- Njega je geler pogodio u srce, s leđa. Kažu mi da je vjerovatno prošao kroz još neko tijelo. Da je bilo malo niži, da se samo malo pomakao... Druga je vidio i kako se nasmijao, tako je i ostao. Nije se napatio, na mjestu je poginuo - priča Seniha Hodžić, nastavnica u penziji čiji je sin Nedim imao samo 30 godina.

Kaže da ima još jednog sina, ali da je pola nje umrlo tog 25. maja, prije 27 godina.

- Svakoga dana otplačem. Smrt djeteta se ne može porediti ni s čim. Ta tuga ostaje do kraja života. Mene muzika boli, počnem plakati - kaže Seniha Hodžić.

Roditelji ubijenih, kao i svakog jutra na 25. maj, okupljaju se na Slanoj Banji gdje počiva većina žrtava.

Na Kapiji je ubijen Adnan Zaimović zvani Garo, sin Lejle Zaimović. Ova krhka žena povija se i čisti sliku na njegovom spomeniku. Kaže da nikada nije gledala fotografije zločina u centru Tuzle, a veoma joj je teško da govori o posljednjem susretu sa sinom.

Lejla Zaimović

- On je bio toliko vezan za mene, a kćerka za oca. Stalno je bio uz mene. Kad jede ja ga gledam. Nas dvoje smo tako posebno bili vezani. Ne dao Bog nikome da doživi smrt djeteta. Sve na stranu, otac, majka, ali dijete kad ode, to je zauvijek - kaže Lejla Zaimović, čiji je sin imao 28 godina.

Vahida Rekić 25. maja ostala je bez sina Nedima Rekića. Imao je samo 28 godina. I danas pamti svaki detalj toga dana.

- Otac mu je otvorio kapiju i rekao: "Sine, vidiš da se puca nemoj ostati dugo". On je bio fudbaler i kada je zapucalo mislili smo da mu se neće ništa desiti, jer je bio snažan i snalažljiv. Nije dolazio kući, ali smo mislili da nekoga spašava. Televiziju nismo smjeli paliti, čuli smo samo sirene automobila - priča Vahida Rekić.

Vahida Rekić

Kaže da je njen muž ujutro otišao da traži Nedima u bolnicu na Gradini i kada je našao sina doživio je infarkt.

- Živio je dest godina poslije toga i svaki dan je dolazio Nedimu na mezar. Kada padne veliki snijeg znao ga je čistiti pužući oko mezara - ispričala je Vahida Rekić.

Edina Ahmetašević ubijena je na Kapiji u 21. godini. Njen otac Arif Ahmetašević kaže da ga danas podjednako bole negiranje zločina i neprocesuiranje odgovornih.

- Sjećanje ne blijedi. Toga dana sam je zadnji put vidio. Sjećam se našeg pogleda, susretanja očiju - kaže Arif Ahmetašević.

Arif Ahmetašević

Agresorska granata s Ozrena 25. maja 1995. godine ubila je 71 osobu, a ranila više od 150. Život su izgubili uglavnom mladi, a prosječna starost ubijenih bila je samo 23 godine.

Za ovaj zločin, pred Sudom BiH, nekadašnji komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske Novak Đukić, osuđen je na 20 godina zatvora. Đukić je prije odlaska na izvršenje kazne pobjegao u Srbiju, gdje i danas slobodno živi, jer ima srbijansko državljanstvo.