Vučićeva Srbija i Hrvatska pod HDZ-om su gotovo isključivo negativni akteri unutar BiH, dok je Crna Gora posljednjih dvadeset godina bila blagonaklon susjed BiH, iako je njeno rukovodstvo bilo uz Miloševića na početku rata protiv BiH. Ulazak Crne Gore u NATO je, osim strateškog poraza srpskog nacionalizma, predstavljao i inspiraciju onima koji su vjerovali da je sličan scenario moguć i u Bosni i Hercegovini i stvarao osjećaj kod dijela srpske elite u BiH da je možda isplativo odigrati na kartu atlantske BiH, makar uvijeno i suzdržano.

Međutim, nakon nedjeljnih izbora velikosrpski projekat izgleda realno dostižan prvi puta od 1999. kada se činilo da je zauvijek uništen bombama NATO pakta. Povratak Crne Gore pod skute Srbije i Rusije je signal za reaktivaciju velikom broju kolebljivih srpskih nacionalista unutar BiH koji su iz taktičkih razloga odustali od djelovanja na platformi ujedinjenja svih Srba u jednu državu. San o velikoj Srbiji se opet čini realnim. Indikativno je učešće opozicionih političara iz Banje Luke u tzv. litijama u CG, kao i nacionalistički ispadi ključnih aktera u kojima Bošnjake opet pogrdno nazivaju Turcima. Opozicija Dodiku, okupljena oko SDS-a i PDP-a, se ideološki vratila u devedesete iako su njene ključne figure, kao Draško Stanivuković, ljudi koji se tog perioda ne mogu ni sjećati. 

Dritan Abazović, Albanac kojeg je intelektualno tesao Fakultet političkih nauka u Sarajevu, je ključna figura za budućnost cijelog Balkana jer bez njegovog glasa nema većine protiv Đukanovića. Čini se da je odabrao da bude nasljednik Rahmana Morine i Fikreta Abdića, iako je svjestan da ide u koaliciju s četnicima koji su pobjedu nad Đukanovićem proslavili napadima na malobrojne Bošnjake Pljevalja i divljanje po cijelom Balkanu.

Moguće je da Abazović ima iluzije da može kontrolisati vlast kojoj neće više trebati nakon što je jednom izglasa. Naime, dijelovi DPS-a će vjerovatno odlučiti da promijene politički dres i uđu u vlast sa Amfilohijevim Demokratskim frontom ako vide da je to jedini način da se održe u vlasti. To što će Abazović, u tom slučaju, biti upamćen kao najveći korisni idiot u historiji Balkana nakon Sejde Bajramovića nije nikakva utjeha za one koji će biti žrtve njegovih odluka. Svakako ne treba zanemariti ni ulogu Muamera Zukorlića koji je u koaliciji sa Abazovićem. Posljedice Abazovićeve odluke treba fakturisati i njemu i njegovim satelitima koje ujedinjuje želja da budu Beogradu ono što je Ramzan Kadirov Putinu: najgora moguća verzija muslimana u očima liberalnog zapada. Saveznici Zukorlićeve politike u Sarajevu se moraju javno očitovati o njegovom učešću u dovođenju BiH u potpuno okruženje. 

I tu dolazimo do onog najvažnijeg: šta političko Sarajevo da radi kao odgovor na ove izuzetno nepovoljne okolnosti? Osim prekidanja saradnje sa Zukorlićem, političko Sarajevo mora da shvati da nema luksuz da sav politički život svodi na to ko kontroliše kantonalna javna preduzeća. Nova regionalna i globalna realnost se mora uvažiti i bez odlaganja djelovati, a to znači da se javni prostor mora dekantonizirati i debata fokusirati na odbranu institucija države BiH bez kojih Bošnjaci neće preživjeti kao narod koji je meta genocidnih namjera. 

Treba konačno shvatiti da međunarodne zajednice kao odlučujućeg aktera više u suštini nema u BiH. Nezainteresovanost SAD-a za bilo šta što se ne može u predstojećoj predsjedničkoj kampanji predstaviti kao vanjsko-politički uspjeh je evidentna. S druge strane, EU vodi politiku legitimiranja svakog onog ko stvori činjenice na terenu i to predstavlja šansu za probosanske snage koje su akcijom preuzimanja CIK-a pokazale da postoje slučajevi u kojima mogu efikasno djelovati i stvarati činjenice. Dakle, koristiti svaku šansu za nametanje volje demokratske i demografske većine u vidu preuzimanja ključnih institucija. VSTV, Dom naroda FBiH, Vlada FBiH i ostale institucije na nivou FBiH se moraju preuzeti nakon izbora 2022. izbacivanjem HDZ-a iz vlasti za sva vremena. Time bi se stvorile pretpostavke za dugoročni proces gušenja autonomije RS-a ekonomsko-demografskim sredstvima. 

Nadalje, Dejtonski sporazum sada zavisi od domaćih aktera jer OHR nema političko-vojnu podršku da implementira odluke, iako su one i dalje važne kao izvor jurisprudencije u slučaju budućih pregovora o novostvorenim činjenicama na terenu. Imajući to u vidu, važno je stvoriti dovoljne odbrambene kapacitete dodatnim razvojem domaće namjenske industrije koji bi stvorili dileme u vojno osnaženoj Srbiji i Hrvatskoj u vidu mogućih posljedica novog regionalnog sukoba. Pored vezivanja za vojnu industriju u SAD-u (što je donekle urađeno), bitno je iskoristiti naklonjenost Turske i produbiti saradnju na planu novih tehnologija u namjenskoj industriji. 

Konačno, i najvažnije, pad Crne Gore pod osovinu Beograd-Moskva će gotovo sigurno dovesti do još jačeg pritiska na institucije države Bosne i Hercegovine u kojima se vodi hibridni rat probosanskih snaga sa agentima susjednih država kao što je glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, Gordana Tadić. Šanse za raspad BiH su proporcionalne uspjehu osovine Dodik-Čović, koji posebno zavise i od operativne podrške sigurnosno-obavještajnih organa Republike Hrvatske. Iako pad Crne Gore pod pro-četničku vlast može stvoriti i ratne težnje s istoka, ipak nije realno očekivati da će Dodik krenuti u konačni obračun sa državom BiH bez prethodnog raspada njenih institucija, posebno Predsjedništva BiH. Zato je od vitalnog značaja očuvati nit legaliteta koji nije prekinut ni u ratnim okolnostima kada je SDP ušao u vlast s SDA da bi se to osiguralo. Naravoučenije iz crnogorske drame treba da bude da ratni ciljevi nikada nisu prestali da važe. Promijenjena su samo sredstva.