Crne su statistike u našoj zemlji a koje kažu da je svaka druga žena u BiH, starija od 15 godina, u svom životnom vijeku barem jedanput doživjela neku vrstu nasilja.

Najčešći zlostavljači su muškarci, supružnici, vanbračni partneri, osobe sa kojima žene žive. Mada ima slučajeva da su to roditelji, braća sinovi.

Neke od žena se odlučuju na ponovni život s nasilnikom 

- Fondacija lokalne demokratije već drugu godinu implementira projekat "Za život bez nasilja u Kantonu Sarajevo" u saradnji sa Medicus Mundi Meditterania, uz finansijsku podršku Grada Barcelone. U sklopu projekta radimo psihološku, pravnu i socijalnu podršku. U okviru socijalne podrške radimo i na ekonomskom osnaživanju žena žrtava nasilja u porodici. Kroz edukaciju vezanu za razvijanje malih biznisa je prošlo 30 žena. Nakon edukacije, finansijski smo podržali deset ideja za pokretanje vlastitog biznisa. Korisnice podrške su veoma zahvalne i sretne jer po prvi put imaju priliku za ekonomsko osamostaljivanje kroz finansiranje njihovih poduzetničkih ideja i razvoja malih biznisa - pojašnjava nam Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu.

Mubera Hodžić-Lemeš 

Dodaje da se oko 60 posto žena nakon boravka u Sigurnoj kući vrate u porodicu i nastave zajednički život sa počiniteljem nasilja.

- Neke od njih žele pokušati zajednički život u nadi da se počinitelj nasilja promijenio i da će imati sretan život. Jedan broj žena usljed nemogućnosti ekonomskog osamostaljenja, a bez podrške srodnika i društvene zajednice, donesu odluku o povratku u porodicu bez nade da će im biti bolje. Stoga je Fondacija lokalne demokratije pokrenula kampanju "Zajedno smo sigurne", čiji je cilj prikupljanje neophodnih sredstva za osiguranje sigurnog smještaja i pokrivanje troškova života za žene i djecu, žrtve nasilja, koji moraju napustiti Sigurnu kuću. Kroz naš rad smo se bezbroj puta osvjedočili da su osnaživanje i podrška u tom ključnom momentu izlaska iz Sigurne kuće prijelomni za svaku ženu žrtvu  nasilja - navodi Hodžić-Lemeš.

Naglašava da žene i djeca žrtve nasilja ne smiju biti prepušteni sami sebi.

- Oni su odgovornost sviju nas i zbog toga smo pokrenuli kampanju kojom želimo pomoći ženama koje ne žele povratak u nasilnu zajednicu ali im je za samostalan život potreba materijalna podrška - poručuje.

Pričali smo i sa jednom od žena koja je bila žrtva porodičnog nasilja, a koja je zahvaljujući jednom od projekata Fondacije lokalne demokratije započela mali biznis.

- Kada sam prolazila dramu u svom životu, bila bez posla, jedino su mi iz Fondacije lokalne demokratije pružili ruku spasa. Vrlo je važno da žena koja je bila žrtva zlostavljanja ima svoj novac, da ni o kome ne ovisi. Zahvaljujući jednom od njihovih projekata sada kod kuće šijem i tako zarađujem za život za sebe i svoju djevojčicu. Nije puno, ali je nama dovoljno i srce mi je puno. Od Fondacije sam dobila dvije mašine, od kojih je jedna za šivanje - priča nam ova žena.

I u Fondaciji Udružene žene Banja Luka čine sve da pomognu ženama žrtvama nasilja i kada završe svoj boravak u Sigurnoj kući u Banjoj Luci.

Donacije u hrani i namještaju 

- Trenutno u sigurnoj kući imamo 12 osoba, sedam žena i petero djece, a maksimalan kapacitet je do 24 osobe. Žene u sigurnu kuću dolaze u jednom teškom psihičko-fizičkom stanju nakon dugogodišnje izloženosti nasilju. Prvih 15 dana su pošteđene obaveza u kući kako bi se mogle adaptirati. Nakon toga traže da se uključe u aktivnosti. Sa njima rade psiholozi, klinički psiholozi, socijalni radnik, tu su radno okupacione terapije... Ukoliko djeca nisu mala, žene se vraćaju svojim radnim obavezama, ili traže posao nakon izlaska iz Sigurne kuće - priča nam Jasminka Pavića, članica Udruženja, a koja je po struci zdravstveni radnik i dodaje:

- Imamo nekoliko privatnih firmi sa kojima sarađujemo, a koje su mnoge žene koje su bile žrtve nasilja i boravile u sigurnoj kući, zaposlili. Neke od njih i danas rade. To je jedan od vidova pomoći za njihovo osamostaljivanje. Što dobijemo donacija u hrani, namještaju, jer ljudi mnogo toga doniraju, dajemo ženama koje izađu iz Sigurne kuće. Tu su obuke za rad, šivanje, izrada predmeta, rad na drvetu, keramici, okupaž. Na dosta njih veoma pozitivno djeluje radno- okupaciona terapija, to je nešto što vole, u čemu se pronalaze. Otkriju potencijal, crtu kreativnosti.

Napominje da su u kontaktu sa ženama žrtvama nasilja i nakon njihovog izlaska iz sigurne kuće.

- Provjeravamo kakva im je situacija ako su se vratile u zajednicu. Radimo povremeno neki projekat za njihovo ekonomsko osnaživanje. Dešava se da se žene vraćaju u ambijent u kojem su bile prije boravka u Sigurnoj kući. U većini slučajeva žene ipak uspiju da nađu neki modus, zaposle se. Čak i one koje nisu nikada radile uspiju se zaposliti, pronađu neki smještaj koji im finansijski odgovara, pogotovo ako žena ima podršku svoje porodice. Ako je žena prije dolaska u Sigurnu kuću radila, njena izlazna strategija je puno lakša. Ali imamo i slučajeve žena koje su dolazile sa sela, koje nikada nisu radile, ali su uspjele da se iščupaju, nađu neki smještaj i dan-danas žive bez nasilja - ispričala nam je Pavić.

Dodaje kako je u bh. sredini nasilje još uvijek lična stvar.

Zastrašujuće statistike u Bosni i Hercegovini 

- U našoj sredini nasilje je još uvijek nažalost lična stvar i prvi komšija kada čuje da se događa nasilje ne
prijavljuje. Po službenoj dužnosti ljekar kada vidi da je nasilje, trebalo bi da prijavi, ali to ne rade. To su stvari I žena kada ono baš vidi da ne može više, onda se odlučuje da prijavi nasilje. Kada to učini bude smještena i onda se s vremenom osnaži. Ali, sve dok ona u svojoj glavi ne prelomi da treba da izađe iz tog kruga, ništa. Puno ima slučajeva gdje žena prijavi nasilje, dođe policija i ne želi da podigne optužnicu, boji se šta će reći komšije - govori Pavić.

Pričali smo i sa Arnelom Buzaljko iz Udruženja Žena BiH Mostar.

- Udruženje ima Sigurnu kuću Marguerita u koju mi primamo i pružamo sigurno utočište od nasilne sredine, prvenstveno ženama žrtvama nasilja, porodičnog nasilja, ali i ženama žrtvama trgovine ljudima. Tu su žene koje su same ili sa djecom. Kapacitet je 28 ležaja. Njihov boravak u našoj sigurnoj kući nije striktno vremenski ograničen. Radimo sve što možemo da žene držimo tu koliko je potrebno. Imamo slučajeve kada su žene tu provele samo noć, ali i da nam je jedna žena ostala dvije godine. Ne možemo niti jednu ženu dovesti u situaciju da joj kažemo da ide, a nema gdje. Mi u Bosni i Hercegovini imamo zastrašujuće statistike. Govorimo o broju koji znamo, ali broj koji je stvaran je mnogo gori - upozorava Buzaljko i dodaje:

- Svaka druga žena u BiH starija od 15 godina u svom životnom vijeku barem je jedanput doživjela neku vrstu nasilja. A najčešći zlostavljači su muškarci, supružnici, vanbračni partneri, osobe sa kojima žene žive. Mada ima slučajeva da su to roditelji, brat, sin... različitih je slučajeva. Još uvijek je ovo patrijarhalno konzervativno društvo u kojem je sramota biti žrtva a nije sramota biti nasilnik. Žene dođu, prijave da imaju problem, da doživljavaju nasilje, da im treba pomoći, međutim, kada im kažemo kakva je procedura kada smiještanja u Sigurnu kuću, da to radimo u saradnji s MUP-om i Centrom za socijalni rad, nažalost, događa se da još uvijek kada se spomene policija, da one odustaju. Jer, to postaje javno i stvarno, nešto što će saznati komšiluk, rodbina...

Arnela Buzaljko

Ukazuje kako je praksa pokazala da se žene nerijetko vraćaju nasilnom partneru zato što su ekonomski ovisne o njemu, pogotovo zbog djece.

Nosile korisnicama hranu, higijenske potrepštine 

- Čim žena dođe u Sigurnu kuću mi imamo svoju ustaljenu proceduru, stručni tim osobe koje rade sa žrtvama. Prvo uradimo procjenu slučaja jer nijedan nije isti. U skladu sa potrebama svake žrtve pružamo psiho-socijalne tretmane, radno okupacione tretmane... Uključujemo ih dok su u sigurnoj kući, ali i kasnije u sve aktivnosti koje udruženje radi. Mi smo neprofitabilna organizacija i radimo po projektima. Neki traju par mjeseci, neku godinu, fokusirane su na žene žrtve nasilja - govori nam Buzaljko.

Dodaje da oni sa ženama žrtvama nasilja nikada ne prekidaju kontakt.

- I nakon što izađu iz Sigurne kuće ostajemo u kontaktu i pratimo situaciju. Znalo se dogoditi da ponovo reagujemo i što god da se događa mi ih uključujemo. Sada u vrijeme korone, pogotovo u martu-aprilu mi smo imali situaciju da radimo po terenu, da ne bismo te žene doveli u situaciju da, ako su iznenada ostale bez novca, da se vrate onome od koga su pobjegle. Mi smo obilazile svoje stare korisnice, nosile im hranu, higijenske potrepštine samo da ne dođu u situaciju da ostanu praznog frižidera i praznog novčanika. Vi znate da su zbog korone ljudi bez posla ostajali. A Mostar je specifičan po tom pitanju jer ovo je turistički grad i jako puno ljudi u februaru je razmišljalo u smislu, da ide ljeto da će naći sezonski posao, u suvenirnicama, kafićima... Došlo je ljeto i ne samo da ljudi nisu zapošljavali nove radnike, nego su i otpuštali stare jer nema turista - ispričala nam je Buzaljko.

(Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.)