Imaju Mustafa i Mejaza petero djece i 14 unučadi i pričaju nam kako im najveće zadovoljstvo predstavljaju dani kada se svi okupe u porodičnoj kući.

- Bajrami su najljepši – kaže nam hadži Mustafa, poznat kao hadži Mujo Brada, te dodaje:

- Bajramujem sa svojom hanumom, sinovima, snahama, unučadima, dođu mi braća iz Sarajeva. Toliko je meni to sve slatko. Dobre kurbane koljemo, uvijek bikove ili junice. Ljepota prava, hvala Allahu, dž. š. Cijelo mi polje miriše od tog kurbana. Kada koljem kurban, ruke mi mirišu po heftu dana. Poseban je osjećaj.

Hadžija na putu ka Ajvatovici

Kaže da nakon klanja kurbana potpale vatru i peku komade mesa koje ko voli.

- Neko voli jedan, neko drugi dio. To je jedno veliko čudo, veliki doživljaj, ko u tome uživa. Ko ne uživa, njemu je isto da li zaklao danas ili zaklao na Bajram. Ja sam klao kurban sa mojim đedom, pa sa mojim babom, pa je i on preselio, a sada sa svojim sinovima. Uvijek budu dobri, čestiti kurbani, tako smo naučili i tako će biti dok sam živ – navodi hadžija.

Ponosan je hadžija na svoju djecu, kaže kako su mu i sinovi i zetovi na namazu, a ističe da je troje unuka, iako su treći razred, ispostilo cijeli ramazan.

Muminovići su se u Konjević Polje vratili 2003. godine i kažu da se lijepo živi.

Fotografija izašla u New York Timesu nakon povratka u Konjević Polje

- Ko hoće da radi, može lijepo da živi. Ko neće da radi, uvijek neki belaj – kaže hadžija.

Porodica Muminović njeguje tradiciju, a hadžija Mustafa postao je prepoznatljiv po narodnoj nošnji i svojim konjima, pitamo ga da li i za Bajram nosi narodnu nošnju.

- Naravno da nosim. Kao princ, kao moj đedo. Kad vidiš mene u ovoj nošnji, isti sam kao moj đedo ili moj babo. To je bosanska, starinska nošnja, koju sam naslijedio od mog đede i babe, a sada sam uzeo i novu. Nosim kapu i čakšire svaki dan, ali košulju ne nosim, sa onim širokim rukavima. Svijet kaže da se pravim, ali ne pravim se, to sam ja i to je moja tradicija, ja sam tako naučio. Bajram-namaz klanjamo u Konjević Polju – prča nam sagovornik.

Hadžinica Mejaza pripremila je baklavu, halvu, keške, sarmu, sve po starinskim receptima jer tako najviše vole.

- Ima li išta ljepše od baklave, halve i pite u ružice od pekmeza ili meda, naši starinski i najbolji recepti – kaže hadžija.

Hadži-hanuma Mejaza i hadžija Mustafa obavili su hadž 2008. godine iz Konjević Polja.

- Allah nas počastio da odemo na hadž, a ja moju hadžinicu pitam kad smo bili tamo da li bi opet voljela doći i hadž obaviti za svoju majku koja je rano preselila, kaže ona: "Jašta nego bih voljela". I ja joj kažem da će ako Bog iduće godine opet doći. Pita se ona kako će doći, ali ja kažem: "Dat će dragi Allah para i da ti meni obaviš hadž za svoju majku". Tako je i bilo. Imali nešto stoke, radilo se i pošaljem ja svoju hadžinicu opet na hadž – priča nam hadžija kroz suze.

Sjeća se hadžija i bajrama iz djetinjstva.

- Klao je đedo tri kurbana, sebi, ocu i majci. On ih je obilazio i othranjivao. Jedva smo čekali da svane dan i da idemo u Kušlat u džamiju na bajram-namaz, toliki je snijeg znao biti da konjima proći ne možeš, pa mi rašćeramo snijeg, pa stavimo kožice da se klanja jer ne možeš u džamiju ući. Kad se vraćamo iz Kušlata iz džamije, cijelo selo miriše od halve. Tada nije bila baklava, samo se halva pravila i meso se peklo. Poslije kahve i halve, klali se kurbani. Jama se iskopa da krv ne bi išla po zemlji, pa se kasnije na to stavi veliki kamen da ne bi životinje kopale, ne valja da se to raznosi – prisjeća se hadžija.

Kaže da je ljubav prema Bajramu bila veća nego danas, ali da se nije častilo kako se danas časti.

- Bilo je siromaštvo, meso su neki jeli od Bajrama do Bajrama. Mi smo imali veliku zemlju, ali veliko je opet siromaštvo bilo. Do 70. godine bili smo željni, somun se pekao jednom u mjesecu, a pita pšenična uoči ponedjeljka i uoči petka. Radovalo se kad će biti pita. Nije bilo dovoljno pšeničnog brašna – sjeća se hadžija.

Poželio je svima da bajrame dočekuju u zdravlju i rahatluku sa svojim najmilijim.