open-navfaktor-logo
search
Olimpijada
Mirsada Burić pod snajperima trčala sarajevskim ulicama
Svaki put kad bih trčala kroz ulice grada, znala sam da sam blizu svog cilja i nastupu na Olimpijskim igrama na kojoj će se prvi put vihoriti zastava naše mlade nezavisne države koja je okrutno napadnuta, prisjeća se Burić
12.08.2019. u 20:14
get url
text
get url
text

Dok su na Sarajevo padale granate, pucali snajperi i iz minute u minutu gubili ljudski životi, Mirsada Burić, atletičarka, 1992. trčala je ulicama glavnog grada BiH i spremala se za Olimpijske igre u Barceloni.

Mirsada danas živi u Santa Barbari, malom gradiću na pacifičkoj obali Kalifornije. Iz Arizone se, kaže, preselila prije tri godine kako bi njena dvadesetogodišnja kćerka Rebeka i osmanaestogodišnji sin Amor imali pristup najboljim koledžima i univerzitetima.

Mirsada, iako po struci novinarka, usljed ekonomske krize u SAD-u promijenila je profesiju, te već 11 godina radi u oblasti finansija.

- Magistrirala sam političko novinarsto na čuvenom Kolumbija Univerzitetu u New Yorku. Plan mi je bio da izvještavam kao strani novinar o zbivanjima u Istočnoj Evropi i Balkanu. Međutim, sudbina je drugačije htjela tako da sam se posvetila svojoj djeci i poslu koji ne zahtijeva prekovremeno radno vrijeme, a i za razliku od ostalih profesija, uvijek nudi dobre beneficije što je meni kao samohranoj majci bilo itekako važno s obzirom na to da mnogi građani u Americi ne mogu priuštiti zdravstveno osiguranje koje je isključivo privatizovano – pojašnjava Burić.

S ponosom ističe da joj je kćerka na trećoj godini fakulteta, te da uporedo studira dva smjera u naučnim oblastima, a sin počinje sa studijom ekonomije krajem ovog mjeseca. Prije tri godine Mirsada je upoznala i svog supruga Muhameda, porijeklom iz Tripolija.

{$galerijaFotografija}

- Činjenica je da je više vremena prošlo od mog odlaska iz Sarajeva nego mog života u tom gradu u kojem sam završila Prvu gimnaziju i studirala novinarstvo i sociologiju. Mnoga lica i pozanstva iz prošlosti polako blijede. A najteži su susreti i rastanci sa najbližim koje obično završe sa kletvom o dušmanima koji su nas rastavili, dugim zagrljajima i potisnutim jecajima. Majčini bolni uzdasi, koji potajno govore koliko joj nedostajemo, režu dušu i ostavljaju dugog traga – priča Mirsada za Faktor.

Atletikom se počela baviti sa 11 godina nakon jednog školskog krosa.

- Dragomir Čabrilo je vodio sekciju u Reljevu, a ona je bila sastavni dio Atletskog kluba Željezničar. Kao bivši srednjoprugaš,  Čabrilo je okupljao mlade talente sa područja Bojnika, Reljeva, Zabrđa, Rječice, Briješća i Rajlovca. Već u osnovnoj školi počela sam da ostvarujem zapažene rezultate i osvajam medalje na republičkim prvenstvima, a uskoro i na državnim. Moj rekord na 5.000 metara u vremenu od 15:53,54 koji sam istrčala na mitingu u Kaliforniji 1995. godine, a sa kojim sam se kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo te iste godine u Švedskoj, jos stoji kao zvanični rekord Bosne i Hercegovine. Moj posljednji nastup za reprezentaciju bio je u martu 1992. godine kada sam osvojila bronzanu medalju za seniorke na Balkanskom krosu u Grčkoj. Već tada put prema Beogradu, gdje nam je bilo zbirno mjesto prije odlaska za Grčku, nagovještavao je početak jedne tragedije i agresije o kojoj niko nije mogao ni sanjati. Naime, putevi koji su vodili prema gradu na Dunavu već su bili presječeni mnogim barikadama, a mostove su kontrolisala uniformisana, naoružana i bradata lica koja su me podsjećala na priče mog dede iz Drugog svjetskog rata – prisjeća se Burić.

Burić je zajedno sa članovima svoje porodice i komšijama bila zarobljena u logoru u Rajlovcu.

- Nakon svih ovih godina još je teško suočiti se sa činjenicom da su zlodjela počinjena rukom nikog drugog nego naših komšija, školskih drugova i ljudi sa kojim sam provela svoje djetinjstvo i ranu mladost. Ali niko od njih nije imao svijest i savijest da bilo šta kaže, čak ni moje drugarice sa kojim sam trenirala godinama i koje su mi bile kao sestre. Kada smo se predali, razdvojili su muškarce od žena i djece i počeli su brutalno da ih tuku čime su stigli. Tu sam zajedno sa 13 članova svoje porodice provela 13 dana. Skoro svi preživjeli muškarci iz Ahatovića koji su bili zarobljeni ubijeni su nakon 13 dana zarobljeništva. Nas su razmijenili za srpske snajperiste, a njih su odvukli u nepoznatom pravcu – priča Burić.

Mirsadin brat ubijen je u Ahatovićima, a ostaci su mu pronađeni nakon rata u masovnoj grobnici zajedno sa 16 drugih mještana.

- Onog jutra kada smo se mi predali, moj brat je odlučio da će se pokušati probiti prema slobodnoj teritoriji, prema Visokom. Sa svojim najboljim drugom Nijazom, u ranim jutarnjim satima 1. juna 1992. uputili su se prema Ahatovićima ne znajući da smo već bili opkoljeni i da su prijelazi prema šumama iza Ahatovića bili minirani. Nisu imali gdje i tu su obojica ubijeni. Moj rođak Rusmir Pašić, koji je bio milicioner prije rata, mučen je, a poslije i ubijen na svirep način. Njegovi ostaci su također pronađeni poslije rata. Moj 12-godišnji rođak Adnan Hadžić je jedan od 1.700 djece nastradale u Sarajevu. Usmrćen je gelerom granate koja je pala ispred stana njegovih roditelja u blizini Baščaršije. O njegovoj preranoj smrti saznala sam dok sam gledala večernji dnevnik na CBS News u Arizoni. Naime, ekipa CBS novinara se zadesila u blizini nakon što je pala granata i snimila je njegovu sestru Arnu. Njena slika kako hoda bosa po staklu u majici obojenoj krvlju njenog brata i vrišti bespomoćno nikad mi neće biti izbrisana iz sjećanja – kazala je Burić.

Olimpijski komitet je, nakon što je puštena iz zarobljeništva, poslao poziv Mirsadi za učešće na Olimpijskim igrama.

- Moja najveća briga je bila kako se vratiti u formu za tako veliki nastup nakon 13 dana zarobljeništva i dnevnog preživljavanja na jednoj kriški hljeba i šolji čaja. Imala sam nešto manje od šest sedmica za te pripreme. Cijeli svijet mi se promijenio za samo 15 dana i ništa više nije bilo kao prije niti se moglo ispraviti. Moja generacija je bila primorana da odraste preko noći s obzirom na to sa kojim zlom smo bili suočeni. Koliko god da sam se radovala nastupu na Olimpijadi, ono je bilo zasjenjeno svakodnevnom tugom i tragedijom koja se dešavala u gradu kao i brigom za bratom, za malom djecom od sestre i mnogim drugim. I onda je došlo pitanje gdje i kako trenirati kada je koševski stadion kao i cijeli grad bio pod nišanom. Onda sam shvatila da bez obzira da li trčali po gradu, sjedili u stanu, stajali u redu za hljeb i vodu, da svi građani Sarajeva svakodnevno učestvuju u ruskom ruletu i rizikuju svoj život kako bi opstali. U isto vrijeme, sa tim činom, pokazivali su svoj inat i otpor prema dželatima po brdima – pojašnjava.

Svoje treninge je, kaže, pokušavala uskladiti prema intenzitetu granatiranja.

- Kad bi se tutnjeva granata i zvižduci snajpera malo stišali, obično sam trčala kroz sporedne ulice koje nisu bile direktna meta i koje su bile zaklonjene zgradama i kontejnerima po raskrsnicama. Pošto sam privremeno stanovala na Koševskom Brdu, koristila sam taj dio grada i za treninge. Kada su napadi bili žestoki, stepenice u neboderima bile su korisne kako za kondiciju, tako i za određene vježbe. Ponekad sam trenirala i u podzemnom parkiralištu Holiday Inna gdje su uglavnom jedinice UN-a bile stacionirane. Par puta sam neočekivano uletjela u kišu granata. Geleri oko mene su zviždali i činilo mi se da sve što sam više pokušavala da se udaljim od njih, da su one sve vise i bliže odjekivali iza mene. Tek poneko lice bi izvirilo iz podruma i sugerisalo da se sklonim. Neki građani bi me u čuđenju gledali dok bi drugi pljeskali i bodrili me. Prozvali su me Madam Snajper u jednoj epizodi Nadrealista – kaže Burić.

U njoj se kaže, zbog situacije u kojoj se nalazi država, rodio inat i prkos.

- Svaki put kad bih trčala kroz ulice grada, znala sam da sam blizu svog cilja i nastupu na Olimpijskim igrama na kojoj će se prvi put vihoriti zastava naše mlade nezavisne države koja je okrutno napadnuta.  Dok su mnogi goloruki građani branili grad i BiH od dobro naoružanog neprijatelja koji je imao namjeru da nas istrijebi, nas 10 sportista, pripadnika sva tri naroda, branilo je njenu nezavisnost i postojanost nastupom na Olimpijadi. Jako sam ponosna na tu činjenicu i bez obzira na to što smo zaboravljeni, niko ne može negirati da smo mi tim prvim nastupom na toj svjetskoj manifestaciji utemeljili put za buduće generacije kako u sportu tako i u drugim domenima života – priča Burić.

Njena priča prešla je tadašnje granice BiH, te su o Mirsadi pisali i izvještavali brojni svjetski mediji.

- Moja slika kako trčim pored zapaljene Zetre koju je slikao novinar Associated Pressa obišla je svijet i objavljena je u najpoznatim svjetskim novinskim agencijama uključujuci New York Times, LA Times and Washington Post. To je popraćeno sa intervjuima za CBS News, ABC News, CNN, NBC, ESPN kao i mnoge druge televizijske kuće. Nijedan intervju nije prošao, a da se nisam osvrnula na hiljade ubijenih, prognanih, ispaćenih i izgladnjelih sugrađana. Nažalost, te slike nisu bile dovoljne za njihove vodeće ljude i vladine organe da intervenišu dok već nije bilo kasno za mnoge žrtve.  Ta intervencija koja je izostala u prvim ratnim mjesecima je itekako doprinijela pokušajima razaranja jedinstvene BiH – kaže Burić.

Mirsada ističe kako će Bosna i Hercegovina uvijek biti njena domovina bez obzira na to gdje živi i gdje će provesti ostatak svog života.

- Ona je daleko od očiju, ali nikad nije daleko od srca. Teško je naći onaj bosanski rahatluk negdje drugo nakon što ga osjetite i doživite u Bosni. Tu riječ kao i njeno duboko značenje teško je prevesti na strane jezike. Voljela bih da mogu sebi priuštiti da dođem češće. Moja majka je spona koja dolaske čini sretnim, a odlaske tužnim – zaključuje Burić.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.