Potpredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine Melika Mahmutbegović izražava krajnju zabrinutost zbog nedavnog napada na direktora disciplina za zdravlje djeteta, Klinike za pedijatriju KCUS, prof. dr. Edu Hasanbegovića i naglašava da primjena sile, prijetnja i ugrožavanje života ljekara i medicinskog osoblja nije, ne može biti i nikada neće biti opravdan način izražavanja brige i zaštite zdravstvenog stanja naše djece. Reakciju iz Kabineta potpredsjednice FBiH prenosimo u cijelosti:

Potpredsjednica Mahmutbegović, i kao majka i kao ljekar, u potpunosti razumije majčinski i roditeljski instikt za zaštitu i staranje oko najvrijednijeg što čovjek u toku svog života podigne i iza sebe ostavlja, oko naše djece, ali isto tako ukazuje na činjenicu da mnogobrojni problemi koji su, nažalost prisutni u našem, vrlo složenom zdravstvenom sistemu nikome ne daju za pravo da na bilo koji način ugrožava živote zdravstvenih radnika, koji u datim uslovima i mogućnostima i uz nadljudske napore, žrtvujući sebe spašavaju i liječe našu djecu i naše građane.

Primjena nasilja kao modela ponašanja u našem društvu, a što se, nažalost može svekodnevno primijetiti, pokreće lanac koji sigurno jeste put bez povratka, put koji onda ugrožava sve nas! Zato je bitno graditi sistem koji štiti i pacijente i ljekare!

Ljekari i medicinsko osoblje, osim svog odgovornog i profesionalnog rada, svakodnevno nose i teret neuređenog, racjepkanog i dobrim djelom neučinkovitog zdravstvenog sistema koji, primarno zbog organizacije po principu „podijeljene nadležnosti“ između Federacije Bosne i Hercegovine i kantona kreira niz funkcionalnih problema, među kojima je i centralizovana nabavka lijekova koja je u isključivoj nadležnosti Federalnog zavoda za zdravstveno osiguranje (FZZO).

Federalni zavod vrši nabavku lijekova i iste distribuira zdravstvenim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine, koje onda ljekari koriste i primjenjuju u svakodnevnim terapijama. Očekivano, oči pacijenata i članova njihovih porodica su usmjerene prema ljekarima i medicinskom osoblju koji su prvi u kontaktu sa pacijentima, a oni ne mogu uticati na procese nabavke lijekova i ostalih medicinskih potrepština, jer se ti procesi dešavaju izvan njihovih zdravstvenih ustanova.

Upravo iz ovih razloga, potreban je veći senzibilitet prema ljekarima i medicinskom osoblju kao i prema pacijentima i njihovim nabližim uz međusobno uvažavanje i iznalaženja najboljih mogućnosti liječenja i pružanja adekvatne medicinske usluge u Federalnom, vrlo komlikovanom zdravstvenom sistemu.

Sve ovo za sobom povlači neophodnost reorganizacije zdravstvenog sistema i stvaranja jednog djelotvornijeg sistema koji neće dopuštati da životi pacijenata budu ugroženi zbog administrativnih procedura i prepreka kao i sistem u kojem će ljekari biti tretirani kao službena lica.