VEZANI TEKST - Položeno cvijeće i odata pošta žrtvama ratnog zločina na Kazanima 

Ubijen iz čiste obijesti, samo zato što se nekome, iz kruga onih bliskih zločincu Mušanu Topaloviću, "moglo", piše Stav.ba

Otkud Ago Šteta među ubijenima na Kazanima? Ago koji čak nije ni bio Sarajlija, nije ni živio u tom gradu i vjerovatno nije ni imao pojma gdje je Trebević niti je ikada i čuo za Kazane, kamo su ga oni koji su ukaljali obraz časnih branitelja Sarajeva poveli, ka planini iznad bistričkih mahala?

Ime Age Štete među ubijenima na Kazanima godinama je mučilo i Merisu Karović-Babić iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Kopkalo ju je otkud on među ubijenima na Kazanima, činilo joj se Agino ime poznatim, a onda se sjetila da u svojoj arhivi, narasloj tokom istraživanja mjesta i okolnosti u kojima su masovno ubijane Sarajlije tokom Opsade, ima i ime djevojke ubijene u masakru u Livanjskoj ulici, da je Samija Šteta kćerka čovjeka koji se zvao Ago Šteta. I onda su se kockice posložile u mučan mozaik priče o nesretnoj porodici koja je nestala u samo godinu dana. Ni kriva ni dužna, iz čiste obijesti. Samo zato što se nekom, "našem" ili "njihovom" moglo.

VEZANI TEKST - Dunović o podizanju spomenika na Kazanima: Sarajevo se ovim izdiglo iznad mržnje i primitivizma

Ago Šteta je do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu sa suprugom i kćerkom živio u selu Šena Krena kod Rogatice. U svojoj su kući bili sve do ljeta 1993. godine.

- Radi se o jednoj zaista teškoj životnoj sudbini cijele porodice. Dok sam istraživala za knjigu Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme Opsade, pronašla sam podatak da je njegova kćerka Samija (Ago) Šteta rođena u Rogatici 1974. godine. Da je 8. novembra 1994. godine u 17.25 h ubijena u Livanjskoj ulici br. 36, odnosno da je tu teško ranjena, a smrt je nastupila u Kliničkom centru - priča za Stav Merisa Karović-Babić dok prolazi kroz najvažnije dijelove dosjea iz arhiva o stradanju porodice Šteta.

I tu nastaje drama Age Štete. Nekako je, oko 13 sati, prešao preko Vrbanja mosta. Čim je prešao most, preuzela ga je jedna jedinica iz sastava 10. brdske brigade i odvela u svoju komandu na Bistriku. Kako stoji u izjavi njegove kćerke Samije, "tu mu se gubi svaki trag. Niko ga poslije toga nije vidio i pretpostavlja se da je ubijen".

Čini se kako je nesretni Ago Šteta ubijen čim se dokopao toliko čekane slobode. Da li su mislili da je vojnik VRS, da je špijun, da je ubačen, da je zalutao s Grbavice... To znaju samo oni koji su ga iz bistričke komande odveli na Trebević i mrtvog bacili u jamu na Kazanima. Sva nesreća koja ga je mogla zadesiti sručila se na pleća tog nesretnog čovjeka, ubijenog mjesec prije no što će se država obračunati s Topalovićem i njegovim katilima.

VEZANI TEKST - KO SDA: Ne smije se optuživati časna Armija RBiH, zločin na Kazanima počinili su odmetnuti pojedinci

 

No, nesreća porodice Šteta je trajala i dalje. Kćerka Samija, koja je ostala sama, bez oba roditelja, nije razmijenjena tog dana kada joj je otac otišao preko Vrbanja mosta. Samiju ponovo vraćaju u policijsku stanicu u Rogatici, a odatle je vode i zatvaraju u koncentracioni logor "Rasadnik".

Logor "Rasadnik" je formiran u maju 1992. godine pod kontrolom takozvanog Kriznog štaba Općine Rogatica, a funkcionirao je sve do januara 1996. godine. "Rasadnik" u Rogatici je bilo poljoprivredno dobro koje se sastojalo od više baraka i zgrade uprave, a u svakoj je bilo pedesetak logoraša.

Svi logoraši su bili civili. Skoro pola od ukupnog broja su činili žene i djeca. Među njima su bile i dvije osobe starije od 100 godina. Logoraši su svakodnevno bili izloženi sistematskim maltretiranjima, zlostavljanjima, silovanjima i ubistvima, vođeni su u žive štitove i na prisilni rad. U okolini "Rasadnika" je od četvrtog do 11. novembra 1998. godine pronađeno 14 tijela bivših logoraša, i to kilometar i po od objekta. Jedno od tijela je pronađeno u šahtu u krugu logora, a 15. augusta 1992. iz "Rasadnika" je odvedeno 27 logoraša. Logoraši su prvo korišteni kao živi štit, a zatim strijeljani. Tog dana ubijena su 24 logoraša.

VEZANI TEKST - Zulfikarpašić i Deljković: Na Kazanima ne može pisati da je zločin počinila cijela herojska brigada i armija koja je branila Sarajevo

- Samija je u "Rasadniku" bila izložena raznoraznim torturama, da bi 1. maja 1994. godine bila prebačena u logor "Kula" u blizini Sarajeva, a potom 19. augusta 1994. godine, posredstvom Međunarodnog komiteta Crvenog križa, razmijenjena na Mostu bratstva i jedinstva s okupirane Grbavice - priča Karović-Babić.

Dodaje kako je Samija nakon razmjene stanovala u Livanjskoj ulici na br. 12, kod amidže i strine. Također je posvjedočila da su, u međuvremenu, njenom amidži dolazila lica iz CSB-a ili tužilaštva i uzimali neke podatke u vezi s mojim ocem. Nepuna tri mjeseca nakon razmjene, 8. novembra 1994. godine, Samija je ubijena gelerima granate u Livanjskoj ulici kod broja 36 - zaključuje Karović-Babić.

Krajem decembra 1994. godine, mjesec nakon što je Samija Šteta ubijena, u sarajevskom Okružnom vojnom sudu izrečene su kazne četrnaesterici pripadnika bivše 10. brdske brigade Prvog korpusa Armije BiH, kojoj je komandant bio Mušan Topalović. Nakon sudskog procesa koji je trajao osam mjeseci, osuđeni su Zijo Kubat, Refik Čolak, Esad Tucaković, Mevludin Selak, Omer Tendžo, Asif Alibašić, Senad Hasić, Samir Seferović, Sabahudin Žiga, Samir Ljubović, Esad Raonić, Senad Harači, Armin Hodžić, Sead Kadić.

Nedugo nakon obračuna s Topalovićem i njegovim odmetnicima obavljen je uviđaj na Kazanima i nakon toga ekshumacija tijela ubijenih. Na Kazanima i okolini su pronađeni posmrtni ostaci 29 ili 27 osoba, ovisno i podacima i izvorima. Iz jame Kazani ekshumirano je 21 ili 20 tijela, ostalih sedam ili osam su ekshumirani s obližnjih lokacija Grm i Maline. Nakon ekshumacije, identificirana su tijela osam ljudi. Identificirani su Marina i Radoslav Komljenac, Lavrian Vasilj, Milena Drašković, Ergin Nikolić, Dušan Jovanović, Predrag Šalipur i Zoran Vučurović.



Nakon ekshumacije i identifikacije nekih od ubijenih, posmrtni ostaci pokopani su kraj stadiona Koševo. Amor Mašović koji je godinama tragao za tijelima nestalih širom Bosne i Hercegovine se i danas sjeća kako je tijelo jednog od ubijenih identificirano nakon što mu je u džepu pronađen liječnički recept, za lijek koji je trebao njegovoj majci istog prezimena. U tom trenutku identifikacija tijela ostalih ubijenih nije bila moguća. Na Kazanima, Grmu, Malinama i Boguševcu ubijeno je ukupno 47 ljudi.

Na pomoćnom terenu stadiona Koševo je 27. novembra 1998. godine obavljena ekshumacija posmrtnih ostataka 28 vreća u kojima su se nalazili posmrtni ostaci najmanje 23 tijela, što je broj tijela utvrđen nakon DNK analize. U jednoj su se vreći nalazile kosti životinje. Identificirani su Nevenka Bošković, Novka Lemez, Stojan Žuža, Duško Jovanović, Marko Bošković, Ana Lavriv, Mileva Drašković, Vasilj Lavriv, Predrag Šalipur, Dragomir Ćeranić, Kosta Vrančić, Duško Pešić, Ljeposava Pešić, Slobodan Minić i Ago Šteta. Njegovo je tijelo predato federalnoj Komisiji petog juna 2007. godine. Ago Šteta konačni je smiraj našao na sarajevskom gradskom groblju Vlakovo.