Stanovnicima Večića sjećanja su pomiješana. Više od 200 mještana Večića je u protekloj agresiji na BiH ubijeno ili nestalo. Skoro svaka kuća je ostala bez jednog člana porodice.

- Nekad smo živjeli svi zajedno. Nismo se nikad dijelili i smatrali smo da nam je to prednost. Međutim, ni danas ne znam ništa za svog Mehmedaliju. Samo što je završio služenje vojnog roka, odveden je bez traga. Jedino što mi je ostalo od imena Mehmedalija jeste moj unuk, koji je dobio ime po mom sinu - govori Munira Botić.

Fata Alagić je prva Munirina komšinica, život je nije mazio. Zatičemo je dok obrađuje svoj vrt.

- Dok radim zemlju ni o čemu ne razmišljam. Tu se liječim. Kćerka i ja živimo same. Ovakve komšije ne bi imali nigdje. Godine su stigle, ali je lakše kada imate s kim podijeliti dobro i zlo - kazuje Fata.

Almir Botić je imao 14 godina kada je počeo rat, vratio se u Večiće gdje radi kao zavarivač.

- Supruga mi je iz Zenice, imamo dvoje djece, ne postoji mjesto gdje bih poželio da živimo pored Večića. U Kotor Varoši, ko želi, može da radi. Posla ima. Dobio sam kuću od Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica i to mi je dovoljno. Ništa više ne tražim. Želim da radim i svoju djecu učim da žive od svog rada - ističe Almir.

Haris Botić je mlađi Almirov brat, rođen je 1995. godine. O ratu zna samo iz priča.

- Rođaci mi pričaju o ratnim stradanjima. Teško je to slušati. Ti ljudi nam i danas podjednako nedostaju. Zaposlen sam u jednoj lokalnoj firmi i zadovoljan sam. Dio mojih prijatelja otišao je van države. Ja ne planiram ići. Družimo se i najbolje se osjećam u svojim Večićima. Dijaspora nas pomaže i svaka njihova podrška je prevažna jer držimo porodične i komšijske veze -govori Haris:

Ostavljamo Večiće u žuboru Cvrcke, svaki pedalj uzelenio i svaki kamen priča svoju priču. Munira i Fata piju popodnevnu kafu, čas se smiju, čas plaču.