Od septembra, s početkom nove školske godine, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo i Kolegij Skupštine Kantona Sarajevo isključuju osobe s teškoćama i invaliditetom, starije od 26 godina, iz programa radnog osposobljavanja kojeg mnoge osobe sa invaliditetom koriste već dugi niz godina, upozorava zastupnik u Skupštini KS Muamer Bandić (SBiH).
Mišljenja je da ovo nije tehnička greška, već da je riječ je o svjesnom, strateški vođenom političkom potezu, koji za cilj ima gašenje jednog od posljednjih oblika sistemske podrške najranjivijim članovima našeg društva.
- Podsjetit ću da sam početkom septembra 2024. godine podnio inicijativu za izmjenu člana 80. stav (3) Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi KS kojim se ograničava pravo na radno osposobljavanje osobama s invaliditetom do navršene 26. godine života.
Smatram da je ova norma diskriminatorna, nepravedna, suštinski pogrešna i neodrživa, kako u pravnom, tako i u etičkom smislu. Zakonom o zabrani diskriminacije BiH jasno je zabranjeno isključivanje osoba po osnovu starosne dobi, posebno kada se radi o licima s invaliditetom. Njihove potrebe ne prestaju s godinama, niti im je intelektualni kapacitet vezan za godine života - pojašnjava.
Lutanje papira
Dodao je da "imaju pravo na obrazovanje, rad i život, a današnji život je takav da je potreba za učenjem i sticanjem novih kvalifikacija kontinuirana, bez obzira na godine života".
- A upravo osobe s intelektualnim teškoćama zahtijevaju kontinuiranu stručnu podršku, nezavisno od toga imaju li 26, 36 ili 46 godina - poručuje.
Mišljenja je kako njihova isključenost iz programa ne znači samo administrativnu nepravdu, već potpuno gubljenje institucionalne, sistemske podrške na koju su se oni te njihove porodice godinama oslanjali.
- Naprimjer, za mnoge roditelje osoba za mentalnim poteškoćama, radni dani njihovih odraslih članova porodice provedeni u centrima za osposobljavanje jedini su trenuci u kojima mogu obaviti sve druge osnovne životne obaveze. Ukidanje ovog programa, ukida se vitalan oblik sistemske podrške za ove porodice.
Ministarstvo za odgoj i obrazovanje ne samo da nije predložilo izmjenu zakona, već je, umjesto odgovora u ime Vlade, samoinicijativno dostavilo akt kojim odgovornost prebacuje na druga ministarstva, pozivajući se na tzv. međuresornu nadležnost - navodi Bandić.
Kaže i kako je sasvim jasno šta je cilj ovog ciljanog "lutanja papira".
- Opstruirati inicijativu do isteka školskih rokova i onemogućiti osobama s invaliditetom starijim od 26. godina da i dalje koriste ovaj program. Kolegij Skupštine, Vlada i Ministarstvo, svjesno su opstruirali moju inicijativu, samo kako se ne bi uputila u skupštinsku proceduru. Ovakve stvari govore sve, o stvarnim prioritetima i fokusu ove vlasti.
A kad ponestane pravnih izgovora za ovakve neljudske mjere, vlast se poziva na "nedostatak finansijskih sredstava". To je ona vlast što se svake godine hvali desecima miliona maraka ulaganja u obrazovanje, a sada tvrdi da nema nekoliko stotina hiljada KM za spas jednog vitalnog programa? Ona vlast koja je do jučer govorila da se ima para kada se ne krade.
A istovremeno ministri i direktori javnih institucija, u samo jednoj budžetskoj godini, potroše dvostruko više sredstava na ugovore o djelu, nego što bi bilo potrebno za nastavak ovog programa za osobe s invaliditetom - govori Bandić.
Civilizacijsko pitanje
Naglašava kako je to pomalo ironično i što najbolje pokazuje koliki je njihov dodir sa našom stvarnošću.
- Pita li se iko tu, gdje je naša društvena odgovornost? Gdje su nestale vrijednosti, borba za boljitak naših građana i za bolje sutra? Zato vas otvoreno pitam: Gdje su te pare kada se ne krade?
Pitanje osoba sa invaliditetom i teškoćama nije samo pravno ili političko pitanje, već i moralno, duboko civilizacijsko pitanje. Naš sistemski odnos prema njima je moralni pokazatelj duhovnog stanja našeg društva i ogledalo naše ljudskosti - kaže.
Poručuje kako je poruka jasna.
- Po shvatanju ove vlasti, osobe s invaliditetom starije od 26. godina više nisu vrijedne sistemske brige i podrške. Za njih nema prostora u budžetu, nema prostora u institucijama i nema prostora u zakonima.
Duboko vjerujem da u našem društvu postoji prostor za istinu, solidarnost i za borbu za našu bolju budućnost. Kohezija i snaga jednog društva danas se ne mjeri kako tretiramo moćne, već po tome kako se brinemo o onima najslabijim među nama. To nije floskula, već jedina istinska mjera vrijednosti jedne vlasti u modernim društvima.
Vlast koja ne zna, neće ili ne želi zaštititi najranjivije među nama, nije sposobna upravljati niti jednim javnim interesom. I upravo nam to govore ovakvim neljudskim postupcima - zaključio je Bandić.