U genocidu je ostala bez supruga i tri sina, ali i bez svih preostalih muških članova familije. Za nju je svaki Bajram poslije 1995. godine isti.

- Čim ti nema ko vrata otvoriti, ni sina, ono što se kaže nikoga od familije da mi dođe. Sve je izginulo, i djeverići, i bratići, i daidžići, i sva familija, kao i u svakoga - kaže Ajka Husić.

Ostala joj je kćerka, a živi u kolektivnom centru "Suha" kod Živinica. Priča da je niko ne obilazi, niko je ne pita kako je i kako živi.

- Bajram je Bajram, svaka čast, ali kada dođe Bajram, otišla bih u šumu da nikog ni čujem ni vidim. Tako mi je. Tri sina izgubila, moje su zjenice otišle. Sina, dijete, ne može niko zamijeniti, ni čovjeka, nikoga ja nemam - govori ona.

Bahra Hasanović je ostala bez dva sina, četiri brata, devet sestrića… Jedan joj je sin poginuo 1993. godine u Srebrenici, a drugi 25. maja 1995. godine u granatiranju Tuzle, na Kapiji. Obilazi mezarluke u Srebrenici i u Aleji mladosti u Tuzli. Miluje nišane svojih sinova Senada i Jasmina. I ona sa velikom tugom dočekuje svaki Bajram nakon agresije na BiH.

- Nije isti, ne može nikad biti isti dok god sam živa, nijedan Bajram više. Ja sam se radovala sa njima zajedno, pripremimo bajramski ručak svi zajedno jedemo, sad sam sama... - govori Bahra dok rubom marame briše suze koje decenijama teku za njenim najmilijima.

Tužan je svaki Bajram i za Vasviju Kadić. Pripadnici Vojske i MUP-a RS ubili su joj oca, tri brata, među kojima je bio i njen brat blizanac, te više od 30 članova familije.

- Bajrami nikad ne mogu biti kao što su bili prije… Prošle godine i mati je preselila na bolji svijet. Sad sam i bez matere ostala, bez tri brata i oca. Bogu hvala, imam još tri brata i tri sestre, Allahu šućur, nas je desetero djece bilo, do prije rata - kaže Vasvija Kadić, koja svaki ramazan isposti, a za Bajram, ipak, napravi baklavu i hurmašice. Na taj način čuva tradiciju i prisjeća se roditelja koji su za njih sinonim za najbolje roditelje na svijetu te braće stradale od iste zločinačke ruke.