Dvorana Narodnog pozorišta Sarajevo danas je bila mala da primi sve poštivaoce lika i djela akademika, pjesnika, književnika, scenariste i dramskog pisca, Adulaha Sidrana koji je preminuo 23. marta.

Na komemoraciju posvećenu njemu došli su svi – prijatelji, ali i oni koji se do jučer možda nisu slagali sa njim, no saglasni su da je bio više od umjetnika koji je kroz svoje riječi oživio duh Sarajeva, a koje će i njega učiniti vječnim.

Jer, ostala su srca brojnih ljudi da kucaju u ritmu Sidranovih stihova i priča. 

Abdulah Sidran, bio je glas Sarajeva, otpora i nade Bosanaca i Hercegovaca u teškim vremenima. Njegova duboka povezanost s gradom i ljudima iz cijele BiH, ali i regiona, odražavala se u svakoj riječi koju je napisao i svakom kadru koji je osmislio. Zbog toga sve što je napisao, sve što je odigrano ili snimljeno prema njegovim riječima, dočekivano je gromoglasnim aplauzima i ovacijama, i ovjenčano je brojnim domaćim i međunarodnim nagradama i priznanjima.

Na komemoraciji Sidranu govorili su njegove kolege, prijatelji i kćerka Miranda.

-  Kad čovjek umre ugasi se jedna zvijezda, 23. marta ugasila se zvijezda Abdulaha Sidrana. Njegova zvijezda ne može ugasnuti, njezin sjaj ostao je u knjigama, dramama, romanima, filmovima.

Na ovim daskama se igra balet prema njegovoj knjizi. Iako je bio uspješan u gotovo svim književnim žanrovima u svima je preovladavao njegov pjesnički dar.

Sidran je bio pjesnik Sarajeva svog rodnog grada, kog je nazvao planetom. Kroz svakodnevno pulsiranje ovog grada on je otkrivao vasionu u njemu, otkrivao njegove tuge i ljepote, njegovu univerzalnu vrijednost.

On je Sarajevu podigao literarni spomenik. Premda je pisao i o svom tegobnom preživljavanju uspio je da bude omiljen što se dogodi samo rijetkima.

Njegove anegdote već su dio urbane legende grada pod Trebevićem. Veliko umijeće ostvaruje u filmskim scenarijima od kojih su dva ostvarila i svjetsku slavu.

Zbogom Sidrane, zamišljam te kako sad sjediš za nebeskim hastalom kako razgovaraš sa Dževadom, Ivanom… Sjediš i razgovaraš o nama. Vjeruj mi tvoj duh lebdi iznad Miljacke.

- Sarajevo je izgubilo svog pjesnika. O Sarajevu su pjevali i pjevaju sjajni pjesnici, ali nijednog ne možemo povezati sa Sarajevom kao što možemo Sidrana - u tom duhovnom sjedinjavanju pjesnika i grada.

Samim tim našeg pjesnika primamo kao jednu rijetku pojavu, pjesnika koji je svom gradu podario lirski glas. Bio je i nenadmašno duhovit. Uskladio je na jedinstven način klasicistu i modernistu u sebi.

- Ovo je tužno vrijeme za sve nas. Tješi nas to što smo živjeli u isto vrijeme sa našim Avdom. Ponosni smo što smo se družili sa njim čija je ogromna briga bila o svemu što ga je okruživalo.

Ovih dana mogli smo vidjeti koliko su ga mnogi voljeli. Bio je blag, a odlučan, otvoren a diskretan, duhovit do suza, ako me sada sluša, misao mu je: "De odvadi malo". Za jednog dubokog mudraca života prirodno mu je bilo živjeti u snovima, sa one druge strane. Zbog svih tih čuda je volio život. Nemoguće je izraziti koliko smo mu zahvalni za sve.

- Govorit ću kakvo je on lice imao kao otac nas troje. Svaki dan nam je pokazivao kako voli život i nas je učio da volimo život. Prije svih bi otišao po kifle, postavio bi sto, i slušali bi uglavnom operne arije.

Uvijek nas je učio da su muzika i humor najvažnije što postoji i da bez njih nema života.

Pored toga nas je učio da je važno svako jutro ispočetka biti spreman promijeniti svijet. Bila je važna disciplina.

Učio nas je da je život samo danas i sad, i da jedino uključenost u taj život, potpuna, strastvena, nema nikakvu alternativu. Učio nas je da je važno susretati se sa ljudima, biti dobri prema drugima, da budemo fini, susretljivi, i kako je često govorio: "Budite laki jedni drugima". Završit ću sa tatinom rečenicom: "Imao sam puno sreće u svom nesretnom životu".

- Sidran je za mene bio najznačajniji pisac. Mislim da je bio, književnim jezikom rečeno, najveći miljenik muza, a nesreća mu je bila da te darove bira u ovoj našoj Bosni.

On je krunski biser bh. kulture, i s te strane je bilo važnije da je on živio u ovim, ovakvim uvjetima ovdje. Smatram da će prije ili poslije postati dio svjetske književnosti.

- Abdulah Sidran je pjesnik ovog grada koji ga je opjevao kroz svoju unutrašnju samoću, kroz svoju patnju kada se utkao sa samim Sarajevom. Sidran je isto tako pjesnik života.

Sidran je opjevao Bosnu, patnju bošnjačkog naroda, koja je imala univerzalnu poruku.

- Avdo je svima nama na ovaj ili onaj način obogatio živote prije svega svojom vrckavom mudrošću. Niko kao on nije budio mirise Sarajeva i prohujalih vremena.

- Ostali smo bez još jednog velikana, akademika, mislioca, pjesnika… kojeg je narod neizmjerno volio. Institucije BiH nisu položile ispit prema njemu, a Abdulah Sidran je položio ispit prema svojoj Bosni i bošnjačkom narodu kojem je s ponosom pripadao.

Njegov bosanski narod uzvraćao mu je pažnjom i podrškom. Bio je najomiljeniji pjesnik svog vremena. Imao je ulogu narodnog tribuna.

Apeliram da riješe problem njegovog stanovanja, ne sada više njega, nego njegove porodice. Ostaje i Fondacija Abdulah Sidran koju je utjelovila njegova porodica za vrijeme njegova života.

- Otišao je glas po kojem nas prepoznaju; pjesnik koji je najpotpunije izrazio biće našeg naroda i duh svoga vremena; dokaz kosmičke pravde kako se veliki pjesnici mogu iznjedriti i u malim jezicima i malim narodima, možda najprije u njima.

Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao je u rodnom Sarajevu. Do aprila 1992. godine bio je zaposlen na RTV Sarajevo kao vodeći dramaturg.

Književnošću se počeo baviti 1960-ih godina. Pripadao je generaciji mladih književnika koju često nazivaju "šezdesetosmaškom". Izbori iz njegove poezije su prevedeni na njemački, francuski, italijanski i druge jezike.

Scenarista je filmova "Sjećaš li se Dolly Bell?", "Otac na službenom putu" Emira Kusturice, "Kuduz" i "Savršeni krug" Ademira Kenovića... Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Neka od njegovih književnih djela su: "Bolest od duše", "Zdravo Bosno, stižem iz Sarajeva", "Zašto tone Venecija", "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce", "Sarajevski tabut", "Morija", "Pjesme poslije rata", "Otkup sirove kože"...