Ovo veliko ratno priznanje dodijeljeno joj je posthumno 1995. godine.

U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu Emira je bila studentica Žurnalistike na sarajevskom Univerzitetu. A ni slutila nije da će dan kada je otputovala iz svog rodnog kraja biti posljednji dan kada će vidjeti svoje najmilije.

Otišla je iz svog rodnog grada kako bi se školovala, kako bi postigla nešto u žvotu, ali joj je rat oduzeo sve, priča za Faktor njena sestra Samira Bašić.

- Emira je željela da se školuje, da uspije i zato je prešla tolike kilometre od svog doma kako bi završila fakultet. U tom se zadesio nesretni rat i nismo se više čuli s njom. Ona u Sarajevu, mi u Bosanskom Novom. Nama su kuću zapalili i bili smo primorani boraviti na stadionu u Bosanskom Novom, kao neki vid logora. Nisu nas tu dugo zadržali te smo nakon toga smješteni u jednu sobu kod neke starice jer nismo imali gdje – prisjeća se njena sestra Samira koja sada živi u Australiji.

Kaže da su zatim konvojem prebačeni u Karlovac, a odatle za Njemačku.

- Mi smo bili brojna familija, otac, majka i nas osmero djece. Svi smo otišli zajedno osim Emire. Majka je tada imala rak, bila je bolesna, ali još teže joj je padalo to što ne zna gdje joj je dijete. Sve su veze bile prekinute. Nas su u Njemačkoj smjestili u neku kasarnu kao izbjeglice, a mama je svaki dan u redovima za telefon stajala u nadi da će baš taj dan čuti nešto o Emiri. Zvala je Crveni križ, zvala institucije i tek jednog dana na njenu veliku radost čula se sa nekim ko bi joj mogao dati informaciju gdje nam je Emira. Međutim, majci su rekli da je Emira poginula prije deset dana. To ju je tako pogodilo, nikad se od tada nije oporavila. Plakala je, bila je neutješna i umrla je dvije godine poslije toga – kaže Samira.

Kaže da je ona imala 17 godina kada je Emira otišla od kuće.

- Moja sestra i ja smo se fino slagale. Mi smo imale veliku porodicu. Ona je trenirala karate kao i svi ostali, ja sam bila drugačiji tip, pa sam malo iskalala iz njihovog društva. Bila je tvrdoglava, šta god zacrta, moralo je biti tako. Ja sam bila nježnija, a oni su bili sportski tipovi pa su imali više tema za razgovor. Mami je puno pomagala, i puno je čitala. Nije ni izlazila navečer kao ostali njeni vršnjaci. Htjela je da nešto ostvari u životu. Nije razmišljala kao djevojke njenih godina da ima momka, htjela je da se školuje. U školi je imala sve ijednu peticu. Bila je tako uporna, kad nešto hoće da uradi, to i uradi – kaže njena sestra sa osmijehom.

Ističe da je nimalo nije iznenadilo kada je čula da je Emira uzela pušku u ruku i stala u odbranu domovine.

- Nisam se iznenadila da je išla na ratište jer znam kakva je kao osoba. Ona nije od onih koji bi sjedili u podrumu. Njen karakter je bio takav da bi sigurno išla na ratište. A drago mi je bilo čuti i pročitati kakva je bila, kako se borila. I ponosni smo na nju. Pričamo svima kakvu smo sestru imali. Imamo isječke iz novina iz Sarajeva. Svi se iznenade kada im pričamo. Pretežak nam je period bio kada smo saznali da je više nikad nećemo vidjeti – kaže Samira.

VEZANI TEKST - Trinaest neustrašivih bosanskih žena: Ovo su dobitnice priznanja Zlatni ljiljan

Njeni saborci kažu da je bila "prava legenda".

Ratni komandant Fuad Abadžić bio je Emirin nadređeni, i kaže kako je ona bila primjer bosanske žene i žene vojnika.

- Ona nije zaslužila jednog već tri ljiljana. Nikada nije odbila naređenje, nikada nije rekla da neće da ide u akciju. Išla je sa puškom, rame uz rame sa muškracima. Bio sam joj komandant, ona je bila jedna fina, odmjerena djevojka, koja je stupila u redove Armije RBiH i isticala se hrabrošću. Nije ni trebala da bude na liniji tada kada su zapucali, i snajper ju je pogodio u rovu – kaže Abadžić.

Ukopana je na mezarju na Kovačima.

- Ovo nije ona priča "o mrtvima samo najbolje", ona je zaista bila takva. Bila je hrabra, odvažna, družila se sa svima. Bila je stvarno uzor borca, a imali smo u jedinici još žena, djevojaka. Ona je zaista bila pravi vojnik. Ja sam našao neko platno te sam dao da se sašiju uniforme, i ona ju je obukla. Bila je uvijek sređena, našminkana. Sad da odem - znam gdje je ukopana na mezarju – priča Abadžić.

Kaže kako je mislila da su njeni roditelji Mehmed i Hatidža poginuli i tada se priključila Armiji.

- Kasnije se ispostavilo da su njeni svi preživjeli, ali Emire nažalost danas nema – zaključuje Abadžić.

U novinama je nakon njene pogibije pisalo "Posljednji pozdrav Emiri Bašić, našem najljepšem vojniku".