U razgovoru za Birn Halida Konjo-Uzunović kaže da je ponosna što je sina izvela na pravi put, da joj utjehu pruža unuk koji nosi dedino ime, ali da prazninu na srcu ništa ne može nadomjestiti.

Halida Konjo-Uzunović jedna je od nekoliko stotina žena iz Foče koje još uvijek traže svoje najmilije. Njen suprug Enes Uzunović sa mnogobrojnim muškarcima bošnjačke nacionalnosti odveden je u Kazneno-popravni dom (KPD) u Foči 1992. godine, zajedno sa Halidinom braćom Halimom i Halidom.

Posmrtni ostaci Halidine braće su pronađeni i ukopani, ali suprugove nikada nije pronašla, a o njegovoj sudbini čula je različite priče.

- Neko kaže da je i on odveden u berbi šljiva, neko kaže da je na Buk Bijeloj, neko da je na nekom brdu kod Jabuke. Šta reći na ovakvu sudbinu, a ostati dostojan, pribran, razuman? Ali reći ću da sam hrabra i dostojna. Izvela sam dijete na pravi put. Iako ranjen teškom ranom na duši i srcu postao je i ostao ono što je najvrednije – čovjek. Dobila sam i unuka koji nosi ponosno ime svog rahmetli dede Enesa - govori Halida.

Iako su, kako kaže, godine i stres učinile svoje, ona se prisjetila dana početkom aprila 1992. kada su Enes i njena braća odvedeni. Priča da nisu slutili da će do toga doći i da će to učiniti i dopustiti dojučerašnje komšije. Enes, Halim i Halid su bili zajedno u kući Asima Mezbura, fočanskog fotografa, na periferiji, od Foče prema Brodu.

- Stres je učinio da imam jednostavno blokade u memoriji, ali znam da su došli sa više auta. Gojko Janković je bio na čelu. (...) Bili su naoružani. To su strahovite scene koje su meni djelimično od stresa i od straha izbrisane iz sjećanja - kaže Halida, pojašnjavajući da su joj braća i suprug odvedeni u KPD Foča, a ostatak porodice je zadržan u kućnom pritvoru.

Gojko Janković je pred Sudom BiH osuđen na 34 godine zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Foče.  

Čitulje i dokumenti iz porodičnog arhiva FOTO: Birn

Halida u nastavku opisuje kako je iz kućnog pritvora pobjegla i da su se danima skrivali po obližnjim šumama, po tuđim kućama, trapovima, tavanima, te da je bilo strahovito teško naročito držati tihom maloljetnu djecu.

- Kada su redom bila paljena naselja i kuće, mi smo se polahko povlačili u grad, tražili utočište jer nismo imali kud. Foča je bila hermetički zatvorena. Morali smo ići bliže gradu i tražiti neki spas. I imali smo tu neku sreću. Ja kažem "samo su nas meleci iznijeli iz Foče" - priča ona, objašnjavajući kako su Foču napustili posljednjim konvojem potpisavši prethodno da to čine dobrovoljno.

Prije nego je izbjegla iz Foče, Halida kaže kako je uspjela jednom otići u posjetu mužu u KPD Foča, kada ga je posljednji put vidjela.

- Radio Foča je bio u objektu KP doma odakle su izvještavali i intervjuisali te jadne ljude koji su lišeni slobode. I ja sam slušala radio i došli su do moga supruga, pitali su ga, i on je naravno morao reći kako ih tu niko ne dira, kako je tu sve uredu. Pitali su ga ima li šta poručiti i on je samo rekao da se brine za suprugu i za sina i da bi nas volio vidjeti. Volio bi znati jesmo li živi. Ja sam to čula - ispričala je Konjo-Uzunović, dodajući kako je uz pomoć Dragana Gagovića, nekadašnjeg radnog kolege, otišla u posjetu suprugu.

Enesu je ruka bila u zavoju kad ga je posjetila, govori Halida, te da se sjeća da zbog stražara nije smio ništa da joj kaže, a da je ona njemu rekla da su dobro i zdravo, nakon čega ju je Gagović, kojeg su pri pokušaju hapšenja poslije rata ubile međunarodne snage, vratio.

O suprugu nikada nije saznala više, a o braći je saznala da je jedan ubijen odmah po zatvaranju, a drugi kasnije, u septembru 1992. godine.

Džemper koji budi sjećanje

- Stariji brat Halim je odmah na početku ubijen jer im je bio trn u oku. Bio je bogat čovjek. Bio je šarmantan. Čula sam da im je prkosio u KP domu, da ih je prozivao i nisu ga mogli dugo trpjeti. Prvo su mu obećali slobodu, izveli su ga za novce. Sad to njegova žena zna koliko je dao, ali dao je na desetine hiljada maraka zlikovcima koji su ga odveli - kaže Halida, opisujući da je u zamjenu za novac njen brat izveden, ali da je tučen do smrti i da je podlegao u teškim mukama.

Halida govori kako je bačen u Drinu, koja je tijelo izbacila sa još dvojicom logoraša u mjestu Sadba, gdje su ih mještani pronašli i zakopali kao nepoznata lica. Kasnije su ekshumirani i ustanovilo se da je jedan od ukopanih njen brat Halim, rekla je Halida, koja je prošle godine od bivšeg logoraša dobila bratov džemper.

- U svoj ovoj tuzi i boli ja sam počašćena da imam jedan njegov komad odjeće koji me dodatno podsjeća i njegov miris vraća u njegovu blizinu. Kada su Halima poveli u smrt, kao da je znao da se nikada više vratiti neće, skinuo je svoj žuti džemper i dao ga drugom logorašu da ga nosi. Sudbina je htjela da baš taj čovjek preživi i da sačuva džemper, da ga čuva punih 29 godina i vrati ga njegovoj porodici - kaže i pojašnjava kako su je putem društvenih mreža pronašli članovi porodice tog logoraša i vratili joj džemper koji su godinama pažljivo čuvali.

- Znali su koliku vrijednost taj džemper ima za njegovu porodicu, njegovu sestru, njegovu ženu i djecu - govori, komentarišući kako je šteta što i Foča nema memorijalni centar koji bi čuvao artefakte pronađene u grobnicama i druge uspomene na ubijene.

Halid i Halim FOTO: Porodični arhiv

Nakon ekshumacije drugi Halidin brat je ukopan, a uz njega je pronađen sat.

- Brat Halid je strijeljan u septembru mjesecu na takozvanoj berbi šljiva na Previli. Tu je ubijena veća grupa logoraša. Na identifikaciji su mu otkrivene prostrijelne rane. On je ekshumiran i sahranjen je na mezarju Kovači - priča Halida.

Halida kaže kako i nakon 30 godina od početka rata ne može da odmori svoju dušu od prošlosti, te da je veoma vrijeđa negiranje zločina i genocida.

- Umjesto da uživam u svojoj starosti, da bolujem svoju bol, da liječim rane iz prošlosti, ja se bojim za budućnost svog djeteta koje je sa pet godina lišeno očinske ljubavi, daidžinske ljubavi, ljubavi amidže - sa tugom priča Halida, dodajući kako joj je posljednja želja da sa sinom i unukom pronađe Enesa i ode mu na mezar.

Bili smo sretni, voljeli smo Foču

Kao i mnogi Fočaci prije rata, kako priča Halida, živjeli su sretno i lagodno u svom gradu.

- Voljeli smo svoj grad, voljeli smo svoju familiju i sve ono što nas je okruživalo. Živjeli smo dostojno čovjeka, bogato. Ne u smislu kada imaš novca, nego kada si bio sretan čovjek, zadovoljan - kaže, prisjećajući se vremena od prije 30 i više godina.

Prije rata je radila u opštini Foča, te govori da je sa suprugom Enesom bila najsretnija od 1987. godine kada su dobili sina. Sve do proljeća 1992. godine.

- Tada se srušio naš cijeli svijet. Tek što smo bili i napravili kuću na periferiji grada - kaže ona.

U krvavo proljeće, kako ga ona zove, proslavili su sinu peti rođendan i posljednji put bili zajedno kao porodica.

- On je bio divan čovjek. Radio je u fočanskoj bolnici, a vanredno je studirao fizijatriju u Sarajevu. Nije što ga nema, ali je zaista bio jedan divan čovjek, pažljiv, vrijedan. Bio je jako aktivan, bio je predsjednik omladine u Foči. Jedne godine je bio i radnik generacije u bolnici. Živjeli smo zaista jako sretno, zadovoljno - kaže Halida.

Govoreći o braći, priča da su vodili restoran "Orijent" koji su dobili u nasljedstvo od oca, a u kome su mnogi Fočaci počinjali svoj radni dan.

- Za mene su bili divni, pažljivi, duhoviti. Stariji brat Halim je bio dosta temperamentniji. Bio je, mogu jednostavno reći, boem. Volio je ljude - kaže te dodaje kako je mlađi brat bio jako nježan i brižan.

- Bio je brat za poželjeti, bio je suprug za poželjeti i otac za poželjeti. Oni nisu nikada nikog uvrijedili. Ono što kažu, nisu mrava u životu zgazili. Mislili smo da će barem Halida ostaviti živog, međutim sve su ih pobili - rekla je dodajući da je njen otac preživio rat, a da je majka s njom izašla iz Foče.

Kaže da je sudbina htjela da braća budu u Foči, s obzirom na to da je jedan imao kuću u Hrvatskoj, a drugi u Sarajevu.

- Teško je bilo ostaviti svoje ognjište, svoju porodicu, svoje prijatelje. Lijepo su i lagodno živjeli sa svojim porodicama. Moj suprug je također, kao najbolji radnik, pozivan da radi u Njemačkoj, ali ta naša vezanost i privrženost rodnom gradu i porodici nas je kobno koštala. To su rane koje nikad neće zarasti - zaključuje ona.