Azra Merdžanić imala je 11 godina kada joj je u julu 1992. godine nestao otac Ahmed Lokvančić.

Njen otac, tada četrdesetšestogodišnjak, krenuo je sa grupom od 13 mještana Donjih Hadžića prema Igmanu, gdje su ostali da čuvaju svoja ognjišta.

- Mislili su da se ništa neće desiti, da im njihove komšije neće nauditi. Nisu očekivali da će ih zadesiti takva strašna tragedija. Od te noći, oni se nikada nisu pojavili niti u jednom logoru, niti u jednom zatvoru, a nisu se pojavili ni na slobodnoj teritoriji – kaže Merdžanić koja za ocem traga 27 godina.

Njena rahmetli majka je sve do smrti tražila muža, ali i sve druge koji su nestali tog dana.

- U toj grupi bio je i sin od moje tetke, mladić Emir Bašić, sin od moje kume Almir Nuhanović... - priča Merdžanić.

Nakon što je saznala da je na Igmanu otkrivena grobnica sa tijelima ubijenih Bošnjaka, Azra je u šoku, strahu i sa nadom da će njen otac tu biti pronađen.

- Prema informacijama koje imam, trenutno sumnjam da je moj otac tu. Osjećam tugu, prazninu, bol, ne znam uopće da vam objasnim šta osjećam. Ovo je veoma teško. Sa druge strane, imamo i tračak radosti jer će neko naći svoje najmilije i napokon da im se duše smire. Jako puno roditelja je umrlo, članova porodica, malo je i ljudi koji tragaju za stradalim jer generacije nestaju, ljudi umiru, puno je vremena prošlo – kaže Merdžanić.

Azra ističe da uprkos svemu što je preživjela ne mrzi nikoga.

- Bez obzira na tragediju koju sam doživjela, pozivam sve ljude na mir, toleranciju i suživot. Ubili su nam pola sela, ali nisu ubili nas, nisu nam ubili dušu i merhamet u nama – zaključuje Merdžanić.