U sklopu centra je internatski smještaj za 80 i dnevni centar za 65 djece s područja Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Milića i Konjević Polja.

Projekat internatskog smještaja za djecu u Potočarima egzistira od 2013. godine. Osnovna zamisao projekta je da se djeci iz udaljenih područja u okolini Srebrenice osiguraju uslovi za nesmetan proces školovanja i obrazovanja, kroz osiguravanje osnovnih uslova koje svako dijete zaslužuje.

Zbog velike udaljenosti ruralnih područja, loše putne komunikacije, te lošeg socijalnog stanja povratnika, u velikoj mjeri izostaje i školovanje djece koja žive u udaljenim okolnim područjima Srebrenice.

Djeca koja borave u Emmausovom centru u Potočarima sretni su dok uče jedni pored drugih. U sobama se neki pripremaju za školu, drugi završavaju svoj obrok, a treći se već vraćaju iz prve smjene u školi. Svi su sa osmjesima na licima. Sretni su jer su tu odgajatelji, koji rade sa njima ali i djeca sa kojom se mogu igrati, a koje nemaju u selima iz kojih dolaze. U sredinama iz kojih dolaze nalaze se uglavnom starije osobe, sa jednim djetetom ili bez djece uopće.

Jedan od takvih primjera je i dvanaestogodišnji Ensad Memić učenik šestog razreda Prve osnovne škole u Srebrenici. Ensad je uzoran učenik koji želi biti fudbaler. Živi u Zalužju, na području općine Bratunac.

-Ovo je drugo polugodište da sam u centru. Ovdje sam od šestog razreda. Sviđa mi se. Najviše mi se sviđaju drugari i drugarice i aktivnosti. Sve je baš lijepo. Dobri su i odgajatelji, fini su prema nama - ispričao je Ensad.

Fudbal mu je najdraža aktivnost i koristi svaku priliku da igra lopte sa prijateljima.

-Želja mi je da budem fudbaler pa vidjet ćemo šta će biti. Omiljeni fudbaler mi je Ibrahimović. Volio bih da budem popularan i poznat ali prije toga bih volio da završim školu. Sviđa mi se i škola u koju idem jer ima puno djece, a u školi u koju sam išao do šestog razreda bilo je samo dvanaestero djece. Išao sam u Osnovnu školu Vuk Karadžić u Bjelovcu – kaže Ensad.

{$galerijaFotografija}

Dok ovaj dječak priča o drugarima iz centra počinje da plače. Njemu je najveća želja da ima drugove sa kojima će se igrati. U selu u kojem živi ima četvero djece, uključujući i njegovog mlađeg brata i sestru. Njegovi najbolji prijatelji su bili, kaže, odrasli ljudi.

-Jedino sam u školi imao malo drugara ali kad se vratim kući, gdje god da odemo, to su samo odrasli. Imam samo jednog drugara, koji živi blizu mene, sa kojim idem na igralište da se igramo. Kao mali se nisam ponašao kao dijete već kao odrasla osoba. Kao da sam odrasli čovjek, a ne dijete i zato sam odlučio da dođem ovdje. Kada sam vidio da ima puno djece meni se to svidjelo – ispričao je Ensad dok sa ruksakom na leđima žuri da ne zakasni u školu.

Iz srebreničkog sela Velika Daljegošta u centar je došla i Amra Hodžić, također učenica šestog razreda Prve osnovne škole u Potočarima.

-Moje selo je udaljeno 55 kilometara od Srebrenice. U selu samo ljeti ima djece. Sve rodice su mi u Sarajevu i Tuzli i kada im je raspust onda dođu. Ovako smo tu samo moja sestra Samra i ja. U centru sam već šestu godinu. Tu sam od prvog razreda. Lijepo mi je. Ovdje imam drugarica, družim se sa njima. Imamo raznih aktivnosti - ispričala je Amra koja je odlična učenica.

Ona i njena sestra su najmlađe korisnice internatskog smještaja u centru.

- U budućnosti želim biti doktorica ili medicinska sestra - kazala je ova djevojčica.

Samo 55 maraka primanja

Među djecom koji se nalaze u centru je i Berisa, učenica četvrtog razreda medicinske škole u Srebrenici.
Četrdesetšestogodišnji Muhidin Muharemović iz Konjević Polja, sa ponosom priča o kćerki koja je odlična učenica. I on je jedan od onih koji su uspjeli da prežive genocid počinjen u ljeto 1995. godine na području Srebrenice.

-Imam samo 55 maraka primanja. Ima nas 11 članova porodice. Imam sedmero djece. U centru je Berisa koja je četvrti razred medicinske škole, ovdje je već četiri godine. Što se tiče centra, moram im se zahvaliti jer da nema njih ja ne bih mogao nikako finansirati njeno školovanje - pojasnio je Muhidin.

Najveći problem je, kaže, plaćanje prijevoza od Konjević Polja do Srebrenice.

-Ne znam šta bi bilo sa njenim obrazovanjem. Mislim da ne bi mogla ići u školu, a sve bih dao da ona uspije u životu. Ponosan sam na nju. Odličan je učenik. Imam još četvero koji idu u školu. Jedan ide u školu u Milićima, a ovo troje u osnovnu školu u Konjević Polje. Preživljavamo tako što se snalazim - rekao je Muhidin.

Kćerku Šejlu posjetio je otac Šefik Karamehmedović.

- Živimo u Urisićima, udaljenom 40 kilometara od Srebrenice. To je na samoj granici sa Srbijom. Ona je ovdje šest godina. Sada je prvi razred, ide u farmaceutsku školu. Mnogo nam znači centar, pogotovo zimi. Sada je kod nas snijeg veliki gore na planinama. Mnogo bi popustila i u školi jer bi izostajala sa nastave. Djeca ovdje imaju sve. Ranije je išla kombijem nekih 15 kilometara pa onda presjedala na autobus - rekao je Šefik navodeći da mnoga djeca ovih dana nisu došla u školu zbog snijega koji je padao prethodnih dani i noći.

Povećan broj djece

Smještaj u internatu obuhvata boravak tokom cijele sedmice, smještaj, ishranu, prijevoz do škole i nazad, kao i podršku stručnog osoblja u izradi domaćih zadataka i pomoć u učenju. Za djecu se također organizuju kursevi engleskog i njemačkog jezika, informatike te ostale društvene aktivnosti.

Alema Hodžić, koordinator za razvoj i saradnju pri MFS-Emmaus, podsjetila je da je ova organizacija aktivnosti na području Srebrenice počela u prvim godinama nakon rata. Kako je kazala, sve navedene usluge za djecu su besplatne, iako zahtijevaju velike novčane izdatke, koje MFS-EMMAUS svake godine osigurava uz pomoć donatora. Broj djece je svake godine u porastu.

- Prvobitno je bilo smješteno troje djece. S obzirom na potrebe koje su se javljale na terenu, broj djece je rastao iz godine u godinu tako da danas imamo ukupno 80 djece na smještaju. Djeca koja su smještena u internatskom smještaju su djeca koja dolaze iz ruralnih područja, okoline Srebrenice, Vlasenice, Bratunca, Konjević Polja i Milića i to su djeca kojoj do škole treba 30 do 40 kilometara pa i više. Radi se o djeci uzrasta od četvrtog razreda osnovne do četvrtog razreda srednje škole-  pojasnila je Hodžić.

Dnevni centar za najmlađe

- Trenutno je 63 djece u dnevnom centru. To su djeca iz lokalne zajednice, uzrasta od četiri do 10 godina, koja svakodnevno provode vrijeme u centru. Aktivnosti su organizovane na način da se kroz rekreativno društvene aktivnosti osiguraju adekvatni načini učenja, razvijanja kreativnog i kritičkog mišljenja kod djece. Radi se na socijalizaciji djece i da se ispuni njihovo slobodno vrijeme dok čekaju prevoz do kuće. Nastoji se pomoći u učenju toj djeci kao i pri izradi domaćih zadataka - pojasnila je Hodžić.

Mnogo je, kako je kazala, slučajeva gdje su djeca napuštala školovanje zbog nemogućnosti prebacivanja do škole.

- Takvih slučajeva je mnogo jer je toj djeci uglavnom, prvim snijegom ili vremenskim neprilikama, onemogućena putna komunikacija i dolazak do škole. Tako da vrlo često izostaju sa nastave i vrlo često njihov put ka obrazovanju i stručnom usavršavanju je upitan. Česti su bili i slučajevi u praksi gdje djeca napuštaju školu, vrlo rano, upravo zbog tih nedostataka -  izjavila je Hodžić.

Neoophodno im je više stručnog kadra, ali trenutno za prijem novih uposlenika sredstava nemaju.

- Nema stalnih donatora za podršku radu i funkcionisanju internata. On se isključivo finansira donacijama. S obzirom na to da se iz godine u godinu povećava broj djece i da su zaista potrebna velika sredstva za napredovanje i samo unapređenje kvaliteta rada, mi svakako apelujemo na sve dobre ljude da se uključe i podrže rad internata u cilju osposobljavanja ove djece i što boljeg i kvalitetnijeg rada sa djecom - poručila je Hodžić.