Četvrtak, 02.04.2020.

Kamp Ušivak

Sa četvero djece iz Somalije krenula za boljim životom: Iako se bore sa velikim iskušenjima, ne skidaju osmijeh sa lica

Nima sa svoja dva sina
FOTO: Muhidin Živojević

Iako su vani niske temperature i iako su kilometrima daleko od svojih domova, a njihova budućnost je neizvjesna, dok prolazite kroz kamp, vidite samo nasmijane ljude. Pozdravljaju, mašu, stanu i da se požale na nešto ili samo upoznaju

U maloj sobi u migrantskom centru Ušivak kod Hadžića sa svoje četvero djece, dvije djevojčice i dva dječaka, već pet mjeseci boravi Nima Mohammed.

Neimaština, teška životna situacija, natjerala ju je da ostavi svoj dom u Somaliji i da potraži bolji život za svoju djecu.

Zatičemo je na serdžadi dok klanja, obavlja dnevnu molitvu. Nakon što je završila, okreće nam se i selami sa osmijehom.

- Dobro mi došli, uđite, smjestite se, vi ste moji gosti – priča ne skidajući osmijeh sa lica.

Pitamo je šta je razlog za njen osmijeh.

- Nastojim ne skidati osmijeh sa lica, ostati pozitivna, želim da me djeca vide nasmijanu kako bi i oni bili nasmijani i sretni – navodi.

Čini se kao da u životu niti jedne poteškoće nema, a u svemu je vodi i snagu joj daje vjera u Boga.

- Iz Somalije sam otišla u Tursku, zatim smo bili u Albaniji, Crnoj Gori, pa u Srbiji i sada sam ovdje. Skoro dvije godine putujemo od države do države, od grada do grada i mjesta do mjesta. Nije lahko, naročito zbog djece i svega se bojiš, naročito jer sam sama sa njima, nisam imala na tom putu ničiju podršku – priča Nima.

Muž je, kaže, ostao u Somaliji. Na put sa njima nije krenuo jer je veoma bolestan, pa je suprugu poslao sa djecom kako bi osigurali sebi bolji život.

- Pokušat ću otići u Belgiju, mislim da će tamo djeci biti lijepo, da će biti sretni i nadam se da će tamo biti lakše za majku koja je sama sa djecom – navodi.

Djeca su, kaže, uprkos svim poteškoćama nasmijana.

- Svaki put kad krenemo na put, oni se nadaju da će to biti naša zadnja stanica i da nećemo morati ići dalje. Kažu mi da su umorni, kažu: "Hajde da ostanemo ovdje i da ne idemo dalje". Gdje god dođemo, steknu prijatelje i onda im žao bude da idu dalje. Bosna je divna država, ljudi su dobri prema nama – kazala je Nima.

Iz Irana prema Njemačkoj

Voljela bi, ističe, da djeca budu sretna i da budu na sigurnom.

- Želim da se školuju, da uče ono što oni žele, a ne da ja biram umjesto njih, to je njihov život – zaključuje.

Tridesetogodišnji Daniel Vozhabry iz Irana je u potrazi za boljim životom krenuo prije godinu i tri mjeseca.

- Ovdje sam došao iz Srbije. Bosna i Hercegovina je puno bolja od Srbije, ovdje imamo bolje uvjete, bolji odnos prema nama. Sve imam u kampu, u Srbiji nisam imao ništa. Pokušao sam preći hrvatsku granicu, ali uhvatila me je njihova granična policija, istukla, uzela novac, dokumente, mobitel, ostao sam bez svega – priča pokazujući ožiljke na licu koji su posljedica povreda koje su mu nanesene.

Želja mu je da ode u Holandiju ili Njemačku, ali prvo da pređe hrvatsku granicu.

- Imam 30 godina i samo bih želio da imam miran život, da osnujem porodicu. Život u Iranu je loš, težak, morao sam otići. Ali biti izbjeglica je veoma teško, nemamo ništa – priča David.

Ebad Ahadi, također iz Irana, u želji da se bavi muzikom, da vodi slobodan i miran život, napustio je svoj rodni kraj.

- Sviram heavy metal i imao sam svoj bend u Iranu. Tamo su me gledali kao đavola, nije dobro baviti se muzikom. Želio sam bolji život i veću slobodu, zato sam i krenuo. Volio bih bolje stvari za sebe. A moj cilj je Evropa – kaže Ebad.

Iza njega u Iranu ostala je porodica koja mu je poželjela sretan put i pustili su ga na ovo životno putovanje u nadi da će imati bolji život i da će naći sreću u Evropi.

- Težak je život sada, bude dobrih dana, ali i puno teških. Pokušao sam prije tri mjeseca preći granicu u Hrvatskoj, ali su me uhvatili. Rekao sam im da sam muzičar, želim da imam bolji život, da sviram, ali oni su mi stavili lisice i prebacili me nazad u BiH. Pokušat ću možda ponovo, ali bojim se. Policija hvata na granici, tuče ljude, uzimaju im sve. Čekat ću i bolje vrijeme da bih pokušao ponovo – kazao je Ebad.

Iako su vani niske temperature i iako su kilometrima daleko od svojih domova, a njihova budućnost je neizvjesna, dok prolazite kroz kamp, vidite samo nasmijane ljude. Pozdravljaju, mašu, stanu i da se požale na nešto ili samo upoznaju. 

Šefica kampa Ušivak Azra Ibrahimović u ime IOM-a za Faktor je kazala kako je ovaj centar otvoren od oktobra 2018. godine, i da tu trenutno boravi oko 1.000 osoba, s tim da je taj broj iz dana u dan promjenjiv, te da su kapaciteti prevaziđeni.

Iako se svakodnevno susreće sa raznim životnim pričama, sudbinama ljudi koji im pristižu u kamp, kaže da ju je posebno dojmila priča o mladiću iz Sirije koji je ostao bez obje noge u Zvorniku.

- On je iz Sirije krenuo sa bratom, jedva su izvukli živu glavu, krenuli su u bolju budućnost, i na pruzi mu se desi takva nesreća. Preživio je rat u Siriji, a na putu ka boljem životu ostao je bez nogu. Ali bez obzira na sve nedaće, on je pun pozitivne energije, volje za životom. To je nešto što me duboko dotaklo i promijenilo način razmišljanja – navodi Ibrahimović.

BiH samo usputna stanica

Ističe da je svima osigurano osnovno za život.

- Imaju osiguran smještaj, higijenske potrepštine, tri obroka dnevno, toplu vodu, odjeću i obuću i zdravstvenu zaštita. Svi oni se prvo registriraju u Službi za poslove sa strancima, tada izražavaju svoju namjeru za traženjem azila, nakon te potvrde oni dolaze kod nas i prolaze ljekarski pregled da se vidi imaju li neke bolesti ili piju redovnu terapiju. Dolaskom dobiju karticu sa imenom i brojem, i onda postaje stanovnik ovog kampa – kaže Ibrahimović, dodajući da je većini njih BiH samo usputna stanica.

Kaže da, iako često viđamo dosta migranata po gradu, ne mora značiti da su to osobe iz ovog kampa, ali i da su svi oni iz Ušivka slobodni da se kreću, s tim da moraju da poštuju kućni red, termine odlazaka i dolazaka.

Osim samaca u kampu borave porodice sa djecom, te maloljetnici bez pratnje. Svima njima su svakodnevno organizirane razne aktivnosti kako bi njihov dan bio ispunjen.

Posebna se pažnja posvećuje djeci, za koju je napravljen prostor za igru, organiziraju su razne radionice za djecu različitih uzrasta.

- World Vision organizacija radi i pripremne časove za djecu. Ukoliko se uspije realizirati projekat njihovog uključivanja u redovan obrazovni sistem, rade se pripremni časovi, da imaju neke osnove u slučaju polaska u školu. Djeca uče malo naš jezik, geografiju, matematiku. Za maloljetnike bez pratnje također imamo organizirane posebne aktivnosti. Imamo i kurseve jezika, uči se engleski, italijanski, njemački, neki od njih uče i naš, bosanski jezik. Imamo nekoliko osoba koje su podnijele zahtjev za azil u BiH i oni se najviše interesiraju da nauče bosanski jezik – navodi Ibrahimović.

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter.
Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected].
Vezani tekstovi
Više iz kategorije
Najnovije Najčitanije Na vrh