Tada studentica žurnalistike i reporterka, danas novinarka "Radija Olovo", Amira Milunić je radeći svakodnevno gledala kako ljudi ginu od granata i kako nestaje grad u kome je rođena. Nerijetko je bilježila i događaje u ratnoj podzemnoj bolnici.

- Imali ste osjećaj da ste u nekom vanzemaljskom objektu, jednostavno ne možete da vjerujete da se sve to dešava u istom trenutku, da se u drugoj sobi rađa dijete, a ovamo se čovjek bori za život. Sve na jednom mjestu, i život i smrt. Tako nekako nam je tih dana bilo - govori s uzbuđenjem.

Amira Milunić, novinarka Radio Olovo

Danas je ovaj objekat, koji u Olovu smatraju simbolom otpora, napušten i gotovo urušen, zbog čega se stide i žale nekadašnji ratni hirurzi, medicinske sestre, pacijenti i građani Olova s kojima su razgovarali novinari Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Dom zdravlja žestoko granatiran

Početkom ratnih dejstava u augustu 1992. godine u Olovu, građani nisu znali šta su granate i kakva je njihova razorna moć, a ljekari su se prvi put susreli s povredama koje do tada nisu mogli ni zamisliti, kaže medicinska sestra Mevlida Kulić za BIRN BiH.

- Nisu znali šta je sklonište i otišli su u potok. Petero ljudi je ranjeno, troje teško, a jedno dijete je poginulo. Za nas je to bilo strašno - govori ona.

Mevlida Kulić, medicinska sestra u Ratnoj bolnici Olovo

Reporteri Amira Milunić i Velid Džindo i snimatelj Zlatan Kopić tada su snimili prve ratne priloge koje su slali u Sarajevo. Njihovi arhivski snimci danas svjedoče o ratom razorenom Olovu, kao i o razaranju Doma zdravlja i radu u do tada neviđenim uslovima.

Velid Džindo, ratni reporter

Nekadašnji načelnik saniteta doktor Mujo Hodžić objašnjava da zbog intenzivnog granatiranja više ni rad u podrumskim prostorijama Doma zdravlja nije bio siguran.

- Osjetili smo svu žestinu granatiranja jer je Dom zdravlja bio jako markantna meta – velika i bijela zgrada bila je optički vidljiva s položaja odakle su dolazile tenkovske i haubičke granate. Tako da je čitava prednja strana Doma zdravlja bila ruinirana i bukvalno pretvorena u jednu veliku ruševinu - kaže Hodžić, kao i da je zbog toga odlučeno da se Dom zdravlja Olovo izmjesti na lokaciju van dometa artiljerijskih projektila. Sam je učestvovao u pronalasku odgovarajućeg polažaja na lokalitetu zvanom Paska luka, kilometar i po od Olova na putu prema Zavidovićima.

Dom zdravlja Olovo

Specijalista interne medicine i današnji direktor Doma zdravlja Olovo, doktor Izudin Kućanović govori da je vrlo brzo nakon pronalaska odgovarajuće lokacije izgrađena zemunica, u koju su u toku noći s 3. na 4. maj 1993. godine preseljeni pacijenti i osoblje.

- Objekat je smješten praktično u zemlji. Napravljen je tako da je prostor iskopan, a onda je napravljena ta drvena konstrukcija, koja je ponovo prekrivena određenom količinom zemlje. (...) Tako da smo taj bezbjednosni momenat riješili izgradnjom takvog objekta, ali smo mi i dalje gubili ljude zato što nismo imali hirurgiju i zato što je naš transport prema Tuzli trajao po četiri i po do pet sati - opisuje Kućanović.

Ratna bolnica Paska luka – Olovo

Hirurzi bez granica

U bolnicu pod zemljom u Olovu je prvo stigla hirurška pomoć iz Tuzle na čelu s doktorom Abdulahom Fazlićem, a potom 1994. godine i hirurzi iz Sarajeva. Danas penzionisani ratni hirurg, Fazlić se u razgovoru za BIRN BiH prisjetio uslova rada pod zemljom, u improviziranim salama bez struje, te nadljudskih napora da se spasi svaki život.

Dok ulazi kroz ruševnu konstrukciju, na mjesto o kome priča s ponosom, objašnjava da je ulagao maksimalne napore zajedno s domaćim ljekarima da bi invaliditet bio što manji, i dok ekipi BIRN-a BiH pokazuje medicinsku opremu koja i dalje stoji na oronulim policama, nastavlja: "Ratni hirurg ne može promijeniti stanje na terenu, ali se može truditi da bude što manje žrtava."

- To znači prilagođavanje uslovima i radu s onim što je na raspolaganju - kaže Fazlić, dodajući da mu je jedne prilike tokom rada na arteriji pomagao i vozač, jer niko drugi nije bio slobodan.

Abdulah Fazlić i Izudin Kućanović

- Doktor Fazlić je znao reći – i u najboljim uslovima, i u najbolje vrijeme, ne prežive svi i morate se držati toga, inače nećete uspjeti ni u čemu. To nas je vodilo, barem meni je to stvarno pomagalo - ističe medicinska sestra Kulić i govori kako je u bolnici pod zemljom uz doktora Fazlića radila i amputacije ekstremiteta, abdominalne, hirurške i ortopedske intervencije.

Od doktora Fazlića je učio i doktor Mujo Hodžić, koji kaže da su "ljudi bukvalno spašavani iz mrtvih" i da se zbog toga i dan-danas u Olovu pamte hirurške ekipe koje su pritekle u pomoć.

Dr. Mujo Hodžić, specijalista urgentne medicine

Nermin Ibrahimović kaže da su njega u ratnoj bolnici "izvukli iz mrtvih", a snimatelj Zlatan Kopić da se sjeća dobrote i ljudskosti doktora Muje Hodžića i mobilne ekipe iz Sarajeva koja mu je spasila život. Obojica su ranjeni na liniji – Ibrahimović kao borac, Kopić kao snimatelj.

Nekad mu je kamera, priča on, pomagala da se krije iza objektiva i zamišlja da scene amputacija koje je snimao nisu stvarne, a nekada je taj isti objektiv donosio radost. Bilo je to na dan kada su ga iz bolnice pozvali da snimi prvi carski rez u Olovu, koji tu nije rađen ni prije rata.

- Jedno prelijepo iskustvo. Beba je muškarac bila, pa čim su je izvadili iz utrobe, prvo je piškila pa je tek onda zaplakala. Jedna lijepa priča životna, osvježenje u svemu tome - podijelio je Kopić sjećanje uz smijeh.

Zlatan Kopić, ratni snimatelj

Nekadašnje čudo uništilo vrijeme

Zbog komplikacija da je transportuju za Tuzlu, prema riječima babice Senade Selibašić, Senaidi Zukić doktori su u bolnici pod zemljom morali uraditi carski rez. Babica opisuje da su životi majke i bebe bili ugroženi, te da ni sam doktor do tada nije imao praktično iskustvo carskog reza.

Zukić, pokazujući fotografije sina, kaže da nije bilo ratne bolnice, danas ne bi bilo nje ili djeteta. Ili oboje. S grčem na licu opisuje šta je sve preživjela tog dana, govoreći kako je gubila mnogo krvi i trpjela bolove.

Senaida Zukić

- Kad sam se probudila, bilo mi je hladno, groznica me neka tresla. (...) U tom momentu sam imala toliko jake bolove da nisam ni pitala za dijete. Babica Senada je bila jako divna osoba i pozitivna, tješila me, pomagala koliko je bila u mogućnosti. Toliko me je boljelo da nisam stvarno mogla ni da ustanem. Kad mi je Senada donijela bebu, pitala sam je li beba živa i ima li kilu - kroz suze se prisjeća Zukić objašnjavajući da nema riječi kojima bi mogla opisati taj događaj i osjećanja.

Nekadašnji direktor ratne bolnice u Paskoj luci Enver Šabanović kaže da je pod zemljom rođeno oko 500 beba te navodi da iako su brojne operacije rađene u lošim uslovima, nije bilo nikakvih komplikacija, kao i da je mjesečno bolnica primala oko 1.350 pacijenata.

Prije nekoliko godina, nekadašnje radno mjesto pod zemljom prvi put od rata obišao je i doktor Fazlić. Većina je objekta urušena, a okolina je obrasla prirodom.

- Navratio sam i vidio da je to zub vremena već uništio i da je ratna bolnica Olovo devastirana. Duboko u srcu me zaboljelo. Vjerujte, isto kao da sam došao na zgarište rođene kuće, da sam vidio da mi je kuća izgorjela. To je trebalo sačuvati - govori Fazlić.

Paska Luka – Olovo

- Olovska bolnica, ratna bolnica, za stanovništvo općine Olovo i za sva raseljena lica – kojih je bilo na hiljade na području Olova – značila je život. Za naše ranjene borce značila je također život - navodi doktor Kućanović, dodajući da je odavno trebala biti muzejski i edukacioni centar.

Kulić kaže da se ranije pričalo da se bolnica pretvori u muzej i da je kompletna oprema operacione sale bila ostavljena kao eksponat.

Doktor Šabanović kaže da je pokušavao pokrenuti ovu inicjativu, kao i snimatelj Zlatan Kopić, ali da su uvijek odgovori glasili da nema novca.

Džemal Memagić, načelnik Općine Olovo, za BIRN BiH kaže da je obnova u planu.

- Sama lokacija je takva da, po meni, zahtijeva dosta finansijskih sredstva i bili smo prinuđeni da od Federacije otkupimo dio zemlje, i napravili smo krug gdje ćemo kvalitetno obnoviti tu bolnicu - kaže Memagić i dodaje kako očekuje obnovu bolnice za dvije ili tri godine.