open-navfaktor-logo
search
Intervju
Nihad Hasanović: Nemam talenat da okrenem glavu od ratnog nasilja
"Vidimo se u X" novi je roman pisca i novinara Nihada Hasanovića, u izdavaštvu "Nomada", za koji urednik romana, Tomislav Marković, kaže da je to "uzbudljiva saga o dugogodišnjem prijateljstvu između pripovjedača Andreja Vukelića Andija i Orhana Ferizovića zvanog Grof".
29.11.2022. u 09:41
get url
text

Hasanović je rođeni Bišćanin sa sarajevskom adresom, a napisao je i romane "Laki pogon", "Čovjek iz podruma" i "O roštilju i raznim smetnjama". Autor je drama, kratkih priča i eseja – i prevodilac s francuskog, španskog i engleskog.

U intervjuu za Faktor Hasanović je govorio o novom romanu, temi rat koja je sveprisutna u bh. književnosti, kako nastaju njegova djela, ali i šta nakon "Vidimo se u X".

Izašao je Vaš novi roman "Vidimo se u X". Već kod naslova nastaje misterija, odnosno stvara je "X". Otkrijte nam gdje je "X" i o čemu roman govori?

Volio bih ipak da tajnu ne otkrivam čitaocima, da im ne pokvarim putovanje kroz priču. Ali evo nabacit ću nekoliko aluzija: "X" kao nepoznanica u matematici, kao neodređeno, teško pronalazivo mjesto, kao grad, nestvaran grad, u kojem se sve želje ostvaruju.

Mislim da sam dobro primijetila, ali ispravite me ako griješim, u Vašim romanima dosta je zastupljena ratna tematika. No isto tako svaki razgovor u BiH počinje ili završava pričom o ratu. Filmovi koji su snimljeni, uglavnom govore o ratu. Mnogi slikarski velikani su svoje cikluse posvetili ovoj temi, nastale su pozorišne predstave... Kako biste nazvali / opisali ovaj ako ga možemo nazvati "fenomen"? Naravno da treba njegovati kulturu sjećanja, no postoji i druga strana medalje - zvana zasićenje...

Tema rata je toliko prisutna u bh. književnosti, između ostalog, i zato što opasnosti od njegovog ponovnog izbijanja još vrebaju iza ugla. Mene ta tema nikada nije zasitila, bilo da je riječ o našem ratu ili krvoprolićima koja su se desila ili dešavaju u svijetu. Nesposoban sam da zažmirim na to. Nemam talenat da okrenem glavu od tolikog masovnog nasilja. I dan-danas snimaju se igrani fimovi o dobu Holokausta pa se ne govori: "Dajte više prestanite da nam dosađujete s tim!" Nedavno se pojavila televizijska serija "Na zapadu ništa novo", koja tretira Prvi svjetski rat. Dakle, tranšeji, blato, nepojmljiva, besmislena stradanja. Ja se nikad nisam bavio toliko ratom koliko osobama na koje je rat ostavio snažan pečat. Rat ih je deformirao ili reformirao, birajte koju ćete riječ. Budući da me zanima ovovremena Bosna, prevario bih sebe kad bih tu sveprožimajuću tragediju, koja nas je toliko izmučila, zaobišao. Ali to je u mom pisanju izražena, ali ne i ključna tema. Nije glavna opsesija. Kao "velike" teme, mene više zanimaju ateizam, odnos između humanistike i prirodnih nauka, utjecaj digitalnih tehnologija, ljudska tjelesnost, seksualnost, sprega intime i politike. "Vidimo se u X" prilično slobodno korača po tim područjima, dok bolne devedesete odjekuju iz mračnih uglova.

Većina pisaca sa kojim sam razgovarala kažu da sva djela koja su napisali, jednostavno su morala izaći iz njih. Kako kod Vas ide taj proces, da li tema jedno vrijeme živi u Vama, a olakšanje osjetite kada je "prebacite" na papir. Koliko "muke" prođe jedan pisac od početne ideje do konačne realizacije?

Prvo mic po mic, a onda u sve jačim naletima. Zamisli za romane, u mom slučaju, nastaju najprije kao bljeskovi u svijesti koji se vremenom gomilaju i preslaguju. Zvuči kao mistika, ali tako je. Kao da imate neko golemo stvorenje u podvijesti koje vam se malo-pomalo otkriva. Krotite ga, dozivate, pričate s njim, dodvoravate mu se nekakvim knjigama, pjesmama, sugestijama. Bude momenata kad se probudim usred noći s nekim snom u glavi i osjetim da bi se on mogao razraditi u priču. Kod mene to nije čisti racionalni proces, u smislu da gradim neke atraktivne, pomodne fabule koje bi se mogle svidjeti publici. Proces obično teče bez srkleta, ide induktivnim putem, dakle odozdo prema gore. Recimo, krećem od sitnih, naoko beznačajnih, ali značenjem potentnih događaja s kojima se suočavam u svakodnevici. Sve se razvija polako, izlaže se testovima koje postavlja prolazak dugih vremenskih intervala. I zato pišem romane godinama. Da napišem jedan za mjesec-dva, nema teorije.

Isplati li se biti pisac u BiH, u Vašem iskustvu?

Mentalno da, finansijski ne.

Šta je sljedeće - nova knjiga, možda scenarij za film, dramski tekst za predstavu ili...?

Pozorišni komadi su mi stara ljubav iz mladosti. Ali odavno se suzdržavam da ih pišem. "Čemu gubiti dragocjeno vrijeme? Kakve su šanse da se takvo nešto izvede na daskama?" I onda odustanem. U posljednje vrijeme sam se zaljubio u formu kratkog romana, pa sad s tim eksperimentišem. Na stotinjak stranica možete da zasnujete cijeli jedan univerzum, realistični, naučnofantastični, kakav hoćete, a opet da knjiga sačuva moćan emocionalni i narativni naboj, da se ne razvodni, i da je idejno svježa. S romanima-ciglama to je puno teže postići.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.