Snažna eksplozija probudila je Bijeljince iza ponoći 31. marta 1992. godine. Aleksandar Zekić bacio je bombu u kafić kod autobuske stanice, povrijeđeno je šest osoba. Bila je to najava za rat u ovom gradu i teror koji će uslijediti narednih dana. Dan poslije, 1. aprila 1992. godine Bijeljina je gorjela.

Tog dana "Tigrovi" koje je vodio zločinac Željko Ražnatović Arkan okupirali su Bijeljinu. Ulaskom u Bijeljinu Arkan je preuzeo vlast u gradu te naredio sistematsko zlostavljanje i ubijanje muslimanskog stanovništva.

Tada je ubijeno najmanje 48 civila Bošnjaka. Leševi su danima ležali po ulicama. Sljedećih mjeseci nastavio se neviđen teror, pljačka ubijanje i protjerivanje Bošnjaka. Na prvi dan Bajrama, 4. aprila Arkanova Srpska dobrovoljačka garda ovladala je Bijeljinom. Arkan je tada u izjavi za medije govorio o "oslobođenoj Bijeljini". Dok su Arkanovci "oslobađali Bijeljinu", na minaretu džamije lepršala je srpska zastava, koju je Arkan postavio po ulasku u Bijeljinu.

Bijeljina je tada, bez većeg otpora, pala u ruke Arkanu, pod čijom komandom su bile jedinice koje su vodili Ljubiša Savić Mauzer i Vojkan Đurković. Šešeljevci na čelu sa četničkim vojvodom Mirkom Blagojevićem pružali su im pomoć. Na meti zločinca prvi su bili bogati Bijeljinci. Nakon toga, krenuli su ubijati svakoga na koga su naišli.

Arkanovim zločincima na bijeljinskim ulicama direktno su komandovali Marko Pejić zvani Peja Ciganin, Nebojša Đorđević Šuca, izvjesni Bojke i Vladimir Homa Rus. Nisu znali ko je ko u Bijeljini, i ubijali su uglavnom one na koje su prstom pokazale komšije, bijeljinski Srbi.

Fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote. Ron Haviv bio je slobodni fotoreporter i u Bijeljinu je došao s Arkanovom gardom. Njegove fotografije ubijanja Bošnjaka i Albanaca na ulicama Bijeljine objavili su svi važniji listovi u svijetu.

Visoka delegacija predvođena ratnim zločincima Biljanom Plavšić i Fikretom Abdićem, došla je tog aprila 1992. godine u Bijeljinu. Nakon obilaska grada, Biljana Plavšić "zahvaljuje" Arkanu, te proglašava "oslobođenje" Bijeljine, što ostaje trajno zabilježeno televizijskim kamerama.

Prije 31 godinu na današnji dan u hangare bivšeg Poljoprivrednog dobra "Semberija" dovedene su prve grupe Bošnjaka civila iz Bijeljine i Janje. U periodu od 1992. do 1995. godine, u logoru Batković bilo je zarobljeno i mučeno između 2.000 i 3.000 civila Bošnjaka iz Posavine, Podrinja i Krajine. Od stražara je jedino osuđen Gligor Begović, kojem je pred Sudom BiH izrečena kazna od 10 godina. 

U ovom zloglasnom logoru ubijeno je više od stotinu logoraša, a veliki broj njih ubijen je u živom štitu ili pri kopanju rovova na prvim borbenim linijama. Logor Batković zatvoren je tek nakon što je potpisan Dejtonski sporazum.

Protiv Željka Ražnatovića Haški tribunal potvrdio je optužnicu, ali su od sudske pravde bile brže Arkanove ubice. Biljana Plavšić priznala je u Haškom tribunalu da je učestvovala u pripremi etničkog čišćenja na širokom području, pa i onog u Bijeljini, te je osuđena na 11 godina. Zločini u Bijeljini uključeni su i u haške presude Mići Stanišiću, ministru unutrašnjih poslova RS-a, osuđenom na 22 godine, Momčilu Krajišniku, predsjedniku Skupštine RS-a, na 20 godina, Radovanu Karadžiću, predsjedniku RS-a i Ratku Mladiću, komandantu VRS-a osuđenim na doživotne robije.