jedne godišnjice tzv. HZHB, HDZ BiH je iskoristio da "pozove bošnjačke dužnosnike da prestanemo svi u BiH ratovati prošlošću i krivim činjenicama iz historije".

Sa ovim se pozivom itekako možemo svi složiti. Za početak, neka HDZ BiH ne iznosi krive činjenice da je u Hagu suđeno pojedincima za UZP već Herceg Bosni i Hrvatskoj kao agresoru, te neka Čović kaže napokon sve detalje o izrabljivanju bošnjačkih logoraša iz Hercegovine, u Sokolu gdje je 1993. godine bio direktor.

P. S. Kada se već tako zdušno brine za hrvatski narod u BiH, čije interese navodno štiti i zalaže se za njih, ne bi bilo zgoreg da se Čović ponekad osvrne i na etničko čišćenje Hrvata iz entiteta Republika Srpska ili pak njihov položaj u Livnu, Tomislavgradu odakle ih je protjerao upravo on svojim "branjenjem".  I kada već "vaga" haške presude, neka onda u isti koš stavi i onu za UZP i one izrečene Karadžiću, Mladiću, Plavšić, Krstiću... Ipak se tu radi o istom - politika ratnog zločina, a ne pojedinačni slučajevi ratnog zločina.