Kaže to Joško Mandić, stručni savjetnik u Agenciji za ravnopravnost spolova BiH i dodaje da su to podaci istraživanja o rasprostranjenosti nasilja koje je Agencija sprovela zajedno sa OSCE-om.

Žrtve nemaju povjerenja u mehanizme zaštite

- Podaci su dobijeni od jednog uzorka, ali na terenu je situacija sasvim drugačija, jer se samo 10 posto svih slučajeva nasilja prijavljuje, pa je brojka od tri i po hiljade, koliko se godišnje prijavi samo u Federaciji BiH, ustvari daleko veća. Žene se iz raznih kulturoloških razloga, stigme još uvijek teško odlučuju za prijavu nasilja, naročito porodičnog, a prijavljuju ga kada nasilje postane veoma izraženo i nepodnošljivo. Uglavnom se prijavljuje fizičko nasilje, dok psihičko i ekonomsko dosta rjeđe – navodi Mandić u povodu 25. novembra Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Dodaje kako je razlog malim brojkama prijavljenog nasilja i nepouzdanost žrtve prema trenutnom sistemu zaštite onih koji su doživjeli nasilje u BiH.

- Žrtve jednostavno nemaju povjerenja ili je ono na niskom nivou spram zakonskih okvira koji bi im trebali garantirati njihova prava, jer kapaciteti nadležnih službi nisu na zadovoljavajućem nivou, uključujući i svijest pružaoca usluga i subjekata zaštite o njihovim obavezama u takvim slučajevima – objašnjava Mandić.

Ono što dodatno zabrinjava jeste drastičan porast nasilja uopće u BiH, pa tako i nad ženama, u posljednjih nekoliko mjeseci.

Prikupljajući podatke iz osam sigurnih kuća, koliko ih je na području naše zemlje, u Agenciji ističu kako je u prva dva mjeseca pandemije došlo do “zamrzavanja” broja prijavljenih novih korisnica. Razlog je, naglašava Mandić, taj što žene nisu mogle doći do sigurne kuće, ali i taj što skloništa nisu mogla osigurati izolatorije i sve druge higijensko-epidemiološke mjere koje su naložili krizni štabovi.

- Po ukidanju vanrednog stanja došlo je do naglog skoka broja zahtjeva za prijem u sigurne kuće. Upoređujući brojke od prošle (347 žrtava) i ove godine (519 žrtava), u prvih sedam mjeseci broj prijema u sigurne kuće u 2020. porastao je za 50 posto. I broj poziva na SOS linije porastao je sa 2.833 na 4.158, što je povećanje za 47 posto. Kada žena dođe u situaciju da mora ići u sigurnu kuću, to znači da su joj život i zdravlje ugroženi i da se mora skloniti od nasilnika, a to je u 99 posto slučajeva suprug ili intimni partner – iznosi Mandić.

Sigurna kuća u Sarajevu gotovo je puna. Od 35 smještajnih kapaciteta, 32 su popunjena, kaže Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće.

Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu

- U skloništu je trenutno 13 žena, 17 djece i dvije djevojke. Istakla bih da je u posljednjih mjesec dana došlo do naglog povećanja broja korisnika. Razlog je pandemija i kriza u mnogim segmentima života koju je ona donijela sa sobom. Pogodila je cijelo društvo, ali naročite posljedice ostavlja u porodicama koje su I ranije male problem u funkcionisanju. Mnogi su ostali bez posla, što je usložnilo ekonomsko stanje i donijelo poteškoće u komunikaciji među partnerima. Usljed nedovoljno razvijenih mehanizama za nošenje sa stresom i nedovoljno niske psihološke otpornosti te porodice su postale bespomoćne, što je uzrokovalo eskalaciju nasilja – objašnjava Hodžić-Lemeš.

Nasilnici su zakoniti bračni ili vanbračni partneri

Zabrinjava kaže i drastičan porast poziva na SOS telefone gdje se žrtve žale na psihičko nasilje u porodicama koje do sada nisu imale problema.

- Najčešće žrtve su žene, a nasilnici su njihovi zakoniti bračni ili vanbračni partneri. No, ubjeđeni smo da raste broj i nasilja nad djecom, naročito malom, koja imaju najmanje načina da ga prijave. Ranije smo imali alarme i prijave iz škola. Sada je to onemogućeno, jer se nastava odvija online, a učitelji i nastavnici na takav način ne mogu prepoznati nasilje nad djetetom. Sada su komšije i cijelo društvo na djelu da pokažu solidarnost i odgovornost i ako nasilja ima u njihovom komšiluku, ulici da ga odmah prijave – poručuje Hodžić-Lemeš.

Kompletnu situaciju usložnjava i stalni problem finasiranja sigurnih kuća u BiH koje su sve, kako kaže Hodžić-Lemeš, pri nevladinim organizacijama.

- Naša država nažalost, još nije riješila problem finansiranja sigurnih kuća, pa se one iz godine u godinu snalaze na razne načine. Dok smo prije imali veća sredstva međunarodnih donatora, ona su posljednjih godina znatno opala, pa smo u situaciji da smo i mi, koji predstavljamo sigurnost za žrtve nasilja, dovedeni u situaciju da ni sami nismo sigurni. Naša Sigurna kuća ima sreću da je na području Kantona Sarajevo, jer Vlada kroz Ministarstvo za rad i socijalnu politiku sufinansira troškove korisnika smještaja u iznosu od 60 posto. Međutim, mi smo jedno od rijetkih skloništa koje je to uspjelo osigurati. Ostalih 30 do 40 posto svaki mjesec osiguravamo putem donacija. No, stalno nam je nad glavom finanijska održivost i ona nam jednim dijelom uzima pažnju koju bismo ustvari trebali usmjeriti na pomoć žrtvama nasilja – zaključila je Hodžić-Lemeš.