U sjedištu Ujedinjenih nacija danas je prvi put održana komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici. Organizirana je povodom obilježavanja 29. godišnjice genocida na Bošnjacima u Srebrenici 1995.godine.

Na osnovu rezolucije Generalne skupštine UN-a pod nazivom "Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995.godine", koja je usvojena 23. maja 2024.godine, Stalna misija Bosne i Hercegovine pri UN, New York organizirala je prvu zvaničnu komemoraciju u UN-u na visokom nivou.

Među pristunima je bila i Almasa Salihović koja je kao dijete preživjela genocid u Srebrenici a u kojem joj je ubijen brat Abdulah. Ona je povratnik u Srebrenicu i radi kao glasnogovornica Memorijalnog centra u Potočarima. Ispričala je svoju potresnu priču.

Kazala je kako je imala pet godina kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Sa porodicom je živjela u mjestu koje je 25 kilometara udaljeno do Srebrenice.

- Počelo je granatiranje i tada sam prvi put vidjela mrtve i ranjene. Mislili smo da će to stati, majka je htjela od nas djece da sakrije istinu. Moj svaki dan je počinjao i završavao sa strahom. Nosila sam sa sobom uvijek jednu malu lutkicu. U septembru 1992. godine moja škola je bila izložena granatiranju - pričala je Salihović u UN-u.

Kazala je da su nakon nekog vremena napustili selo gdje su živjeli i krenuli put Srebrenice koja je proglašena sigurnom zonom.

- Dobili smo sobu a nas je bilo šestero, međutim, bili smo sretni. Ipak ono što se kasnije događalo u Srebrenici bio je teror, živjeli smo bez hrane, vode, u strahu da će naši voljeni biti ubijeni. Tada mi je bilo osam godina, u meni su se miješali osjećaji beznadežnosti i straha. U julu 1995. godine morali smo krenuti ka Potočarima. Sjećam se starije sestre Fatime i brata Abdulaha koji su krenuli prema bazi UNPROFOR-a. Došli smo u blizinu Fabrike akumulatora, moja braća i sestre su bili unutra a ja sam provela dva dana ispred baze i gledala Ratka Mladića kako odvodi mladiće - kazala je Salihović.

Dodala je da su žene i djevojčice bile odvojene, da su dovezeni autobusi i sve je bilo spremno za deportaciju ka Tuzli.

- Nikada neću zaboraviti mladog vojnika koji nas je zaustavio tražeći da predamo bila šta to imamo vrijedno kod sebe. Dala sam sve što sam imala a to je bila ona stara lutkica koju sam nosila. Ponavlja sam mu "Uzmi, to je sve što imam". Nadam se da žali što je bio vojnik. Tog 13. jula moja porodica je stigla u Tuzlu ali brat Abdulah nije. Pogubljen je među hiljadama drugih muškaraca, dječaka. Pronađena je polovina njegovih kostiju i ukopan je. I dalje je njegovo tijelo nepotpuno. Imao je 18 godina, smeđe oči, bio je pun ambicija, sportista, pametan. To je bila najtoplija osoba koju sam poznavala - ispričala je Almasa sa tugom i dodala:

- Preživljavanje genocida je bilo zastršujuće iskustvo koje ostavlja ožiljke. Danas sam tu, ne samo da ispričam svoju priču, nego i onih koji više ne govore.