Memorandum SANU iz 1986. godine, prouzrokovao je genocid, urbicid, ratne zločine i razaranja, dok Memorandum II nastao 2011. godine, prema njegovim autorima, treba završiti u miru sve one velikosrpske projekte koji nisu ostvareni u ratu.

Autori ova dva memoranduma su Dobrica Ćosić i Ljubomir Tadić (otac bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića), a imali su i nekoliko kooautora, članova Srpske akademije nauka i umjetnosti koji su bh. porijekla.

Memorandum II na sebi ima oznaku da je internog karaktera, za potrebe Vlade Srbije uz napomenu "čitanje bez daljeg rasturanja". Na ovaj način, srbijanske vlasti su se zaštitile i tokom i nakon agresije na BiH, jer je i prvi Memorandum također bio navodno nezvanični dokument, a ne službena politika tadašnjeg zločinačkog režima Slobodanom Miloševićem.  

Memorandum II definirao je precizno strateške velikosrpske ciljeve, te dao detaljne upute kako ih provesti u djelo političkim rukovodstvima entiteta Republika Srpska i Srbije. Sve što je napisano u ovom memorandumu, danas prepoznajemo vrlo lako u izjavama člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, opozicije iz entiteta Republika Srpska, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, njegovih ministara u Vladi Srbije...

- Ideja o jedinstvenoj srpskoj državi svih Srba ne smije izblijedeti bez obzira na cijenu, žrtve i protok vremena. U toj borbi mora biti angažiran svaki Srbin, bez obzira na mjesto u kome živi, posao koji obavlja. Srbija će i mora biti na čelu ove borbe. Bosna i Hercegovina je važniji, ali i mnogo lakši slučaj nego Hrvatska i Crna Gora, zahvaljujući Dejtonskom sporazumu i činjenici da iza tzv. jedinstvene BiH stoje samo muslimani i dijelovi nejedinstvene, zbunjene i bezidejne međunarodne zajednice. Činjenica da pojedini dijelovi međunarodne zajednice ne bi imali ništa protiv podjele BiH, ekstremno je važno oružje koje se mora maksimalno iskoristiti u realizaciji zacrtanih ciljeva. Ukoliko se to uradi kako treba, za realizaciju ovih ciljeva potrebno je nekoliko godina, najviše decenija, stoji na početku ovog strateškog, dugoročnog velikodržavnog dokumenta.

U nekoliko poglavlja Memoranduma II detaljno su razrađeni osnovni pravci i ciljevi djelovanja političke elite Republike Srpske i Srbije, kako bi se vremenom Bosna i Hercegovina podijelila. Savjetuje se ozbiljno i osmišljeno političko i ekonomsko okretanje Srbije i RS-a prema Rusiji i sugeriše da treba iskoristiti njenu privrženost Srbima. Istovremeno se zahtijeva angažman na omalovažavanju političara iz zemalja koje podržavaju jedinstvo BiH.

U poglavlju o odnosu rukovodstva RS-a prema državnim institucijama BiH navedeno je:

-Koristiti sve mehanizme da se oba doma Parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrijede i obesmisle na sve moguće načine. Spriječavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu prijetnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcioniranja zajedničkih institucija. Generalno, uvijek i na svakom mjestu insistirati na tome da su „državna“ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske. Pametno osmišljenim i kvalitetnim djelovanjem, raditi na konstantnom iscrpljivanju kojim bi se i javnost i vlade tih zemalja dovele u stanje umora od BiH. U tom smislu koristiti sva raspoloživa sredstva, čak i lingvističke varijacije kojima se također mogu postići određeni efekti- navedeno je u Memorandumu II.

Rukovodstvu Republike Srpke se sugerira da u svakodnevnoj komunikaciji izbjegavaju termin “državne insistucije BiH” i zamijene ga “zajedničkim institucijama”, čime se postiče psihološki efekat da se RS odriče državnosti BiH, ali i nameće fraza da je sastavljena iz dijelova i da se vremenom može na dijelove rastaviti.

- Maksimalno izbjegavati upotrebu termina - Bosna i Hercegovina. Vrlo je bitno da se osim političara, medija, kulturnih i javnih radnika u Republici Srpskoj, ovoga pridržavaju mediji, kulturni i javni radnici u Srbiji. U slučajevima kada je iz nekih razloga neophodno pomenuti taj termin, onda staviti u prvi plan Republiku Srpsku npr. Republika Srpska i ostatak BiH. Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dvije teritorije koje trenutno čine cjelinu. A tu cjelinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom..., stoji u ovom velikodržavnom programu.

U Memorandumu II prepoznaje se da se aktuelni član Predsjedništva BiH Milorad Dodik u posljednjih nekoliko godina ponaša upravo prema detaljnim uputama akademika iz SANU-a.

-Okrivljavati muslimane i njihovu želju za dominacijom na štetu Srba koje nastoje obespraviti i svesti na građane drugog reda. Potom tu situaciju koristiti za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcioniranja zajedničkih institucija. Na istovjetan način postupati i u slučaju donošenja zakona na nivou BiH.  Političari i državni funkcioneri Srbije će, u cilju podrške prethodnim stavovima, ubuduće zaobilaziti političare i institucije BiH, što je god više moguće. Političari i državni funkcioneri Srbije trebaju što češće imati susrete i sastanke sa političarima i funkcionerima iz RS-a, po protokolu definisanom za međudržavne susrete. Pri tom trebaju očigledno i transparentno ignorirati institucije BiH- navode srpski akademici.  

Također je navedena preporuka da državni funkcioneri Srbije što češće prisustvuju proslavama, političkim skupovima i drugim važnim događajima za Republiku Srpsku, kao što su “državni” i vjerski praznici RS-a, zatim predizborne kampanje i konstituisanje vlasti. Političari i ostali funkcioneri u RS-u i Srbiji, kao i svi drugi segmenti društva, trebaju izbjegavati upotrebu termina Bošnjak i uvijek upotrebljavati termin musliman, te ih i na taj način definirati kao religijsku grupu, a ne narod.

Koristiti svaku priliku da se istakne da su to zapravo Srbi koji su izdali vjeru pradjedova i prihvatili islam. Uvijek i na svakom mjestu uz muslimane u BiH isticati islamski fundamentalizam, ekstremizam, radikalizam i posebno terorizam. Naročito u tom smislu koristiti medije. Nastojati, podmićivanjem ili ucjenama, angažirati što veći broj muslimana da govore o islamskom fundamentalizmu i terorizmu u BiH, jer njihove izjave o tome imaju veću snagu u odnosu na izjave Srba. Uvijek i na svakom mjestu isticati da je islamski fundamentalizam bio osnovni i jedini uzrok rata u BiH. Da srpski narod nije htio rat, ali je bio isprovociran stvaranjem islamske džamahirije. Naglašavati da srpski narod nije branio samo sebe već i Evropu od najezde islamskih militanata. Uvijek i na svakom mjestu isticati ratne zločine džihad ratnika nad nemoćnim i golorukim srpskim narodom u BiH u toku rata. Pokolje srpskog naroda u BiH od ruke razularenih pripadnika tzv. Armije BiH maksimalno tretirati kroz medije, književna djela, seminare, izradu spomenika, polaganje cvijeća, odštetne zahtjeve… Srbija će u tom smislu odigrati svoju ulogu shodno ranije definisanim stavovima, u šta će se osim državnih institucija uključiti i mediji, Akademija (SANU), intelektualci, umjetnici, građani.-

Istovremeno se preporučuje da političari i visoki funkcioneri RS-a i Srbije što češće koriste termin Republika Srpska, a institucije RS-a stalno nazivaju republičkim.

-Koristiti termin Srpska, kako bi se na taj način RS definirala isključivo kao srpska teritorija. Pridjev "srpski" koristiti u svim mogućim situacijama, od naziva institucija, službi, ustanova, praznika, gradova, medija, banaka, sportskih klubova, književnika i njihovih djela, sela, zaseoka, rijeka, mostova i svega drugog, ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smiješno, stoji u Memorandumu II. 

Agresivnu politiku koju danas prema državi Bosni i Hercegovini provodi član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednik HD BiH Dragan Čović nagovijestili su Dobrica Ćosić i prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u novembru 1992. godine tokom sastanka u Ženevi.

U knjizi „Bosanski rat“ objavljenoj 2012. godine akademik Ćosić iznosi detalje sa tih ženevskih pregovora o Bosni i Hercegovini, na kojima je učestvovao zajedno sa Tuđmanom, dok je u Bosni i Hercegovini već bjesnio rat. Tako, na strani 37. te knjige Ćosić bilježi:

-U Ženevi je postignuta jedna značajna politička saglasnost između Tuđmana i mene, u razgovorima u četiri okaTuđman i ja smo čvrsto uvjereni da se mir u Bosni može postići samo stvaranjem konfederacije tri nacionalne zajednice. Tuđman smatra da Bosna i Hercegovina kao država u historiji nikada nije postojala, niti može da postoji. Izrazio sam punu saglasnost sa Tuđmanovim stavom. Dogovorili smo se da na toj osnovi utičemo na svoje sunarodnike u Bosni: ja na Srbe on na Hrvate, i učinimo ih saveznicima. Bosna je do sada jedino pitanje o kojem smo se Tuđman i ja saglasili. Ako bi se Karadžić i Boban sporazumjeli, Alija bi se našao u teškom položaju. Tuđmanovoj i mojoj koncepciji konfederacije Bosne i Hercegovine odlučno su se suprotstavljale Evropska zajednica i Amerika. Ali, ako Hrvati i mi budemo jedinstveni u politici prema Bosni, postoje izgledi da se izvrši preokret u bosanskoj krizi.