Svaki zastoj bit će protumačen kao slabost i poraz, a ruske okupacione snage su već na ivici sloma. Ako se nove snage hitno ne ubace u borbu i ako se u operativno-taktičkom smislu ne preslože stvari, Putin će morati da stane, jer će Ukrajinci koji su također umorni, ali sasvim sigurno odlučniji u borbi, jurnuti u kontraofanzivu i vratiti većinu uzetih teritorija. 

Zato su proteklog dana intenzivirana borbena dejstva, posebno prema Kijevu gdje je opet limitrano napredovanje, iako su ruske okupacione snage usmjerene sa tri pravca: sjevernog, sjeverozapadnog i istočnog sa ciljem opkoljavanja grada. Rusi napreduju, ali ne željenim tempom i ne sa prihvatljivim gubicima. Ukrajinci koriste svaku priliku da izvrše prepad, zasjedu i udar po bokovima gdje namjerno gađaju logističke kapacitete, sredstva veze i PZO raketne sisteme koji štite ruske kolone u napredovanju.

Tamo gdje Ukrajinci ne mogu doći sa pješadijom u priliku da dejstvuju po tim ciljevima koriste turske taktičke borbene dronove Bayraktar TB-2 ili artiljerijske baraže iz višecijevnih bacača raketa, za sada sa velikim uspjehom. Ovo djelovanje jako usporava svako rusko napredovanje, gomila im gubitke i otežava ukupnu stratešku situaciju. Sada se, nakon 16 dana teških borbi, već postavlja pitanje ne toliko koliko mogu Ukrajinci izdržati u odbrani, već koliko Rusi mogu izdražati u stalnoj ofanzivi? 

Najbolji primjer tog stanja ruskih okupacionih trupa je nenogućnost zauzimanja Sume, Černjihova i Harkova koji se i šesnaesti dan za redom brane i time onemogućavaju veću koncatraciju snaga za zauzimanje Kijeva, jer vežu za sebe znatne ruske kapacitete. Pritisak na ukrajinsku odbranu mora biti veći kako bi se ostvario uspjeh, zato se stalno dovlače pojačanja, ali ni Ukrajinci ne sjede skrštenih ruku i polako prebacuju djelove svojih odmornih, popunjenih i dobro naoružanih brigada sa zapada iz svoje strateške rezerve u borbu. 

Na južnom sektoru bombardovanje Mikolajeva se nastavlja, bombardovanje Mariupolja se nastavlja uz povremene tenkovsko-pješadijske napade na grad, nastavlja se proširivanje koridora sa južnog bojišta prema Donbasu. Istovremeno se bombarduju vojni objekti na zapadu Ukrajine uz samu granicu sa Poljskom za koje se sumnja da služe kao skladišta za odlaganje rezervi zapadnog oružja. Ukrajinski civili se ne štede, tenkovi se ne štede, ruski mladići ginu u nekom ratu ne znajući gdje se nalaze i zašto. Svaki glas kritike protiv rata u Ukrajini u Rusiji se kažnjava sa 15 godina zatvora, guši se svaki oblik objektivnog izvještavanja sa ratišta, a vrijeme koje je najveći i najvažniji ruski resurs neumitno ističe. Cijeli svijet se pita šta je krajnji cilj? 

Ako je suditi po onome što se jučer desilo u okupiranom gradu Melitopolu na jugu Ukrajine, gdje je legalni gradonačelnik uhapšen, a sa svega 20-tak odbornika od 67 izabrana nova proruska gradonačelnica, onda je jasno šta je jedan od ciljeva. Naime, od Ukrajine treba da se uzme onoliko teritorije koliko je to moguće, kako bi se po Miloševićevom modelu rastakanja Jugoslavije formirale ruske autonomne oblasti i republike koje će ući u sastav Ruske Federacije.

Rusi u tom kontekstu guraju i stvaranje nove ruske gubernije na jugu Ukrajine tzv. Republike Herson kako bi pravno zaokružili teritorijalna osvajanja i legalizirali okupaciju ukrajinske teritorije.

Logika je jasna, kako god se završilo, odnosno gdje god ruski korak stane i Putin prihvati ozbiljne razgovore o miru, cijeli svijet će vršiti pritisak na ukrajinskog predsjednika Zelenskog da prihvati sve uslove mira kako bi spasio narod od daljeg stradanja i očuvao državnost Ukrajine po cijenu da trajno izgubi sve teritorije koje Rusi do tada budu zauzeli silom. Kako to nama u Bosni zvuči poznato, zar ne?