Branilac Dejan Bogdanović je iznoseći žalbu naveo da nije uveden nijedan dokaz da su događaji koji su Radomiru Šušnjaru stavljeni na teret počinjeni u vrijeme rata, kao i da prvostepeni Sud nije dao suštinska objašnjenja na neke činjenice.

Prema odbrani, nijedan svjedok nije rekao da su kuće Jusufa Memića i Adema Omergića udaljene jedna od druge 30 metara, kako je navedeno u presudi, a nema dokaza da je optuženi Šušnjar pristupio pred kuću Omeragića.

Bogdanović je rekao da su prihvaćeni iskazi svjedoka koji su iznosili posredna saznanja o događaju, te se u svom izlaganju osvrnuo na nezakonitost istrage i fizičke karakteristike optuženog i pojasnio da se iz opisa koji su dali svjedoci može govoriti o više osoba.

- Tužilaštvo je vodilo istragu protiv druge osobe. Svjedoci su u svojim najranijim sjećanjima govorili o osobi koja ima 25 do 46 godina, sa dugom bradom. Od 2008. se pojavljuju nove karakteristike, a od 2012. ime Radomir Šušnjar. Od tada se svi svjedoci drže toga da je crn, nizak, da je povremeno radio u Francuskoj, da radi u pekari. Poznaju ga kao komšiju, a niko ne zna njegovo ime - kazao je Bogdanović.

Nije predočen nijedan dokaz, nastavio je branilac, da je optuženi osoba koja je u vrijeme događaja bila mobilisana.

- U presudi stoji da je "viđan sa paravojnim formacijama", a nijedan svjedok to nije rekao. Sud je to proizvoljno utvrdio - naveo je branilac i dodao da je presuda nepravilna, suprotna i proširena u odnosu na obrazloženje i da su nakon te odluke ostali "upitnici".

Šušnjar se pridružio izlaganju svog branioca i dodao: "Odgovorno tvrdim da ja nisam ta ličnost. Nemam šta drugo da kažem".

Tužilac Saša Sarajlić je rekao da su svjedoci optuženog poznavali pod nadimkom "Lalco" nakon čega se utvrđivao njegov identitet, da je početak i kraj ratnog stanja opšte poznata činjenica koja se ne dokazuje, kao i da je da li je optuženi bio mobilisan ili ne, apsolutno nebitno.

- Nema nikakvih nedoumica koje bi mogle stvoriti dilemu ovom Vijeću da potvrdi prvostepenu presudu - dodao je tužilac.

Prvostepenom presudom iz oktobra 2019. Šušnjar je proglašen krivim što je zajedno s Milanom i Sredojem Lukićem u junu 1992. učestvovao u napadu, nečovječnom postupanju i pljačkanju imovine stanovnika sela Koritnik koji su prethodno dovedeni u kuću Jusufa Memića, te je u susjednoj prostoriji kuće vršio pretres civila, naređujući im da skidaju odjeću.

Nakon što su civili pretreseni, prema presudi, naređeno im je da izađu iz kuće Memića i da u koloni pređu u kuću Adema Omeragića te su uvedeni u prizemlje objekta, nakon čega je Milan Lukić ubacio zapaljivu eksplozivnu napravu, izazvavši požar, dok je Šušnjar ubacio ručnu bombu te su svi istovremeno pucali, onemogućavajući civilima da pobjegnu, a napad je za posljedicu imao ubistva 26 civila.

Apelaciono vijeće će odluku po žalbi Odbrane donijeti u zakonom propisanom roku.