- Razlika između mene i Džaferovića je ta što je on bio komadant u ratu, a ja samo političar. Bio sam zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske što mi je bio ratni raspored, dok je Džaferović bio komadant policije koja je morala da procesuira one koje su sjekli srpske glave u Zenici, gdje je bila njegova zona odgovornosti, a ništa nije preduzeo. I ko je on da priča šta mi možemo ili ne? Nije uopće relevantan - rekao je novinarima Dodik.

Potom je ponovio SNSD-ove pokušaje da Džaferoviću prilijepe etiketu učesnika u ratnim izločinima, što je i u okviru pravosuđa odbačeno kao notorna laž. Tužilaštvo BiH tu nije našlo elemenata niti za pokretanje istrage. Činjenicu da je Džaferović bio načelnik Centra javne bezbjednosti u Zenici, SNSD je obilato koristio tokom prethodnog saziva Parlamenta BiH kada su to potezali kao izgovor za blokade ovog zakonodavnog tijela, ali samim tim i ostalih institucija. Bilo je to vrijeme kada su SNSD-ovci kao ruske babuške iskakali iz zastupničkih klupa i napuštali salu, jer Zatupničkim domom predsjedava "mrski" Džaferović, da bi im samo nekoliko sedmica kasnije bilo sasvim prihvatljivo Džaferovićevo predsjedavanje, pa su učestvovali u radu Parlamenta. 

Na lažima o Džaferovićevoj umiješanosti u ratni zločin, tačnije neprijavljivanju ratnog zločina u Vozući, insistirali su i protiv njega podnosili prijave korisni idioti - čitaj Mirsad Kebo, da bi time sve vrijeme mahali, čak i nakon odluke Tužilaštva, Dodikovi plaćeni propagandisti - čitaj Dževad Galijašević i SNSD-ova medijska mašinerija. S tim u vezi, knjiga je odavno zatvorena.

Međutim, znimljivi dio je onaj gdje se Dodik hvali učešćem u takozvanoj Skupštini bosanskih Srba, čije su odluke presudno utjecale, štaviše naređivali su, ratne zločine koji su uslijedili nad nesrbskim stanovništvom u BiH devedesetih. Pred tim rukovodstvom srpskog naroda, a gdje je kao zastupnik sjedio i Dodik, ratni zločinac Ratko Mladić je o planovima Momčila Krajišnika, Radovana Karadžić i družine, jasno rekao: "To je, ljudi, genocid". 

- Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je ..., to neće ..., ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid- rekao je 12. maja 1992. godine Mladić. I bi genocid. 

Skupština srpskog naroda u BiH osnovana je 24. oktobra 1991. godine. Većinu ključnih odluka koje su za posljedicu imale genocid nad Bošnjacima, agresiju na BiH te druge ratne zločine, Skupština je usvajala jednoglasno. Dakle, uključujući i podignutu ruku Milorada Dodika. 

Jednoglasno usvojena odluka bila je i Deklaracija o proglašenju Republike Srpske i Ustav Republike Srpske, doneseni 9. januara 1992. godine, odnosno 28. februara 1992. Bili su to temeljni dokumenti nakon kojih su počinjeni monstruozni zločini.

Izjava "bio sam samo političar, zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske što mi je bio ratni raspored", nije nešto čime se baš pametno hvaliti. Uloga tih "samo političara" je dobila i jasnu definiciju u Haškom tribunalu. Između ostalog, u presudi Radovanu Karadžiću je opisano kakvu je ulogu imala od oktobra 1991. pa do kraja 1995. godine.